Pjesma za sljedeću smjenu

Prva poruka bila je zalijepljena na mikserski pult, žuta, ispisana sitnim rukopisom nagnutim ulijevo: "Mikrofon dva pucketa na slovo š. Izbjegavaj šljive, šećer i šefa marketinga." Dalila ju je pročitala dvaput, nasmijala se naglas u praznom studiju i tek onda shvatila da se smije čovjeku kojeg nikad nije vidjela.

Radio Ćuprija emitovao je iz dvije sobe na četvrtom spratu stare zgrade kod Kamenog mosta u Zenici. Dalila je vodila emisiju "Prije ponoći", od osam do dvanaest, a Faris noćni program, od ponoći do šest. Direktor Ešref je, otkako se jedna novinarka zimus okliznula na zaleđenom trotoaru, uveo pravilo da svako ko izlazi u ponoć ide kući taksijem na račun stanice. Taksi je dolazio u dvije minute do ponoći i čekao tačno dvije minute. Faris je stizao posljednjim autobusom iz Kaknja, koji je kod mosta stajao u pet do ponoći, a do lifta mu je trebalo još tri minute. Tako je Dalila svake noći u tri do dvanaest puštala džingl i vijesti, uzimala jaknu i silazila stepenicama, dok se on penjao liftom. Dva mjeseca su se mimoilazili negdje između prizemlja i četvrtog sprata.

Poruke su u početku bile o poslu. Da je lijeva slušalica slabija. Da je neko opet ostavio kafu na pultu. Onda je Dalila jedne večeri ostavila pola zeljanice u foliji i napisala ispod: "Od mame. Ja ne znam razvijati jufku." Sutradan je na pultu čekao novi papirić: "Bila je slana. Pojeo sam je cijelu. Tvoja mama zna šta radi." Za mjesec dana pult je bio oblijepljen žutim papirićima, a u ladici ispod njega skupila se gomila onih koje niko od njih nije htio baciti.

Ubrzo su počeli razgovarati i pjesmama. Posljednja pjesma njene emisije bila je poruka, a prva pjesma njegove odgovor. Kad je jedne kišne večeri završila sa "Snijeg pade na behar, na voće", on je počeo starom džez pjesmom o kiši koja nikako ne prestaje. Kad je ona pustila "Kraj tanana šadrvana", on je odgovorio nečim brzim i veselim, kao da je pita zašto je tužna. Niko od njih to nikad nije izgovorio u mikrofon. Ali ljudi su čuli.

Prva je primijetila Mejrema, medicinska sestra s noćne smjene u bolnici na Crkvicama, koja je svake noći oko dva zvala Farisa da naruči pjesmu za pacijente koji ne mogu zaspati. "Šta ti je ona to večeras poručila?" pitala je uživo. Faris se nasmijao i rekao da ne zna o kome govori. Onda su se javili vozači kamiona s magistralnog puta, pa pekari s Pehara, pa jedan penzioner iz Vranduka koji je poruke pisao samo velikim slovima. Svi su htjeli znati isto: kad će se njih dvoje konačno sresti.

Dalila nije znala kako Faris izgleda. Zamišljala ga je visokog i mršavog, s bradom koju brije samo nedjeljom. Znala je da pije čaj od nane, jer je u kanti nalazila kesice, da piše lijevom rukom i da spušta stolicu tako nisko da ona svako veče mora vrtjeti ručicu. Znala je kako mu glas zvuči u tri ujutro, jer nekad bez njega nije mogla zaspati. On je o njoj znao da prije posljednje pjesme uvijek tiho uzdahne u mikrofon, jer joj je jednom ostavio poruku: "Uzdahneš prije zadnje pjesme. Nemoj prestati." Mogli su se sresti kad god žele. Bilo je dovoljno da ona jednom propusti taksi. Nije ga propuštala, jer se bojala da čovjek iz lifta neće biti čovjek s papirića.

Jednog četvrtka u oktobru na pultu je stajala poruka drugačija od ostalih, napisana pažljivo, gotovo uspravno, kao da ju je pisao nekoliko puta. "Zvali su me iz Sarajeva, za jutarnji program. Počinjem prvog, ako pristanem. Ešref zna. Htio sam da saznaš od mene." Prvi je bio za deset dana. Dalila je papirić stavila u džep jakne i cijelu emisiju vodila kao da čita tuđi tekst. Te noći na kraju nije pustila nikakvu poruku. Pustila je vremensku prognozu, i to je bilo gore od svake pjesme.

U petak je u pola dvanaest nazvala taksi službu i rekla da večeras ne treba niko doći. Dispečerka je pitala je li sigurna, jer Ešref plaća. Dalila je rekla da je sigurna. Posljednja pjesma te večeri bila je "Emina", stara pjesma o djevojci koja prođe pored pjesnikove bašče i ne okrene se. Kad je pjesma završila, nije pustila džingl. Ostavila je mikrofon upaljen i rekla, svojim glasom od osam do dvanaest: "Ostajem još malo. Ko čeka lift, neka se požuri."

Lift je zaškripao u dvije minute do ponoći. Vrata su se otvorila sporo, kao i uvijek, i iz njih je izašao čovjek niži nego što je mislila, s naočalama koje su se zamaglile od toplog zraka u hodniku i papirnom kesom iz pekare u ruci. Imao je mokru kosu i nije znao gdje da stavi kesu. Ona nije znala gdje da stavi ruke. Ušao je u studio, sjeo za mikrofon dva i prvo što je rekao bilo je: "Šta je ovo?" Mikrofon je zapucketao. Oboje su prasnuli u smijeh, i tako se upoznalo dvoje ljudi pred nekoliko hiljada slušalaca.

Te noći vodili su program zajedno. O Sarajevu nisu govorili. Govorili su o zeljanici i o čaju od nane, o tome da je on nju zamišljao višu, a ona njega bez naočala. Mejrema je zvala u dva i rekla samo: "Konačno", pa spustila slušalicu. Penzioner iz Vranduka poslao je poruku velikim slovima, koju Faris nije htio pročitati naglas, a Dalila jeste. U tri su još jednom pustili "Eminu" i oboje su prije pjesme uzdahnuli u mikrofon. Vozači kamiona trubili su na magistrali, iako ih u studiju niko nije mogao čuti.

U šest ih je zamijenio jutarnji voditelj i pogledao ih kao da je ušao u pogrešnu sobu. Izašli su zajedno i prešli Kameni most dok je nad Bosnom ležala magla, a iza nje se dimila željezara. Usput su jeli kifle s makom iz njegove kese, odavno hladne. Na pola mosta Faris je rekao da ugovor u Sarajevu još nije potpisao. Dalila nije pitala zašto. Rekla je samo da prvi autobus za Sarajevo polazi u šest i dvadeset, jer je to provjerila u četvrtak, i da se s mosta vidi stanica. Faris je pogledao prema stanici, pa prema njoj, i pitao gdje se u ovo doba može popiti čaj od nane.

Kad je te večeri u osam došla na posao, portir joj je rekao da je u podne svratio neki čovjek s naočalama i da nije htio reći šta mu treba. Na pultu je čekala žuta poruka, nagnuta ulijevo kao i sve prije nje: "Mikrofon dva još pucketa na slovo š. Ne idem nikud dok ga zajedno ne popravimo."