Jedanaest koraka preko Bravadžiluka

Između buregdžinice Kalajdžić i buregdžinice Mušović ima tačno jedanaest koraka. Prvi put ih je pokušao izbrojati Benjamin Mušović sa sedam godina, kad je krenuo preko Bravadžiluka, ali ga je otac na šestom koraku uhvatio za kragnu i vratio unutra. Preko puta, na pragu druge radnje, stajala je djevojčica s pletenicama i plakala, jer je i nju otac upravo povukao za ruku. Bilo je to dvije hiljade druge. Ćazim Kalajdžić i Hakija Mušović tada već šest godina nisu progovorili nijednu riječ, a do prošlog Ramazana nisu ni namjeravali.

Na Baščaršiji svi znaju zašto. Obojica su kao dječaci šegrtovali kod majstora Zulfe, koji je razvijao jufku tanku kao maramu i nikad nije rekao koji mu je šegrt draži. Kad je umro, u ljeto devedeset šeste, iza sebe je ostavio dva predmeta i jednu cedulju. Ćazimu je pripao njegov sač, crn i težak kao zvono, a Hakiji velika bakrena tepsija u kojoj se ispod tog sača pita pekla četrdeset godina. Na cedulji je pisalo: "Kad se dogovorite, ispeći ćete pitu." Obojica su smatrala da im pripada sve, i nijedan nije htio dati svoju polovinu. Za godinu dana otvorili su radnje jednu naspram druge. Svaki je svoju polovinu objesio na zid, a ispod nje istu Zulfinu fotografiju, u istom okviru, kupljenom u istoj radnji na Kazandžiluku.

Od tada se na Bravadžiluku vodilo nadmetanje koje su komšije pratile kao fudbalsko prvenstvo. Hakija je otvarao u pet i četrdeset pet, pa je Ćazim počeo otvarati u pet i po. Ćazim je spustio cijenu porcije za dvadeset feninga, pa je Hakija uz svaku porciju počeo davati jogurt. Kad je Ćazim objesio novu tablu s natpisom, Hakija je objesio veću. Kad bi turisti pitali za burek sa sirom, obojica bi u isti mah izašla na prag i istim glasom objasnila da je burek samo s mesom, a sve ostalo su pite. Bila je to jedina stvar oko koje su se slagali, i slagali su se glasno, svaki gledajući na svoju stranu.

Nejla Kalajdžić vratila se iz Ljubljane prošle jeseni, s diplomom magistrice ekonomije i laptopom u kojem je za dvije sedmice napravila tabelu koju otac nije htio gledati. Iz tabele se vidjelo da buregdžinica Kalajdžić već tri godine radi s gubitkom, da kirija raste, a da se dvadeset feninga popusta, pomnoženo s dvadeset osam godina inata, pretvorilo u ozbiljan novac. Predložila je terminal za kartice. Otac je rekao da kartica nije novac. Predložila je da prestanu otvarati u pet i po, jer u to doba burek jedu samo pekari i Hakija. Otac je rekao da će zatvoriti radnju onog dana kad Hakija prvi ugasi svjetlo.

Benjamin Mušović nije otišao nikud. Od petnaeste godine razvijao je jufku u očevoj radnji, od četiri ujutro, i pjevao pri tome stare sevdalinke tako tiho da su ih čuli samo golubovi na krovu. Imao je podlaktice kao da ih je posudio od nekog većeg čovjeka i navike starca: kafa bez šećera, novine od zadnje strane, nikakav telefon prije podne. Nejla ga je prvi put poslije mnogo godina vidjela izbliza one zime kad je napadao veliki snijeg, a njih dvoje su, svako ispred svoje radnje, čistili isti trotoar, sve dok se lopate nisu srele na sredini. "Jedanaest", rekao je Benjamin. "Šta jedanaest?" "Koraka. Izbrojao sam." Nejla se sjetila pletenica i plakanja i nasmijala se tako glasno da je otac izašao na prag.

Dvije sedmice pred Ramazan Ćazim je dizao vreću brašna i ostao savijen nad njom kao nad pogrešnim računom. Ljekarka u domu zdravlja rekla je da mu se ukliještio živac i da tri sedmice ne smije stajati duže od pet minuta. Tri sedmice usred Ramazana, kad se pred iftar na Bravadžiluku čeka u redu sve do Sebilja. Nejla je pokušala razvijati sama. Jufka joj se kidala na sredini, pa na krajevima, pa se pocijepala preko cijelog stola kao stara mapa. Prvog jutra, u pola četiri, sjela je na vreću brašna i prvi put od povratka iz Ljubljane zaplakala, tiho, iako je u radnji bila sama.

Neko je pokucao na zadnja vrata, ona iz prolaza iza radnje. Benjamin je stajao u prolazu s keceljom preko ramena. "Tvoj babo razvija nalijevo, a ti nadesno", rekao je. "Zato ti puca." Nije čekao da ga pozove. Oprao je ruke na njenoj česmi, uzeo njenu oklagiju, i za dvadeset minuta preko stola je ležala jufka kroz koju se vidjelo cvijeće na mušemi. "U pola pet moram biti kod nas", rekao je. "Babo ne smije znati. A ni tvoj." Nejla je pitala zašto to radi. Benjamin je slegnuo ramenima. "Zulfo bi to uradio", rekao je i nije je pogledao, što je bio prvi znak da ne govori cijelu istinu.

Tako je bilo dvadeset jedno jutro. U pola četiri on je kucao, a u pola pet odlazio. Između toga razvijali su zajedno, on jufku, ona strpljenje, i u četiri jeli sehur na vreći brašna dok je on pazio na sat. Saznala je da je Benjamin dvaput upisivao fakultet i dvaput se vratio za sto, jer nije mogao zamisliti jutro bez tijesta. On je saznao da je ona u Ljubljani imala momka koji je burek zvao pitom i da je od njega otišla, između ostalog, i zbog toga. Desetog jutra naučila je razvijati nalijevo. Petnaestog ju je pogledao dok je otpuhivala brašno sa čela i zaboravio pjevati. Dvadesetog ju je poljubio, kratko, između dvije tepsije, i otišao pet minuta kasnije nego inače.

Na Bravadžiluku se ništa ne može dugo sakriti. Hakija je primijetio da mu sin u pola pet dolazi već bijel od brašna. Ćazim je od mušterija koje su ga zvale da pitaju za zdravlje čuo da mu je burek bolji nego kad ga on pravi, što ga je zaboljelo više od leđa. Dvadeset prvog jutra ustao je iz kreveta prije ljekarkinog roka, uzeo taksi do Baščaršije i ušao u radnju na zadnja vrata, kao lopov u vlastitu kuću.

Zatekao je sina Hakije Mušovića do lakata u svom tijestu, a svoju kćerku kako mu briše brašno s obraza. Ono što je uslijedilo čulo se do Sebilja. Ćazim je vikao da mu kradu recept. Hakija je preko puta dotrčao u papučama, vidio sina i vikao da mu kradu dijete. Pred radnjom su se skupili nosači koji su istovarali robu, dva taksista sa stajališta i nekoliko ljudi koji su u susjednoj ćevabdžinici još jeli sehur. "Moj recept!" vikao je Ćazim. "Tvoj recept je Zulfin recept!" vikao je Hakija. "Obojica smo ga ukrali od njega!" Nastala je tišina, jer je to bilo prvi put u dvadeset osam godina da je neko od njih to rekao naglas.

U toj tišini Nejla je otišla do zida i skinula Zulfin sač. Bio je teži nego što je mislila i morala ga je držati objema rukama. Benjamin ju je pogledao, obrisao ruke o kecelju i prešao Bravadžiluk. Svi su gledali kako mu se usne miču dok broji do jedanaest. Vratio se s bakrenom tepsijom sa zida svog oca i stavio je na Ćazimov sto. Nejla je preko nje spustila sač, i rub je legao na rub kao da ih je neko juče rastavio. "Kad se dogovorite, ispeći ćete pitu", rekla je Nejla. "Mi smo se dogovorili."

Pitu su ispekli tu, pred svima, u tepsiji koja dvadeset osam godina nije vidjela vatru, pod sačem na koji je Benjamin zgrnuo žar iz obje peći, i Ćazimove i Hakijine. Niko nije otišao. Ćevabdžija je donio stolice. Neko je s telefona pustio sevdalinku, a Benjamin ju je, razgrćući žar, tiho pjevao. Turisti koji su naišli oko sedam pitali su šta se slavi i dobili odgovor od šestorice ljudi odjednom, od svakog drugačiji. Ćazim je sjedio na stolici koju mu je kćerka donijela zbog leđa i gledao u sač. Hakija je stajao, jer nije htio sjesti prvi.

Kad je pita bila gotova, Nejla ju je izrezala i stavila dva tanjira na sto koji je ćevabdžija iznio nasred ulice, na šesti korak, tačno između dvije radnje. Očevi su sjeli jedan naspram drugog. Dugo niko nije jeo. Onda je Ćazim uzeo komad, sažvakao ga i rekao: "Previše soli." Hakija je uzeo svoj. "Kod tebe je uvijek bilo previše soli", rekao je. Jeli su dalje, ne gledajući se, sve dok tanjiri nisu ostali prazni, a onda je Hakija, ne pitajući, pružio ruku i uzeo posljednji komad s Ćazimovog tanjira.

Sedmicu kasnije buregdžinica Kalajdžić dobila je terminal za kartice. Buregdžinica Mušović dobila je isti sutradan, jer Hakija ni u čemu nije htio biti drugi. Sač i tepsija sad vise na istom zidu, a na Baščaršiji se još raspravlja na čijem. Benjamin i dalje dolazi u pola četiri, samo sad na prednja vrata, a Nejla ga čeka na pragu s dvije kafe, jednom bez šećera.