Maslačak s kuhanim jajetom

Jelovnik aščinice Behar na Bistriku svako jutro kucala je žena koja u Behar nikad nije ušla kao gošća. Fehim Čaušević, vlasnik, govorio je da je to najpametniji dogovor koji je sklopio otkako je od oca naslijedio kazane i dug kod dobavljača. Sumeja Kadrić bi mu do jedanaest sati otkucala i odštampala dnevnu ponudu, na bosanskom i na engleskom, zbog turista koji su silazili s Baščaršije i pitali šta su to klepe. On bi joj zauzvrat dva puta dnevno poslao jelo u sefertasu, starom, od četiri posude. Sefertas je nosio Fehimov unuk Ajdin, student mašinstva, uz strme stepenice jedne kuće u Sagrdžijama, gdje je Sumeja od marta iznajmljivala sobu u potkrovlju.

Ostalo za život zarađivala je kucanjem tuđih riječi. Za jednu prevodilačku agenciju prepisivala je snimke sa sudskih ročišta, studentima kucala diplomske radove, penzionerima molbe za općinu. Plaćali su je kad su se sjetili. Laptop joj je bio star osam godina, a štampač je gutao svaki treći list, pa je naučila izvlačiti papir iz njega s dva prsta, polako, kao kost iz ribe. Dane je provodila za prozorom koji je gledao na krovove i na komad Trebevića, sa slušalicama na ušima i tuđim parnicama u glavi.

Prošlog ljeta nije bila tu. Nena joj je umrla u aprilu, i Sumeja je cijelo ljeto provela u Nišićima, na visoravni iznad Srednjeg, prazneći neninu kuću i odgovarajući komšinicama na pitanje zašto se još nije udala. Asim Mehić bio je sin prvih komšija. Sjećala ga se kao dječaka koji ju je gađao šišarkama, a zatekla ga je kao čovjeka od trideset godina, s ramenima širokim kao vrata od štale, sa četrdeset ovaca, s pčelama i s navikom da šuti dok ne smisli nešto što vrijedi izgovoriti.

U junu, kad se na visoravni tek otvara maslačak, jer gore proljeće kasni mjesec dana za Sarajevom, Asim ju je odveo na livadu iznad sela. Sjeli su u travu, i on je, ne gledajući je, ispleo vijenac od maslačaka i stavio joj ga na glavu. Rekao je da je maslačak prvo zelje koje izađe iz zemlje poslije zime i da ga je njegova majka svakog proljeća brala za salatu s kuhanim jajetom, da se krv probudi. Onda je, istim glasom, rekao da bi je oženio kad okopni snijeg i kad se ojagnje ovce, ako ona hoće čekati. Sumeja je rekla da hoće. Vijenac je osušila između listova jedne knjige i donijela ga u Sarajevo.

Cijelu jesen i zimu zvao ju je svake večeri u devet, sa starog telefona koji je u štali držao u najlonskoj kesi, da mu ne naudi vlaga. Razgovori su bili kratki. Asim je javljao koliko je snijega palo, koja se ovca razboljela i da je mislio na nju, tim redom. U decembru joj je poslao i pravo pismo, na četiri strane. A onda se u martu, u jednoj sedmici, sve pomaklo. Gazdarica na Hrasnom podigla je kiriju, i Sumeja se preselila u Sagrdžije. Dva dana kasnije, u gužvi u tramvaju na Marijin Dvoru, neko joj je izvukao telefon iz džepa jakne. U njemu je bio Asimov broj, jedini primjerak. Napamet ga nije znala. Na internetu ga nije mogla naći, jer Asim nije imao ni profil ni namjeru da ga ikad otvori.

Napisala mu je pismo na jedinu adresu koju je imala: Nišići, kuća Mehića, za Asima. Novi broj napisala je na kraju krupnim ciframa i podvukla ga dvaput. Prošla je jedna sedmica, pa druga. Telefon je šutio. Sumeja je prepisivala sudske zapisnike i u svakoj tuđoj svađi tražila objašnjenje za svoju tišinu. Možda ga je Asim pročitao i odlučio da mu je s ovcama mirnije. Odlučila je u subotu sjesti na autobus i pitati ga sama, u lice. Do subote su ostala još tri dana i jedan jelovnik.

Fehim je nazvao u utorak ujutro, raspoložen kao čovjek koji je dobro kupio. "Od danas je proljeće", rekao je. "Briši grah i kupus. Piši: zeljanica, sirnica, čorbica od koprive, srijemuš s krompirom i salata od maslačka s kuhanim jajetom. Jutros mi je jedan čovjek donio pun džak maslačka, kaže da ga je brao u zoru iznad grada, još je rosa na njemu." Sumeja je rekla da će jelovnik biti gotov za pola sata, otvorila prazan dokument i počela kucati.

Kucala je kao i uvijek, brzo i bez gledanja u tastaturu. Zeljanica. Sirnica. Čorbica od koprive. Srijemuš s krompirom. Kad je došla do maslačka, prsti su joj stali iznad slova. Vidjela je livadu iznad Nišića, travu koja je mirisala na med i Asimove velike ruke koje su, nespretno i strpljivo, upletale peteljku u peteljku. Oči su joj se zamutile. Ne videći više ekran, otkucala je red do kraja, odštampala pet primjeraka i vratila se na zapisnik prije nego što je stigla pročitati šta je napisala. Jedna suza pala je na prvi list baš dok je izlazio iz štampača i razlila se preko srednjeg reda u malu sivu mrlju. Kad je Ajdin u jedanaest došao po jelovnike, Sumeja je bila do koljena u tuđoj parnici i nije podigla glavu.

Čovjek s planine sjedio je u podne u Beharu, za stolom do prozora, jer ga je Fehim, zadovoljan maslačkom, pozvao na ručak. Bio je krupan, u radnoj jakni, s presavijenim džakom ispod ruke i s licem nekoga ko dugo nije dobro spavao. U Sarajevu je bio jedanaesti dan. Spavao je kod rođaka u Rajlovcu, u zoru brao maslačak po livadama iznad grada, ujutro na Markalama prodavao sir koji je donio od kuće, a popodne obilazio Hrasno, zgradu po zgradu, i pitao za djevojku koja kuca na laptopu. Komšije su znale samo da se odselila negdje u Stari Grad. Stari Grad, rekao mu je jedan penzioner na klupi, ima više kapija nego ti ovaca.

Dok je čekao zeljanicu, izvukao je jelovnik iz plastične košuljice i počeo čitati, polako, kako čitaju ljudi koji ne čitaju često. Zeljanica. Sirnica. Čorbica od koprive. Srijemuš s krompirom. A onda, ispod sive mrlje, red koji je glasio: Najdraži Asime, s kuhanim jajetom. Pročitao ga je tri puta. Onda je ustao, prišao kasi i pokazao list Fehimu. Fehim je pocrvenio do ušiju. "Izvinite, ovo je greška. Moja daktilografkinja nikad ne griješi, ne znam šta joj je danas." "Ne griješi ni danas", rekao je Asim. "Gdje ona stanuje?"

U pola sedam neko je pokucao na vrata potkrovlja. Sumeja je mislila da je to Ajdin s večerom, pa je otvorila u čarapama, s olovkom iza uha. Na vratima je stajao Asim i držao sefertas. Iza njega, dva stepenika niže, Ajdin se pravio da gleda kroz prozor na stepeništu. "Ovo je za tebe", rekao je Asim i pružio joj posudu. "Mali kaže da su unutra klepe." Sumeja nije uzela sefertas. Stajala je na pragu i gledala ga kao da je i on jedan od onih snimaka koje treba prepisati tačno, riječ po riječ, da se ništa ne izgubi.

"Zvao sam te", rekao je. "Svaku večer u devet. Ženski glas mi kaže da broj ne postoji. Pisao sam dvaput na Hrasno, oba pisma su mi se vratila. U selu niko nije znao gdje si. Prije jedanaest dana ostavio sam ovce bratu i došao." "Ukrali su mi telefon", rekla je ona. "Pisala sam ti u selo." "Onda me tamo čeka pismo", rekao je on. "A ja sam ovdje."

Iz džepa jakne izvadio je presavijen jelovnik, onaj s mrljom, i pokazao joj srednji red. Sumeja ga je pročitala i prvi put za dvije sedmice se nasmijala, onako kako se smije čovjek uhvaćen na djelu. "Ovo je greška", rekla je. "I gazda kaže isto", rekao je Asim. "Kaže da ćeš sutra otkucati novi, kako treba. Zamolio sam ga da mi ovaj pokloni. Mene još niko nije stavio na jelovnik." Zatim je dodao, ozbiljno, kao da je i o tome razmišljao danima: "Samo, jaja ne donosim. Jaja su u selu. Kokoške te čekaju."

Sumeja ga je uhvatila za rukav jakne i uvukla u sobu, zajedno sa sefertasom i džakom. Zagrlila ga je onako kako se grli neko koga si već počeo žaliti, čvrsto i ljutito, a on je stajao s posudom u ruci i nije znao gdje da je spusti. Ajdin je tiho sišao niz stepenice. Na stolu je, pored laptopa, ležala knjiga iz koje je virio suh, smeđ vijenac. Asim ju je poljubio tek kad je posudu napokon spustio, i to na hrpu odštampanih sudskih zapisnika.

U sefertasu su bile dvije porcije klepa, dvije kašike i papirić s Fehimovim rukopisom: "Za dvoje. Jelovnik do maja kucaš ti, bez greške. Poslije toga tražim novu daktilografkinju." Vjenčali su se u maju, u Ilijašu, a svadbeni ručak bio je u selu. Kad neki gost naruči salatu od maslačka, Fehim mu i danas kaže da je to najskuplje jelo koje je ikad imao na jelovniku: koštalo ga je najbolje daktilografkinje u Sarajevu. Jelovnike mu otad kuca Ajdin, s greškama.