U galanteriju Đerđef silazi se niz četiri kamene stepenice, iz pasaža između Ferhadije i Zelenih beretki, i ko ne zna da je tu, prođe pored nje cijeli život. Iznad vrata visi zvonce od mesinga koje je gospođa Ilinka donijela iz Trsta prije rata, a unutra miriše na škrob, karton i ulje za šivaće mašine. Zidovi su od poda do plafona ladice. U jednima je dugmad, poredana po veličini i boji, u drugima konac, u trećima čipka namotana na kartone. Mesud Pilav tu radi jedanaest godina i zna koja je ladica gdje kao što drugi ljudi znaju stepenice u vlastitoj zgradi.
Te subote u maju radnja je bila puna. Bližile su se mature, i majke su dovodile kćerke s fotografijama haljina na telefonima, tražeći šljokice baš ovakve, saten baš ove nijanse, perle kakve je nosila neka pjevačica. Gospođa Ilinka, sitna i stroga, sjedila je kod kase i naplaćivala, a Mesud je trčao od ladice do ladice, rezao, mjerio i pakovao. Oko jedanaest ušla je Nadija. Znao je da je ona prije nego što je podigao glavu, jer samo ona zatvara vrata za sobom tako pažljivo da zvonce ne stigne dovršiti zvuk.
Nadija je imala dvadeset četiri godine i malu krojačku radionicu u sobi porodične kuće na Vratniku, gdje je šila maturske haljine i vjenčanice za skromne svadbe. Dolazila je u Đerđef dva puta sedmično, uvijek sa sveskom u kojoj je sitnim, uspravnim slovima imala popis. Mesud je tu svesku poznavao bolje od vlastitih računa. Znao je da broj sedam piše s crtom preko sredine i da nikad ne kupuje najjeftiniji konac. Znao je i da je voli, otprilike od drugog januara prije dvije godine, kad je ušla mokra od snijega i tražila dva metra bijelog gajtana za haljinu koju nije stigla završiti za Novu godinu. Nikad joj to nije rekao. Umjesto toga, čuvao joj je najljepšu čipku iz svake pošiljke u kutiji ispod pulta, na kojoj je olovkom pisalo samo N.
Tog jutra sveska je ostala u torbi. Nadija je stala uz kraj pulta, podalje od majki i kćerki, i tražila šest metara satenske trake boje slonovače, pa se predomislila i tražila bijelu, pa opet slonovaču. Mesud je skinuo oba kotura i položio ih jedan pored drugog. "Za koga je?" pitao je. "Za jednu maturantkinju s Koševa. Mama hoće da kćerka izgleda kao princeza, a mala hoće da izgleda kao da se nije ni trudila." Nasmijala se, ali kratko. Onda je spustila glas. "Mesude, mogu li te nešto pitati? Ali ozbiljno. Kao muškarca, ne kao prodavača."
"Pitaj", rekao je i počeo odmotavati traku. Pričala je brzo, kao da je to dugo slagala u glavi. Zove se Irfan, šesta godina medicine. Upoznali su se u martu, kad je došao po haljinu za sestrinu vjeridbu. Od tada se viđaju skoro svake večeri, šetaju Wilsonovim šetalištem, on joj kupuje limunadu u kiosku kod mosta i priča joj o pacijentima. "Kaže da me voli. Kaže da sam jedina osoba s kojom može šutjeti. Ali me nikad nije odveo kući. Prošle sedmice smo naletjeli na njegovu mamu ispred Katedrale, i on me predstavio kao krojačicu koja šije sestri haljinu. Krojačicu, Mesude. Ne kao djevojku."
Mesud je izmjerio traku uz mesingani metar ukucan u ivicu pulta, jednom pa još jednom, iako je znao da je šest. "Možda se boji mame", rekao je. "Ima i takvih." "Ima", rekla je Nadija. "Ali on je dobio specijalizaciju u Grazu. U septembru ide. Kad sam ga pitala šta će biti s nama, rekao je da ćemo vidjeti. Da je Graz blizu, da ima autobusa svaki dan. Šta znači kad muškarac kaže da ćemo vidjeti?"
Gospođa Ilinka ga je u tom trenutku pozvala s kase, jer je jedna gospođa čekala srebrne šljokice, broj četiri. Mesud je otišao, izbrojao joj dvije kesice i vratio se, a za to vrijeme smislio je deset odgovora, od kojih nijedan nije bio pošten. Mogao je reći da Irfan sigurno misli ozbiljno. Mogao je reći ono što je stvarno mislio: da on nikad nikome ne bi rekao da ćemo vidjeti, nego bi odavno vidio.
"Reci mi pošteno", rekla je Nadija kad se vratio. "Hoće li me oženiti?" Mesud je izvukao karton sa sedefnom dugmadi, onom skupom, iz Italije, iako je nije tražila, i položio ga pred nju kao da će dugmad nešto objasniti. "Nadija", rekao je, ne dižući glavu, "čovjek koji hoće da budeš njegova ne predstavlja te mami kao krojačicu. Kaže joj tvoje ime i čeka da ona pita šta radiš. Tvoj student će otići u Graz. Slat će ti slike Mure s mosta, a onda će jednog dana prestati pisati. I za dvije godine ti ćeš šiti vjenčanicu nekoj doktorici, jer će njegova sestra svima govoriti da najbolje šiješ u gradu." Rekao je to brže i grublje nego što je htio. Čuo je sebe i nije mogao stati. "Da sam ja na njegovom mjestu", počeo je, i tu je zašutio, jer je gospođa Ilinka glasno pitala ima li još onog zlatnog gajtana.
Nadija ga je gledala, pa je spustila pogled na dugmad. Mesud je vidio kako joj se oči pune i kako jedna suza pada na karton, pravo na najveće dugme, i ostaje na sedefu kao kap kiše na prozoru. Iza njih su stajale tri majke i dvije maturantkinje, a jedna od njih je baš pružila vrat da vidi ima li u ladici još perli.
Mesud je napravio korak ulijevo, tako da ju je zaklonio ramenima, izvukao najveću ladicu s čipkom i počeo prostirati kartone po pultu, jedan za drugim, govoreći glasno, kao na pijaci. "Ovo vam je francuska čipka, gospođice, osamnaest centimetara širine, za rub ide kao salivena. Ovo je gipir iz Italije, malo teži, ali se ne vuče. Ovo je šlinga, čisti pamuk, za ljetne haljine, pere se na četrdeset." Između dvije čipke rekao je tiho, samo za nju: "Nemoj ovdje. Gledaj u čipku, kao da biraš." Pa opet glasno: "Ova s cvjetićima je češka, nju sad sve traže za mature."
Nadija je stajala nagnuta nad pultom, s prstima na čipki, i plakala bez glasa, onako kako plaču ljudi navikli da ih iza zida čuju ukućani. Mesud je nabrajao dalje: bordure, resice, gajtane, trake od kadife, perle od stakla i perle od plastike koje se ne razlikuju dok ne padnu na pod. Nikad za jedanaest godina nije toliko pričao.
Kad je podigla glavu, oči su joj bile crvene, ali suhe. Izvadila je maramicu iz rukava, obrisala nos i, kao da se ništa nije desilo, rekla da će uzeti šest metara slonovače, dva metra francuske čipke i dvanaest sedefnih dugmadi. "One skupe?" pitao je Mesud. "One skupe", rekla je. "Mala hoće da izgleda kao da se nije trudila, a to najviše košta." Skoro se nasmijala.
Mesud je izrezao traku, izmjerio čipku, dugmad prebrojao dvaput i sve složio u smeđi papir, kako ga je gospođa Ilinka naučila, s uzicom unakrst. Nadija je platila na kasi i vratila se po paket. Uzela ga je objema rukama. "Hvala ti", rekla je. "Ne znam šta bih bez tebe. Ti si jedini kome sve mogu reći, znaš? Kao da imam brata."
Zvonce se oglasilo i ovaj put dovršilo zvuk, jer je izašla prebrzo. Kroz izlog je vidio kako na vrhu stepenica vadi telefon, čita poruku i, prvi put tog jutra, smiješi se cijelim licem. Onda je skrenula prema Katedrali, gdje je neko čekao, i nestala među turistima i golubovima.
"Mesude", zvala je gospođa Ilinka, "gospođa čeka češku čipku." Mesud je otvorio kutiju ispod pulta na kojoj je pisalo N i u nju spustio pola metra francuske čipke, koliko je, kao i uvijek, odrezao viška. Zatvorio ju je i gurnuo nazad, do zida. "Dva metra, gospođo?" pitao je. "Uzmite dva i po. Uvijek zatreba više nego što čovjek misli."