Nevjera u ponoćnoj ligi

Pekari ne varaju žene, govorila je moja svekrva, jer nemaju kad. Željko je pekar dvadeset i dvije godine. Liježe u devet, ustaje u tri, a u četiri pali peć u maloj pekari na Mejdanu koju je naslijedio od oca. Ja sam apotekarka i, kad nisam u noćnoj smjeni, ne mogu zaspati prije dva. Osamnaest godina braka proveli smo kao dva sata koja se slože samo u podne. Dok je sin bio kod kuće, to se nije primjećivalo. Kad je prošle jeseni otišao na studij u Novi Sad, naša kuća na Paprikovcu postala je noću tiha kao apoteka poslije zatvaranja.

U Ponoćnu ligu uvela me Nataša, koleginica iz smjene. Ligu je vodio penzionisani profesor geografije Milutin, svake srijede u ponoć, preko video poziva: dvadeset pitanja i dvanaest ekipa iz cijele Krajine. Natašinoj ekipi, koja se zvala Gornji Šeher, falio je četvrti član, jer je jedna djevojka rodila. "Treba nam neko ko zna latinske nazive i ko ne spava", rekla je Nataša. "Ti ispunjavaš oba uslova." Prve noći sjedila sam za kuhinjskim stolom sa slušalicama, da ne probudim Željka, i znala dva odgovora: latinski naziv kamilice i ime rijeke koja se u Banjoj Luci uliva u Vrbas. Nataša je vrištala tiho, onako kako se vrišti u ponoć.

Pored Nataše i jednog studenta iz Laktaša, u ekipi je bio Siniša. Kamera mu je uvijek bila isključena, na ekranu su stajali samo riječ Kastel i crni kvadrat, ali glas mu je bio dubok i spor, glas čovjeka koji radi noću. Znao je sve o starim filmovima, o pjesmama koje su slušali naši roditelji i o mostovima na Vrbasu. Te prve noći, u pola dva, dok sam prala šolju, stigla mi je poruka: "Kamilica. Mislio sam da to više niko ne zna napamet." Odgovorila sam da je to moj posao. On je pitao kako izgleda apoteka u tri ujutro. Niko me to nikad nije pitao.

Za mjesec dana pisali smo se svake noći. Saznala sam da radi kao tonac na jednom lokalnom radiju, da je razveden i da živi sam, u stanu iz kojeg se vidi Kastel. Pisao je duge poruke, bez ijedne greške, s tačkom na kraju svake rečenice, i uvijek je znao gdje sam stala prethodne noći. On je saznao više. Pitao je šta sam htjela biti kad sam bila djevojčica u Kotor Varošu, i ja sam mu napisala ono što Željku nisam rekla nikad: da sam htjela studirati muziku i da me otac od toga odgovorio jednom rečenicom za ručkom, a ja sam poslušala. Napisala sam mu da ponekad, u noćnoj smjeni, stojim iza pulta i zamišljam kako sjedam u noćni autobus za more i ne javljam se nikome. Odgovorio je: "Pričaš kao neko koga niko ne sluša do kraja." Tu rečenicu pročitala sam deset puta.

Imala sam pravila i ponavljala sam ih sebi kao što pacijentima ponavljam dozu. Nisam ga nikad vidjela. Nisam mu poslala nijednu fotografiju. Nisam mu rekla adresu. Nevjera je, mislila sam, nešto što se radi rukama. Ono što nisam ponavljala bilo je da telefon nosim u kupatilo, da sam promijenila šifru, da brišem poruke prije spavanja i da se smijem tiho, u peškir, da ne probudim muža. Jedne noći Željko je ustao u tri manje deset i zatekao me u kuhinji kako se smijem ekranu. "S kim se smiješ u ovo doba?" "S Natašom. Kviz." Klimnuo je, obukao jaknu i otišao. Nije više pitao. To me je, priznajem, malo uvrijedilo. Ujutro sam na stolu zatekla dvije tople kifle u papiru, kao svakog jutra osamnaest godina, i pojela ih ne misleći na njih.

Siniša nikad nije tražio da se vidimo. Mislila sam da je to obzir. Kasnije sam shvatila da je to bila vještina. U maju je profesor Milutin objavio da će finale sezone biti uživo, u kafiću Lampa u Gospodskoj ulici, za osam najboljih ekipa. Gornji Šeher bio je treći. Željku sam rekla da ću biti s Natašom, i to je bila istina, samo ne cijela. Kupila sam novu zelenu bluzu i račun sakrila u fioku sa Željkovim garancijama, gdje ga on nikad ne bi tražio. "Ponesi mi šta pobijedite", rekao je i otišao spavati u devet.

Lampa je bila puna. Profesor je imao mikrofon i leptir-mašnu, a na šanku su stajali limeni pehar i dvije boce vina. Siniša je došao posljednji. Bio je viši nego što sam zamišljala, sijed na sljepoočnicama, u tamnoj košulji, i nasmijao mi se kao da me poznaje godinama. Dotakao me za lakat i rekao: "Napokon." Onda je otišao do stola ekipe Mostovi, dotakao za lakat jednu plavu ženu u crvenom i nešto joj rekao. Nisam čula šta. Vidjela sam samo kako je ona pocrvenjela. Nataša mi je ispod stola stisnula ruku i šapnula da sam crvena kao semafor. Rekla sam sebi da je to kafić, da su ljudi ljubazni i da ja nemam nikakvo pravo.

U pauzi pred posljednji krug zatekla sam plavu ženu ispred ogledala u toaletu. Zvala se Slađana i bila je nastavnica iz Prijedora. Gledala me u ogledalu dok sam prala ruke, a onda je rekla, kao da se izvinjava: "Ne zamjerite. Je li i vama rekao napokon?" Stajale smo neko vrijeme i šutjele. Onda je ona izvadila telefon, a ja svoj. Ista rečenica, riječ po riječ: Pričaš kao neko koga niko ne sluša do kraja. Njoj je stigla u jedan i četrdeset, meni u jedan i četrdeset dva, iste noći u martu. Slađana je rekla da u ekipi iz Gradiške ima još jedna, koja je večeras ostala kod kuće s temperaturom. Nasmijale smo se obje, onim smijehom od kojeg zabole rebra, i Slađani se razmazala maskara.

Posljednje pitanje odlučivalo je između Gornjeg Šehera i Mostova. Profesor ga je pročitao polako, uživajući: iz kore kojeg drveta je u devetnaestom vijeku izdvojena supstanca od koje je kasnije nastao aspirin? Siniša je odmah uzeo olovku. "Kinovac", šapnuo je. "Siguran sam, čitao sam o tome." Nataša je klimnula, jer je uvijek klimala kad je on bio siguran. Uzela sam mu olovku iz ruke, precrtala kinovac i napisala vrba. "Danice", rekao je, prvi put izgovarajući moje ime naglas, "ne budi tvrdoglava." "Kinovac je za kinin", rekla sam. "Zato i pišem vrba."

Pobijedili smo za jedan bod. Profesor je Nataši predao limeni pehar, a ja sam uzela jaknu i izašla dok su se još slikali. Išla sam pješke uz Vrbas, pored Kastela, gdje su na zidinama sjedili studenti s gitarom. U jedan i četrdeset stigla je poruka: "Gdje si nestala? Bila si sjajna večeras." Zamislila sam Slađanu kako u autu, na putu za Prijedor, čita nešto vrlo slično, i ženu u Gradišci kako to čita s temperaturom. Blokirala sam ga i stajala na mostu dok mi se ruke nisu prestale tresti.

Kući sam stigla u dva i po. U tri manje deset Željko je ušao u kuhinju, obučen, i stavio džezvu na ringlu. "Jeste li pobijedili?" "Jesmo." "Znao sam." Sipao je dvije kafe, iako ja u to doba nikad ne pijem. Sjela sam preko puta njega, u zelenoj bluzi, i rekla mu sve u pet rečenica, jer sam ih cijelim putem sastavljala. Da se pola godine dopisujem s jednim čovjekom, svake noći. Da ga do večeras nisam vidjela. Da mu nikad nisam poslala fotografiju. Da sam tom čovjeku govorila ono što nikad nisam rekla mužu. Da večeras nisam bila jedina kojoj je pisao iste rečenice.

Željko je dugo šutio i gledao u šolju. Pekari imaju velike ruke, a njegove su na stolu izgledale kao da ne znaju šta će sa sobom. "Znao sam da neko postoji", rekao je napokon. "Smijala si se u kupatilu. Isto onako kako si se smijala prije dvadeset godina, kad sam ti ja pisao." Nisam razumjela. Ustao je, otišao u spavaću sobu i vratio se s kutijom od cipela koju nisam otvorila od selidbe. U njoj su bila njegova pisma iz Insbruka, gdje je prije našeg vjenčanja dvije godine radio u jednoj pekari. "Čitala si ih u kupatilu, da ti majka ne vidi", rekao je, "i smijala se u peškir." Spustio je kutiju na sto, obukao jaknu i pogledao na sat. "Peć mora gorjeti u četiri."

Čitala sam do jutra. Pisao je velikim, nespretnim slovima, s greškama, o brašnu, o snijegu na Alpama, o gazdi koji viče na njemačkom, i u svakom pismu po dva puta pitao spavam li dobro. Na dnu kutije bila je moja fotografija s maturske večeri, presavijena na pola, koju je dvije godine nosio u novčaniku. Nijedna rečenica nije bila lijepa. Nijednu nije mogao poslati nikom drugom.

U pola šest napisala sam mu poruku, prvu poslije mnogo mjeseci koja nije bila o računima: "Ne spavam dobro. Mogu li doći?" Odgovorio je za minutu, iz pekare, sigurno brašnjavim prstom: "Peć je topla."