Onešćukova ulica je tako uska da se, kad pada kiša, voda sa streha s jedne i druge strane spaja nad kaldrmom. Nadira to zna jer je devet godina gleda s prozora prednje sobe, na prvom spratu kamene kuće koju je Mensur naslijedio od oca. Preko puta, na istoj visini, dva metra zraka dalje, prozor je kujundžije Sejada. Ispod prozora je ulica, a ispod ulice, nevidljiva, šumi Neretva, i noću je njen šum jedini zvuk u mahali.
Mensur je dobar čovjek, govori Nadira sebi. Drži prodavnicu auto-dijelova na Bijelom Brijegu, ne pije, ne viče, i svako veče, prije spavanja, uzme njen telefon i pročita sve poruke, polako, od vrha do dna, kao da pregleda račune. Šifru njenog telefona zna on, ona njegovu ne zna. Kad se jednom pobunila, rekao je da ona nema šta kriti, pa ne zna zašto se buni. Poslije toga više se nije bunila. Nije imala šta kriti. Te zime još nije.
Prvi put su progovorili u martu. Nadira nije mogla spavati, ustala je i otvorila prozor prednje sobe da uđe zrak, a preko puta je, u mraku, na svom prozoru sjedio Sejad s čašom čaja i gledao u nebo iznad Huma. "I vi?" pitao je. Klimnula je glavom. Niko od njih nije rekao šta znači to "i vi", a oboje su znali. Sejad je imao radnju u Kujundžiluku, kovao je fildžane, džezve i tanjire sa Starim mostom za turiste, i živio s majkom koja je već dvije godine ležala. Do tada su se pozdravljali onako kako se pozdravljaju komšije: dobro jutro, kako je mama, eto opet kiše.
Od tada svake noći. Kad Mensur zaspi, a spava teško, na leđima, s rukama preko stomaka, Nadira ustane, izađe iz spavaće sobe u stražnjem dijelu kuće i stane uz otvoren prozor prednje. Sejad je već tu. Pričaju šapatom, a Neretva odozdo pokrije sve što kažu. O njegovoj majci, koja ga noću zove imenom njegovog oca. O njenom ocu, koji je htio da ona studira, a ona se udala. O tome kako se bakar kuje: polako, s hiljadu malih udaraca, jer od jednog jakog pukne. Ponekad ne govore ništa. Jednom je Sejad preko ulice pružio dršku metle, ona ju je uhvatila, i tako su nekoliko minuta stajali, svako na svojoj strani, držeći isti štap. Više od toga nikad nisu ni pokušali.
Danju se drže pravila koje nikad nisu izgovorili. Kad Nadira ide na pijacu kroz Kujundžiluk, Sejad ne diže glavu s nakovnja, a ona ne usporava pred njegovim izlogom. Brojeve telefona nikad nisu razmijenili, jer Nadira zna da bi Mensur našao svaki broj, svaku poruku i svako brisanje. Prozor ne čita niko. Jednom, u aprilu, Mensur je kod Sejada kupio džezvu za sestrin rođendan, i Sejad mu je spustio cijenu, kao komšiji. Nadira je tu džezvu poslije gledala na zaovinoj polici i mislila na ruke koje su je kovale.
U maju je u smokvi, koja raste iz Sejadovog dvorišnog zida i širi grane preko ulice, ispod oba prozora, počeo pjevati slavuj. Pjevao je od ponoći do zore, glasnije nego što je Nadira mislila da tako mala ptica može. Nikad ga nije vidjela, samo ga je čula, i Sejad joj je jedne noći rekao da je on njihov stražar: dok pjeva, niko u ulici ne čuje ništa drugo.
Jedne noći, kad se vrati u krevet, Mensur je budan. Leži na laktu i gleda je. "Gdje si bila?" "Na prozoru." "Svaku noć ustaješ. Mislila si da ne znam?" Nadira sjedne na rub kreveta. "Zbog slavuja", kaže. "Ne mogu spavati kad pjeva, a kad ga slušam, ne mogu prestati. Kao da je to jedino lijepo u cijeloj ulici." Mensur šuti. "Slavuj", ponovi. "U Onešćukovoj." "U smokvi", kaže ona. "Čuj ga." Slavuj baš tada zapjeva, i Mensur ga sluša, i nešto se na njegovom licu zatvori, kao kapak.
Sljedećih dana Mensur je isti kao i uvijek. Svako veče čita njene poruke, pita šta je kuhala, gleda vijesti. U četvrtak dođe kući s nečim u crnoj najlonskoj kesi i odnese to pravo u prednju sobu. Nadira čuje kako otvara prozor. Ne pita. Te noći ne ustaje, jer Mensur ne spava. Leži pored nje, mirno, otvorenih očiju, i sluša slavuja s njom. Nadira u mraku broji njegove udisaje i, prvi put otkako ga čuje, želi da ptica ušuti i odleti nekud dalje, preko Neretve. Pred zoru slavuj ušuti usred pjesme, i ona čuje kako Mensur ustaje.
Ujutro je na kuhinjskom stolu, pored njenog fildžana, slavuj. Manji nego što ga je zamišljala, smeđ, neugledniji od vrapca. Ne miče se. Pored njega leži smotana tanka mreža, kakvu prodaju ljudi koji love ptice, iako ne bi smjeli. Mensur pije kafu i gleda je. "Evo ti tvog slavuja", kaže. "Sad možeš spavati." Nadira ne pita kako je uginuo. Mensur ne objašnjava. Popije kafu, uzme ključeve i ode u radnju, i tek s vrata, ne okrećući se, kaže da je mrežu platio dvadeset maraka.
Kad se vrata zatvore, Nadira dugo sjedi. Onda iz ormara izvadi majčinu bijelu svilenu maramicu s vezom po rubu, koju nikad nije nosila, i iglu i plavi konac. Maramica miriše na lavandu i na ormar majčine kuće u Stocu. Vezenje traje pola sata, a prsti joj drhte samo na prvom slovu. U uglu maramice, sitnim plavim slovima, izveze četiri riječi: ne mogu više ustajati. Onda u maramicu umota slavuja, pažljivo, kao da je još topao, i sveže krajeve u čvor.
Prozor prednje sobe otvori po danu, prvi put da bi nešto rekla. Sejadov prozor je otvoren, kao i uvijek kad je on u radnji, da se kuća zrači zbog majke. Nadira objesi zavežljaj o kraj drške svoje metle, nagne se preko daske i preko dva metra zraka, polako, kao da nosi punu čašu, spusti ga na njegovu prozorsku dasku, između saksije bosiljka i okvira. Dolje ulicom prolazi grupa turista za vodičem, i niko ne podigne glavu.
Sejad se vrati u sedam. Nadira ga gleda iza zavjese. Vidi ga kako uzima zavežljaj, kako razvezuje čvor, kako čita ugao maramice i dugo stoji, s pticom na dlanu, ne dižući pogled prema njenom prozoru. Onda zatvori svoj.
Sljedeća tri dana iz Kujundžiluka, iz njegove radnje, čuje se kucanje drugačije od uobičajenog, sitno i gusto, bez prestanka, od jutra do mraka. Komšinice pričaju da Sejad radi neku veliku narudžbu za nekog iz Sarajeva. Drugog dana Mensur ga sretne u ulici, dok se vraća iz radnje, i pozdrave se kao i uvijek. "Čujem da imaš veliku narudžbu", kaže Mensur. "Imam", kaže Sejad. "Mala stvar, a puno posla." Četvrte večeri, na njegovoj prozorskoj dasci, na mjestu gdje je stajao bosiljak, stoji bakrena kutija veličine dlana, s poklopcem na kojem je iskovan list smokve, a na listu mala ptica. Kutija je zatvorena. Nadira zna šta je unutra.
Mensur vidi kutiju već prve večeri. Dugo stoji na prozoru, gleda je i ništa ne kaže. Sutradan pozove majstora, i do subote na prozor prednje sobe postave nove drvene kapke, a krevet premjeste u sobu prema dvorištu. Ali kutija ostaje na Sejadovoj dasci, preko puta, na tuđem prozoru, gdje joj Mensur ništa ne može. Svako jutro, kad Nadira otvori kapke da prozrači sobu, prvo što vidi je bakar koji hvata sunce.
U junu slavuji pjevaju po cijeloj mahali, u baštama prema Neretvi, u dvorištima iza džamije. Nadira ih čuje kroz zid spavaće sobe, izdaleka. Leži mirno pored muža, otvorenih očiju, i sluša, i ne ustaje.