Te godine imao sam trideset jednu i mislio sam da imam vremena za sve. U Blagaju sam bio od juna, zbog starog mlina na Buni, koji je jedna fondacija iz Mostara htjela obnoviti, i svaki dan sam mjerio kamen, crtao i spavao u sobi iznad pekare, s prozorom prema stijeni. Rođen sam u Zagrebu, a u Mostar sam došao zbog posla, prije četiri godine, i ostao. Navečer sam sjedio na terasi restorana kod vrela, gledao kako voda izlazi ispod stijene, zelena i hladna, i slušao turiste kako govore sve jezike osim mog.
Jedne večeri za susjednim stolom čuo sam bosanski s mekim, švedskim r. Brat i sestra: Elmir, inženjer iz Malmöa, moj vršnjak, i Merjem, koja je imala dvadeset jednu. Elmir me pitao znam li gdje se može kupiti dobar sir, ja sam mu rekao, i do ponoći smo pili sok od nara i pričali o Zagrebu, o Malmöu i o tome kako se naši ljudi svuda u svijetu prepoznaju po načinu na koji zovu konobara. Merjem je cijelo vrijeme šutjela i gledala me kao da me odmjerava za neku ulogu. Kad smo ustali, rekla je da imam ruke kao zidar, a ne kao arhitekta, i otišla prije nego što sam stigao odgovoriti.
Iznajmili su kuću iznad rijeke, s dvorištem punim muškatli, i viđali smo se svaki dan. Merjem nisam mogao uhvatiti. Jedan dan bi sjedila u bijeloj haljini na terasi i čitala, uspravna kao učiteljica, i odgovarala mi punim rečenicama. Sutradan bih je zatekao na zidinama Stjepan-grada, na samom rubu, s nogama iznad provalije, kako jede trešnje i baca koštice prema dolini. Trećeg dana je u restoranu kod vrela, s keceljom koju je od nekog posudila, nosila kafu grupi Talijana i pravila se da ne zna nijednu riječ nijednog stranog jezika. Elmir bi samo slegnuo ramenima. "Takva je", govorio je. "Proba kakva bi sve mogla biti."
Istinu mi je ispričao jedne noći, kad je Merjem otišla spavati, a nas dvojica ostali na terasi uz kafu. Merjem mu je bila sestra samo po ocu. Njegov otac je devedeset devete došao iz Švedske u Blagaj na mjesec dana i zaljubio se u ženu koja je radila u pekari ispod tekije. Merjem je ovdje odrasla, s majkom, u kući blizu rijeke. Kad joj je bilo trinaest, majka se razboljela i umrla, i otac ju je odveo u Malmö, u kuću u kojoj je Elmirova majka nikad nije prihvatila. "Ona misli da svima duguje dokaz da je vrijedi zadržati", rekao je Elmir. "Zato ili ne kaže ništa, ili kaže sve odjednom." Došli su, rekao je, da obiđe majčin mezar i da vidi kuću, koja je sada tuđa.
Poslije toga gledao sam je drugačije, i ona je to osjetila. Prestala je glumiti. Jednog popodneva odvela me do kuće u kojoj je rođena, iza tekije, s plavim kapcima koje su novi vlasnici obojili u smeđe. Stajala je pred kapijom i nije htjela ući. Pričala mi je o majci, o mirisu hljeba u pet ujutro, o tome kako je prve zime u Malmöu plakala svako jutro jer ispod prozora nije bilo rijeke. Onda se okrenula prema meni i sasvim mirno pitala da li bih ja mogao živjeti negdje gdje nema rijeke. Rekao sam da ne znam. Klimnula je glavom, kao da sam rekao nešto drugo.
Te večeri vraćao sam se od njih kasno, i kad sam izašao na ulicu, s prozora na spratu nešto mi je palo pred noge. Grančica crvene muškatle. Podigao sam pogled, ali prozor je već bio prazan. Ponio sam grančicu u svoju sobu, stavio je u čašu s vodom i dugo nisam mogao zaspati. Mislio sam: šta ja to radim? Dvadeset jedna godina, Malmö, djevojka koja za tri dana bude tri različite osobe. Mislio sam da imam vremena.
Sutradan je Elmir došao u mlin. Stao je u vratima, pored mojih crteža, i bez uvoda rekao da ga je Merjem cijelu noć držala budnim. Voli me, rekao je. Nije mu to rekla, nego izvikala, plačući, u dva ujutro, i natjerala ga da obeća da će odmah otputovati, jer zna da je ja ne mogu htjeti. "Pitam te kao brat", rekao je. "Ne kao neko ko ti nešto zamjera. Bi li se ti njom oženio?" Rekao sam ono što se kaže kad se ne zna: da je poznajem dvije sedmice, da je mlada, da treba vremena. Elmir je klimnuo glavom. "Onda ćemo otići", rekao je. "Ali prije toga ona hoće da te vidi."
Papirić mi je oko pet donio dječak iz pekare. "U sedam kod mlina. Moram." Samo to. Došla je tačno u sedam, u onoj bijeloj haljini, i stala na prag kao da ne zna smije li ući. Bila je blijeda i drhtala je, iako je bilo toplo, i nije me gledala. Trebalo je samo da je zagrlim. Sad to znam. Tada sam stajao između mlinskog kamena i stola s crtežima i govorio. Rekao sam da Elmir zna sve. Rekao sam da je pogriješila što mu je rekla, da sad ništa ne može ići polako, da je sve pokvareno prije nego što je počelo. Govorio sam kao čovjek koji se brani, a niko ga nije napao.
"Znači, ja sam kriva", rekla je tiho. Htio sam reći da nije. Htio sam reći nešto sasvim drugo. Ali ona je već bila na vratima, pa na stazi uz rijeku, bijela među vrbama, i nestala je prije nego što sam se pomakao s mjesta. Čuo sam samo vodu.
Tražio sam je do ponoći. Išao sam uz Bunu do vrela, pa nazad do mosta, pa gore prema Stjepan-gradu, s lampom na telefonu, i vikao njeno ime prema stijeni, koja mi ga je vraćala dvaput. Kod tekije su sjedila dvojica starijih ljudi, koji su mi rekli da su vidjeli djevojku u bijelom kako trči prema selu. Na kraju sam otišao do njihove kuće. Elmir je otvorio vrata u majici, umoran. Vratila se, rekao je, mokra do koljena, i zaključala se u sobu. Nije me pustio unutra, a ja nisam ni tražio. Rekao sam da ću doći ujutro. "Dođi", rekao je, i nisam znao kako da razumijem njegov pogled.
Vraćao sam se kroz uspavan Blagaj i bio sam sretan. To je ono čega se najviše stidim. Bio sam sretan jer sam konačno znao šta hoću. Ujutro ću doći i reći joj, pred Elmirom, pred cijelim Blagajem ako treba. Ujutro. Te noći nisam htio buditi kuću, nisam htio kucati na njen prozor, nisam htio da pomisli kako sam došao samo zato što sam se uplašio. Htio sam da bude kako treba. Zaspao sam pred zoru, s muškatlom u čaši pored kreveta.
U osam je kuća iznad rijeke bila zaključana. Vlasnica, žena koja je u dvorištu zalijevala muškatle, rekla mi je da su otišli u četiri ujutro, taksijem za Sarajevo, na avion. Dala mi je papirić koji je Merjem ostavila za mene. "Stajala sam na pragu mlina i čekala da me zaustaviš. Ti si pričao o Elmiru. Ne traži nas, molim te." Ispod toga je bilo njeno ime, napisano onim krupnim, pažljivim slovima kakva djeca uče u prvom razredu.
Tražio sam ih, naravno. Odvezao sam se na aerodrom, gdje je jutarnji avion već bio poletio. Pisao sam Elmiru, a poruke su ostale nepročitane. Njen profil nestao je za jedan dan. U novembru sam otišao u Malmö, našao ulicu i zgradu, i na vratima je stajalo neko švedsko prezime. Komšinica je rekla da su se odselili, nije znala kuda.
Prošlo je pet godina. Mlin je obnovljen te jeseni i danas u njemu prodaju sok od nara turistima koji se fotografišu s vrelom iza leđa. Upoznao sam druge žene, i neke od njih sam volio, onako kako se voli kad čovjek zna da ima vremena. Papirić i muškatlu čuvam u koverti, u ladici radnog stola. Muškatla je odavno izgubila boju i ne miriše ni na šta. Papirić je i dalje savijen na četiri, onako kako ga je ona savila, i ne otvaram ga, jer znam napamet šta piše.