Svjetlo u Makovoj sobi

Voz iz Mostara kasnio je četrdeset minuta, i Anisi Ramić to nije smetalo. Tri dana je provela u bratovoj kući na Bijelom Brijegu, gdje je snaha Ajša trpala Rusmirove košulje u vreće za smeće, a Rusmir, uhvaćen u porukama s kolegicom iz banke, sjedio na stepenicama kao da je on prevaren. Anisa je nagovorila snahu da ostane bar do kraja školske godine. Tuđe brakove popravljala je dobro. Svoj nikad nije morala. Preko puta nje u vozu sjedila je starija gospođa iz Trebinja i od Jablanice do Konjica pričala o sinu, kapetanu, koji je zove svaki dan, ne pije i još nije oženjen, što joj je bila jedina briga na svijetu.

Na sarajevskoj stanici kapetan je čekao majku s buketom žutih ruža. Bio je visok, kratko ošišan, i dok je ljubio majku u obraz, preko njenog ramena gledao je Anisu jednu sekundu duže nego što je trebalo. Ponio joj je torbu do taksija, iako ga niko nije zamolio. "Hvala, kapetane", rekla je. "Ognjen", rekao je on. "Kapetan sam samo na poslu." Anisa se u taksiju nasmijala sama sebi, onako kako se žena smije kad je primijeti neko ko ne bi smio, i do Marijin Dvora je zaboravila na to.

Zijad Ramić čekao ju je na vratima kuće na Koševskom Brdu, s naočalama podignutim na čelo. Bio je direktor Ureda za nadzor državnih fondova, čovjek kojeg su ministri zvali prije nego što bi nešto potpisali. Te večeri prvi put su joj zasmetale njegove uši, koje su stršile ispod kratke kose kao dvije ručke na šerpi. "Je li se tvoj brat opametio?", pitao je i, ne sačekavši odgovor, vratio se laptopu. Mak je već spavao, s plastičnom lokomotivom pod jastukom. Anisa ga je pokrila, ugasila mu svjetlo i dugo stajala u mraku dječije sobe.

Sarajevo je mali grad za ljude koji idu na iste prijeme. Kapetan Vranješ se te zime pojavljivao svuda gdje i ona: na otvaranju izložbe u Collegium artisticumu i na prijemu u jednoj ambasadi na Bistriku. Nikad joj nije prilazio prvi. Stajao je s čašom soka pored prozora i čekao. Vildana Kapić, koja je uvijek znala ko je s kim došao i s kim otišao, rekla joj je kod garderobe: "Taj tvoj kapetan je ili zaljubljen ili bolestan." "Nije moj", rekla je Anisa. "Onda je bolestan", rekla je Vildana.

Zijad je primijetio tek kad su primijetili drugi. Jedne noći sjeo je za kuhinjski sto, skinuo sat i položio ga pored sebe, kao da otvara sjednicu. "Ne pitam te šta osjećaš", rekao je. "To je stvar tvoje savjesti. Pitam te šta vide drugi. Moja žena ne može četrdeset minuta stajati u ćošku s jednim oficirom dok pola grada gleda." Anisa se nasmijala, i to ga je uvrijedilo više od svega. Ustao je, jer mu je sastanak u osam. Bilo je tačno jedanaest.

U februaru je prvi put otišla u Ognjenov stan na Ciglanama i vratila se kući prije nego što je Mak izašao iz škole. Nije morala lagati, jer je niko ništa nije pitao. Poslije toga išla je svake srijede. Ognjen je kuhao lošu kafu i pričao joj o vježbama na Manjači. Ona mu je pričala o Maku. Zijada nisu spominjali, kao da je vremenska prognoza: nešto što postoji i na šta se pazi, ali o čemu se ne razgovara.

U martu je na Igmanu održano zimsko takmičenje vojnih ekipa, a Zijad je bio među počasnim gostima na tribini kod Malog polja. Anisa je sjedila pored njega. Ognjenova ekipa vodila je do posljednjeg spusta. Na zaleđenoj krivini ispod skakaonica Ognjen je izgubio ravnotežu, udario u ogradu i ostao ležati u snijegu. Anisa je ustala prije nego što je shvatila da ustaje i izgovorila njegovo ime, ne kapetan, nego Ognjen, dovoljno glasno da se okrenu dva reda ispred nje. Zijad ju je uhvatio za lakat. "Sjedi", rekao je tiho. Ognjen je ustao, odmahnuo prema sanitetu i do cilja došao posljednji, šepajući.

U autu, na krivinama prema Hrasnici, Zijad je šutio do prvog semafora. "Ponašala si se nedolično", rekao je onda. "Ljudi su vidjeli." Anisa je gledala mokre krovove Butmira. "Nisi pogriješio", rekla je. "S njim sam od februara. Radi šta hoćeš." Zijad nije skrenuo pogled s ceste. Kod Stupa je rekao mirno, kao da čita zaključak sa sjednice: "Ništa se neće promijeniti. Živjet ćeš u svojoj kući, ići ćeš sa mnom gdje treba, a njega nećeš dovoditi ni blizu Maka. Ja zbog jednog kapetana neću mijenjati život." Kod kuće je skuhao čaj, kao svake večeri.

Izdržala je do maja. Jednog jutra, kad je Mak otišao u školu, spakovala je kofer i čekala Zijada u hodniku. Rekao je da može ići kud hoće, ali dijete ostaje u svojoj kući. "Ako hoćeš na sud, idi. Vidjet ćeš koga sudije poznaju." Mislila je da je to bijes i da će se za mjesec dana, preko advokata, sve dogovoriti kao među normalnim ljudima. Zijad nije bio bijesan. Zijad je samo otvorio novi fascikl.

Ljeto su proveli u iznajmljenoj kući u Herceg Novom, i to su bila dva najsretnija mjeseca njenog života, ako se ne računaju večeri. Danju su se kupali i jeli ribu ispod tvrđave. Navečer je Anisa otvarala mejl. Advokat je pisao da je razvod u proceduri, da otac traži da se dijete povjeri njemu i da centar za socijalni rad predlaže viđanja "uz nadzor, kada stručni tim procijeni da je dijete spremno". Mak je mogao biti spreman sutra ili nikad. O tome je odlučivala psihologinja koju je Zijad, kako se pokazalo, poznavao s fakulteta.

U oktobru je htjela na premijeru u Narodno pozorište. Ognjen je rekao da to nije dobra ideja, a ona je odgovorila da nije počinila zločin. Sjela je sama u ložu na prvom spratu, u tamnoplavoj haljini s Zijadovog jubileja. Gospođa Bećirbegović, supruga jednog sudije, zastala je na ulazu u ložu, odmjerila Anisu od glave do pete i rekla mužu, dovoljno glasno da čuje pola partera: "Ja ovdje neću sjediti." Premjestili su se dva reda iza. Anisa je ostala do kraja prvog čina i gledala scenu na kojoj nije vidjela ništa. U pauzi je izašla na Obalu i nazvala Ognjena. "Rekao sam ti", rekao je on, istim glasom kojim je to godinama govorio Zijad.

Mak je u decembru punio devet godina. U sedam ujutro Anisa je stajala pred kućom s kutijom pod rukom, a tetka Mevla, kuharica kod Ramića, otvorila joj je vrata i obrisala ruke o pregaču. "Deset minuta, gospođo. On ustaje u pola osam." Mak je spavao na stomaku, kao uvijek. Kad ga je dotakla, otvorio je oči i nije se iznenadio. "Tata kaže da si na dugom putu." "Bila sam", rekla je ona. Dala mu je kutiju: maketu starog Ćire, uskotračne lokomotive koja je nekad vozila od Sarajeva do mora. Mak ju je odmah postavio na šine koje je složio po podu. "Hoćeš li doći na tortu?", pitao je. Na stepenicama su se začuli koraci.

Zijad je stao na vratima dječije sobe, u kućnom ogrtaču. Nije vikao. Gledao je nju, pa lokomotivu, pa sina, i Anisa je vidjela da mu se donja usna trese, što mu se nije desilo ni na dženazi njegove majke. Poljubila je Maka u kosu, koja je mirisala na san, i izašla pored Zijada ne dotaknuvši ga. U kuhinji je tetka Mevla plakala u pregaču. Na kapiji se Anisa okrenula i vidjela kako se zavjesa na Makovom prozoru pomjerila i vratila na mjesto.

Ognjen je u januaru dobio dvije godine u vojnoj misiji u Briselu i molio ju je da pođe s njim. Ona je znala da bi odlazak iz zemlje, dva mjeseca prije ročišta, u spisu izgledao kao da se sama odrekla sina, i ostala je. Te zime je počela čitati njegove poruke i pitati ko je ta kolegica iz ministarstva. Jedne večeri, s koferom pored vrata, Ognjen je rekao: "Ne mogu ti ja biti sve što si izgubila. Niko ne može." Nije ga ispratila na aerodrom. Prve sedmice zvao je svako veče. Do marta, svako drugo.

U martu je sud odlučio da Mak ostaje s ocem, a da se viđanja s majkom urede "kada dijete bude spremno". Psihologinja je napisala da dječak ne želi razgovarati o majci. Anisa je to pročitala tri puta i nije plakala, jer joj se činilo da plač pripada nekome ko još nešto čeka. Te večeri je otišla na Koševsko Brdo i stala preko puta kuće, pod lipu koja još nije prolistala. U devet sati svjetlo u Makovoj sobi se ugasilo, tačno kad ga je i ona nekad gasila, poslije treće priče. Stajala je još dugo, kao da bi ga neko mogao ponovo upaliti. Onda je sišla niz strmu ulicu, pažljivo, zbog poledice, i u pekari kod Markala kupila pola hljeba za jednu osobu.