Olovkom na zidu

Stan na trećem spratu kuće iznad mora imao je jednu manu, koju je gospođa Stanka spomenula tek kad su unijeli kofere: u njemu je već neko živio. Od oktobra do juna tu je stanovao pjesnik Slaven Kordić, koji se svakog ljeta selio sestri u Hutovo, jer mu je Stanka zimi naplaćivala pola cijene pod uslovom da ljeti oslobodi stan za turiste. Knjige su mu ostajale na policama, odjeća u zaključanom ormaru. "Neće vam smetati", rekla je Stanka. "On je kao da ga nema." Ismar se nasmijao i rekao da njemu ne smeta niko dok radi klima.

Amira i Ismar bili su u braku dvanaest godina. On je u Tuzli imao malu firmu za aluminijske prozore i vrata, bio je dobar, tačan čovjek koji je od mjerenja otvora živio i vjerovao da se sve može izmjeriti. Ona je radila u biblioteci jedne gimnazije i pisala pjesme noću, za kuhinjskim stolom, kad djeca zaspu. Objavljivala ih je rijetko, u jednom tuzlanskom književnom časopisu, potpisane samo inicijalima. U istom časopisu Kordićeve pjesme izlazile su na prvim stranicama, s fotografijom koja je uvijek bila premala da bi mu se vidjelo lice. Amira mu je dvije godine zavidjela, a nije znala kako izgleda.

Prve večeri, dok je Ismar na balkonu gledao utakmicu, a djeca spavala, ona je otkrila zid. Iza zavjese, pored kreveta, na bijeloj boji, neko je olovkom pisao sitnim, iskošenim slovima: pola stiha, jedna riječ, pa opet pola stiha, kao da je pisao u mraku, ne paleći svjetlo, da mu misao ne pobjegne. "More noću nema boju, ima samo glas." "Neko u susjednoj sobi okreće stranicu, a to je kiša." Amira je stajala s rukom na zavjesi dok Ismar nije s balkona viknuo da su zabili. Legla je i dugo gledala u zid, iako se u mraku ništa nije vidjelo.

Četvrtog dana Ismaru su javili da je stigla najveća narudžba godine, jedna škola u Živinicama, i da mora doći na mjerenje. Rekao je da će se vratiti za deset dana, poljubio djecu i otišao s kolegom koji ga je pokupio na magistrali. Amira je ostala s kćerkom, sinom i pjesnikovim stvarima. Ujutro su išli na plažu, poslije ručka djeca su spavala, a ona je čitala njegove knjige, njegove bilješke na marginama, njegove podvučene rečenice. Brisala je prašinu s njegovog stola kao da je to njen posao. Iza stakla uramljene stare razglednice Neuma, na zidu kod vrata, našla je dvije njegove fotografije, ugurane jednu iza druge. Mršavo lice, tamne oči malo prevelike za to lice, glava nagnuta kao kod čovjeka koji osluškuje nešto daleko.

Gospođa Stanka voljela je pričati, a Amira je pitala. Kordić je bio iz Mostara, tih, plaćao je uredno, radio je kao lektor za jedne novine preko interneta. Srce mu je od djetinjstva bilo slabo i stepenice je penjao polako, zastajući na svakom odmorištu. Svako jutro silazio je do pekare po novine i burek, i uvijek je kupovao dvije kifle, iako je živio sam. Nikad se nije ženio. "Kaže da nije našao ženu koja bi htjela slušati ono što on čuje", rekla je Stanka i slegla ramenima, kao da je to bolest kao i svaka druga. Onda se sjetila: u četvrtak u pet doći će po rječnik koji je zaboravio.

U četvrtak je Amira poslala djecu sa Stankinom unukom na sladoled. Oprala je kosu, obukla plavu lanenu haljinu, stavila na sto dvije šoljice, pa jednu vratila u ormar, jer joj se učinilo da je to smiješno, pa je opet izvadila. U pola pet Stanka se popela, zadihana, s telefonom u ruci. Javio se. Sestri se u Hutovu pokvario auto, ne može doći, poslat će nekoga po rječnik. Amira je rekla da nema veze i nasmijala se. Onda je otišla u kupatilo, pustila vodu i plakala tako da je niko ne čuje, kao što plaču žene koje ne znaju zašto plaču.

Te noći napisala je pismo časopisu, s molbom da ga proslijede autoru. Pisala je o jednoj njegovoj pjesmi, o kiši koja okreće stranice, i potpisala se inicijalima. Odgovor je stigao sutradan, dva reda: zahvaljuje nepoznatoj koleginici, čije je pjesme primijetio u istom časopisu, i misli da ona ima dobar sluh za tišinu. Pročitala je to trideset puta. Stanka joj je ostavila ključ od ormara da uzme deke, i Amira je uzela deku, ali i njegovu staru lanenu jaknu, i u njoj sjedila na balkonu do dva, gledajući svjetla na Pelješcu i most koji se u mraku vidio samo po lampama.

U subotu navečer šetala je s djecom rivom. Djeca su jela sladoled, a s jedne klupe mahnula je Stanka. "Eno ga, maloprije je prošao, onaj u bijeloj košulji!" Amira se okrenula. Rivom prema hotelima išlo je sto muškaraca u bijelim košuljama, svi okrenuti leđima. Potrčala je nekoliko koraka, vukući sina za ruku, pa stala, jer nije znala koja su leđa njegova. Sin je ispustio sladoled i zaplakao, i ona je kleknula da ga utješi, i dok je klečala na toplom kamenu, znala je da je upravo izgubila čovjeka kojeg nikad nije imala.

Ismar se vratio zadovoljan, preplanuo od gradilišta, s ugovorom u torbi. Primijetio je da je ona izgorjela na suncu i da je odsutna, i pripisao to moru. Posljednje noći ona nije spavala. Svjetlom telefona čitala je zid, red po red, dok je on disao pored nje, mirno, kao čovjek koji je sve izmjerio. Ništa nije dopisala. Ujutro, dok je Ismar slagao kofere u auto, Stanka joj je obećala da će pjesniku reći kako se gospođi iz Tuzle mnogo dopale njegove pjesme.

U novembru, u biblioteci, između dva časa, pročitala je vijest na portalu. Slaven Kordić umro je u mostarskoj bolnici, u trideset devetoj godini. Srce mu je otkazalo u snu. Mjesec kasnije prijatelj je u časopisu objavio njegove posljednje pjesme, s kratkom bilješkom iz pjesnikove sveske: cijeli život pisao je za jednu ženu koju je izmislio, ostavljao joj je vrata otključana, i ona nije došla. Amira se zaključala u arhivu i sjedila među starim lektirama dok nije zazvonilo za veliki odmor.

Napisala je Stanki. Pred Novu godinu stigla je koverta: dvije fotografije iza stakla razglednice i ceduljica ispisana krupnim slovima. "Rekla sam mu za vas u septembru. Pitao je kako izgledate. Rekla sam da ste plava i tiha i da čitate stojeći. Rekao je neka dođete iduće ljeto, da popijete kafu na balkonu. Eto." Amira je fotografije stavila u fasciklu sa svojim pjesmama, na dno ormara, ispod zimskih džempera. Iste sedmice saznala je da je trudna.

Dječak se rodio krajem aprila. Bio je miran, rijetko je plakao i dugo je gledao u prozor, kao da osluškuje nešto daleko. Imao je tamne oči, malo prevelike za njegovo lice. Amira je to vidjela već prve noći u porodilištu i nije to rekla nikome, ni sebi.

Četiri godine kasnije Ismar je tražio papire za kuću, jer je firmi trebao kredit, i na dnu ormara, ispod džempera, našao fasciklu. Unutra su bile njene pjesme, potpisane inicijalima koje je prepoznao iz časopisa koji nikad nije čitao, isječak iz časopisa s posljednjim pjesmama jednog pjesnika i dvije fotografije. Gledao je lice na fotografiji, a onda dječaka koji je na tepihu slagao kulu od uzoraka aluminijskih profila. Iste oči. Ista glava, nagnuta prema prozoru. Sjeo je na krevet i počeo brojati. August. Deset dana u Tuzli. Pjesnik u Hutovu, petnaest minuta od mora.

Kad je Amira došla s posla, fascikla je bila otvorena na stolu. Ismar je pitao tiho, kako je uvijek sve pitao. Ona mu je rekla istinu, jedinu koju je imala. Nikad ga nije vidjela. Nijednom. Tri sedmice je živjela među njegovim stvarima, čitala njegov zid, nosila njegovu jaknu na balkonu, napisala mu jedno pismo na koje je dobila dva reda. To je bilo sve. Ismar je dugo gledao u nju. "Niko ne čuva slike čovjeka kojeg nikad nije vidio", rekao je. "Ja čuvam", rekla je ona, i tek tada je shvatila da za ono što se nije desilo nema nikakvog dokaza.

Nije vikao. Zatvorio je fasciklu i stavio je na vrh ormara, gdje nije mogla dosegnuti bez stolice. Dječak je dotrčao s kulom u rukama i htio da ga podigne. Ismar ga je podigao, kao i uvijek, i držao ga je dugo, gledajući preko njegovog ramena kroz prozor. Od tog dana nosio ga je na ramenima do pijace i kupovao mu sladoled, kao i prije, ali kad bi mu dječak nešto pričao, Ismar je gledao u njegove ruke, u cipele, u kulu od profila, samo ne u njegove oči.