Koverta koju nije otvorio

Restoran na brdu iznad Slane banje zove se Stara solana, i Sadik Mujagić večera u njemu svakog petka već dvadeset godina. Uvijek za istim stolom u uglu, uvijek isto: čorba, deset ćevapa, kisela voda. Konobari su se mijenjali, jelovnik je dobio engleski prijevod, na zidu su se pojavili televizori, a on je ostao, kao komad namještaja koji niko ne pomjera. Tog petka u novembru, dok mu je konobar donosio čorbu, za stolom kod prozora neko se nasmijao, glasno, zabacujući glavu. Sadik je spustio kašiku. Taj smijeh je poznavao prije nego što je ugledao lice. Bio je to Faikov smijeh.

Za stolom kod prozora sjedilo je troje ljudi. Sijed, krupan muškarac u skupom džemperu. Žena u zelenom kaputu, s kosom obojenom u boju koju je nekad imala sama od sebe. I mladić od dvadeset pet godina, visok, koji se smijao nečemu na telefonu. Žena se zvala Melita i dvanaest godina bila je Sadikova žena. Muškarac je bio Faik Hrnjić, Sadikov najbolji prijatelj iz gimnazije. Mladić je bio Semir, kojeg je Sadik do njegove pete godine svako jutro vodio u vrtić.

Prije dvadeset godina za Sadika su svi govorili da je dobar čovjek, i niko to nije mislio kao kompliment. Radio je kao knjigovođa u fabrici soli, vraćao je posuđene stvari prije roka i pamtio rođendane tuđe djece. Melita je bila ljepša od njega i znala je to. Semira je obožavao. Gradili su kule od kocaka po cijelom dnevnom boravku, ljeti su nedjeljom išli na Panonska jezera, a preko Trga slobode nosio ga je na ramenima, iako je dječak odavno znao hodati. Faik, zubar s ordinacijom kod Kapije, dolazio im je na ručak svake nedjelje, donosio Semiru čokolade i zvao ga šampionom. Za stolom je uvijek sjedio na istom mjestu, preko puta Melite, i uvijek je on prvi hvalio pitu. Kad bi Semir pao s bicikla na Ilinčici, Faik ga je prvi podizao, jer je Sadik trčao sporije. Sadik je volio sve troje i nije imao razloga sumnjati ni u koga.

Spremačica Hasnija, udovica sa Simin Hana, dolazila im je tri puta sedmično, čistila i čuvala Semira. Bila je oštrog jezika i sve je radila kako treba. Jednog utorka u martu Sadik je s posla došao ranije, s temperaturom, i zatekao je u hodniku, već obučenu, s torbom na ramenu. Rekla mu je da više ne može kod njih raditi. On je, zbunjen, pitao je li joj premalo plaćao. "Nije do para, gospodine Sadiče", rekla je. "Ne mogu više gledati kako vas prave budalom."

Onda mu je ispričala, stojeći, kao da se boji da će izgubiti hrabrost ako sjedne. Faik dolazi utorkom i četvrtkom, dok je Sadik na poslu, a nju s djetetom šalju u park. Tako je otkako ona radi kod njih, a ona radi šest godina, od prije nego što se Semir rodio. "I dijete", rekla je, i tu joj je glas prvi put zadrhtao. "Pogledajte mu uši. Pogledajte kako se smije. Ja sam šutila jer mi je dijete drago. Ali više ne mogu." Ostavila je ključ na ormariću za cipele i otišla.

Sadik je sat vremena sjedio u hodniku s njenim ključem u ruci. Kad je Melita dovela Semira iz vrtića, prvi put je pogledao sinu uši. Bile su male i priljubljene uz glavu, kao Faikove. Od tog trenutka više ih nije mogao ne vidjeti. Te noći uzeo je nekoliko dlaka s dječakove četke i stavio ih u kovertu. Ujutro mu je Melita skuhala kafu i pitala kako mu je temperatura. Gledao ju je i nije vidio ništa. Možda je Hasnija ljubomorna, mislio je, možda je luda, možda joj nisu dovoljno plaćali. U podne je nazvao Faika i rekao da ga boli zub i da bi svratio u četvrtak. "U četvrtak nikako", rekao je Faik. "Pacijenti cijeli dan. Dođi u petak."

U četvrtak je s posla otišao u jedanaest umjesto u četiri. Ispred zgrade stajao je Faikov auto. Otključao je stan svojim ključem. Bili su u dnevnom boravku. Faikova jakna visila je preko fotelje, Melita je imala raspuštenu kosu, i nije bilo ničega što bi sud prihvatio kao dokaz, a bilo je sve što je jednom mužu potrebno. Faik je ustao. "Sadiče, nije ovo što misliš." Sadik ga nije ni pogledao. "Je li Semir moj?", pitao je Melitu. Ona je pogledala Faika. Faik je gledao u pod. "Ne znam", rekla je Melita. To "ne znam" bilo je gore od bilo kakvog da.

Tada je Sadik, blag čovjek, prvi put u životu vikao. Vikao je dok komšinica sa sprata iznad nije lupila u radijator. Rekao im je da odu, oboje, i da ne dolaze dok je on živ. Melita je tog popodneva pokupila Semira iz vrtića i otišla kod Faika, a za tri mjeseca preselili su se u Sarajevo. Razvod je trajao pola godine. Sadik se nije borio za starateljstvo, jer je svaki put kad bi ugledao dječaka u hodniku suda vidio Faikove uši, i onda mrzio sebe što ih vidi. Posljednji put Semir mu je mahnuo iz tog hodnika, s rukom u majčinoj ruci.

Sedmicu nakon što su otišli, poslao je dlake, zajedno sa svojim uzorkom, jednoj laboratoriji u Sarajevu, i niko za to nije znao. Odgovor je stigao za dvije sedmice. Sadik je kovertu stavio u ladicu pisaćeg stola, ispod garancije za mašinu za veš, i nije je otvorio. Govorio je sebi da će je otvoriti kad bude dovoljno jak. Prve tri godine slao je Semiru čestitke za rođendan na adresu u Sarajevu. Nijedna se nije vratila i nijedna nije dobila odgovor. Prošlo je dvadeset godina. Ostao je u istom stanu, na istom poslu, petkom je večerao u Staroj solani, a ljeti je sam išao na Panonska jezera i gledao očeve kako djecu uče plivati. Ladicu je otvarao samo kad je tražio garanciju, a mašinu je promijenio dva puta. Kolege iz računovodstva jednom su ga upoznale s jednom udovicom iz Lukavca. Popili su kafu u bašti na Korzu, i on joj je sat vremena pričao o dječaku koji zna brojati do sto. Drugu kafu nisu popili.

Sada je ustao od svoje čorbe i otišao do njihovog stola. Faik je bio sijed i teži, s naočalama koje nije morao nositi dok je bio mlad. Melita je problijedila i spustila viljušku. Mladić je podigao pogled s telefona, pristojno, onako kako se gleda konobar. "Izvolite?" Sadik je gledao Faika. "Dobro si ga odgojio", rekao je. "Smije se kao ti." Faik je ustao. "Sadiče, molim te. Ne ovdje."

"Ne ovdje?" Sadik nije vikao. Govorio je tiho, onim glasom kojim je dvadeset godina čitao bilanse. "Dvadeset godina nisam imao gdje. Uzeo si mi ženu, i to bih ti možda oprostio. Uzeo si mi nedjelje. Uzeo si mi dijete koje sam nosio na ramenima preko Trga slobode." Mladić je spustio telefon. "Mama, ko je ovo?" "Sadiče, on ne zna", rekla je Melita, tako tiho da ju je jedva čuo. Sadik se okrenuo prema mladiću. "Ja sam čovjek koji te je naučio brojati do sto. Pitaj majku čiji si. Možda tebi zna reći. Meni nije znala." Semir je pogledao majku, a Faik je teško sjeo, kao da su mu noge popustile. Sadik je onda ostavio novac na svom stolu, za čorbu koju nije pojeo i ćevape koje nije ni dočekao, i izašao.

Napolju je bila magla, ona tuzlanska, gusta i slana, kroz koju se svjetla grada vide kao kroz mlijeko. Sadik je pješice sišao niz brdo, pored zatvorenih jezera, pored Kapije, gdje je u Faikovoj nekadašnjoj ordinaciji sada bila prodavnica telefona, i pored zgrade u kojoj su nekad stanovali i u kojoj je na trećem spratu gorjelo svjetlo u kuhinji neke druge porodice. Ruke mu se nisu tresle. Čudio se tome. Dvadeset godina zamišljao je taj susret i u svakoj verziji ruke su mu se tresle.

Kod kuće je otvorio ladicu. Koverta je požutjela, a pečat laboratorije izblijedio, ali se još moglo pročitati ime i datum: april dvije hiljade četvrte. Dugo ju je držao. Onda je otišao u kuhinju, uzeo nož za hljeb i otvorio je onako kako je otvarao sve račune, uredno, po dužoj strani. Unutra je bio jedan list papira, sa tabelom koju nije razumio i jednom rečenicom ispod nje, koju je razumio odmah.

Vjerovatnoća očinstva: devedeset devet cijelih i devedeset osam posto.

Pročitao je rečenicu još jednom, pa još jednom, kao da je to bilans u kojem se negdje krije greška. Greške nije bilo. Ustao je, otišao u kupatilo, upalio svjetlo i pogledao se u ogledalo, prvi put onako kako je Hasnija nekad gledala dječaka. Uši su mu bile male i priljubljene uz glavu. Nikad ih nije gledao. Čovjek ne gleda svoje uši.