Na brodu na kojem radim ambulanta je na četvrtom spratu ispod palube, bez prozora, i u njoj se ne čuje more. Liječim morsku bolest, opekotine od sunca i putnike koji su na švedskom stolu pojeli više nego što im srce može podnijeti. Plata je dobra, kabina mala, a ugovor traje devet mjeseci. Kolege su mi Filipinci i jedan Hrvat iz Rijeke, koji me zove doktore Bosna. Kad sam potpisivao ugovor, najvažnija stavka bila mi je to što ovdje niko ne zna kako se zovu moji roditelji.
Sve je počelo telefonskim pozivom iz Beča, u aprilu. Jedan advokat javio je da je umro Sejfudin Kadić, kojeg smo mi zvali čika Sejfo. Bio je inženjer iz Sarajeva koji je poslije rata tri godine obnavljao mostove na Uni i stanovao kod nas, u sobi iznad garaže. S ocem je pecao lipljena, mene je nosio na ramenima do Kapetanove kule, a onda je otišao u Beč, nikad se nije oženio i svakog ljeta dolazio na sedmicu dana. Uvijek je spavao u istoj sobi iznad garaže, uvijek je majci donosio isti parfem s bečkog aerodroma i uvijek je odlazio u nedjelju prije zore, da se ne mora pozdravljati. Meni je donosio knjige iz medicine, mom bratu Adilu loptu. Advokat je rekao da je čika Sejfo sve ostavio Adilu: stan u Beču i ušteđevinu od skoro trista hiljada eura. Meni nije ostavio ništa. Ni jednu rečenicu.
Otac je bio sretan. "Sejfo je uvijek bio pošten čovjek", rekao je i otišao na rijeku s dva štapa, kao da se ništa nije desilo, jer se njemu ništa nije ni desilo. Majka je dugo prala suđe koje je već bilo oprano. Adil se crvenio. "Podijelit ćemo", rekao mi je te večeri. Rekao sam da ne treba i nasmijao se, i taj smijeh me pratio još danima. Imao sam trideset tri godine, specijalizaciju iz interne medicine, ljekarsku platu i sobu u roditeljskoj kući, u kojoj sam spavao od rođenja. Adil je imao dvadeset osam, diplomu prava koju je jedva završio, djevojku koja ga je obožavala i, odjednom, stan u Beču.
Prva rečenica došla je od starog apotekara iz Bosanske ulice, kod kojeg sam kao student radio ljeti. Čestitao mi je na bratovom nasljedstvu i namjestio naočale. "Lijepo od njega", rekao je. "Samo, znaš kako je u Bihaću. Kad čovjek jednom djetetu ostavi sve, a drugom ništa, ljudi to ne čitaju kao poklon." Izašao sam iz apoteke i ta rečenica išla je za mnom sve do rijeke.
Druga je došla od konobarice u kafiću na Uni, koja nas je poznavala još iz osnovne škole. Donijela mi je kafu i nasmijala se. "Čujem da se Adil obogatio. Pa i treba, on ti je isti onaj vaš inženjer, onako miran." Mislila je to kao kompliment. Platio sam i ostavio kafu netaknutu.
Te noći otvorio sam stari album iz komode u dnevnoj sobi. Fotografije iz devedeset sedme: čika Sejfo na mostu s ocem i štapovima za pecanje, majka mlada, nasmijana, u žutoj haljini koju se ne sjećam. Čika Sejfo bio je plav, imao je razmak između prednjih zuba i glavu je držao malo nakrivljenu, kao da sluša nešto što drugi ne čuju. Adil je plav. Adil ima razmak između zuba. Adil nakrivi glavu kad sluša. Otac je taman, nizak i ćelav od četrdesete, a ja sam njegova kopija. Sjetio sam se i da je na televizoru nekad stajala uramljena fotografija čika Sejfe. Kad sam imao deset godina, majka ju je sklonila, jer je, kako je rekla, blijedila na suncu.
Ljekar u meni nije mogao prestati brojati. Čika Sejfo otišao je u Beč u ljeto devedeset osme. Adil je rođen u januaru te godine. Otac je cijelu devedeset sedmu radio na gradilištu u Sloveniji i dolazio kući za Bajram i za Novu godinu. To ništa nije dokazivalo. Svakom pacijentu bih rekao da to ništa ne dokazuje. Sebi nisam znao reći.
U maju sam s Adilom otišao u Beč, jer on ne zna njemački, a ja sam ga učio za ispit koji nikad nisam iskoristio. Stan čika Sejfe bio je na trećem spratu u tihoj ulici iza Naschmarkta, uredan kao bolnička soba. Advokat nam je dao ključeve i ostavio nas same. Na polici u dnevnoj sobi stajale su fotografije u istim srebrenim ramovima: Adil prvog dana škole, Adil na maturi, Adil s prvom ribom, Adil u togi na promociji prava. Te fotografije mogla je poslati samo jedna osoba. Dvaput sam pogledom prešao preko police. Moje nije bilo nijedne. Adil je rekao da je čika Sejfo bio sentimentalan i otvorio prozor.
Počeo sam govoriti stvari za stolom. Pitao sam majku sjeća li se kad je čika Sejfo otišao, i je li plakao kad se Adil rodio. Rekao sam, dok je otac pričao o mladici koja počinje u oktobru, da je lijepo kad čovjek misli na svoju djecu i poslije smrti. Majka je spustila viljušku i izašla iz kuhinje. Otac nije primijetio ništa. Mrzio sam sebe dok sam to govorio i nisam mogao prestati, kao kad pritiskaš modricu da vidiš boli li još.
Jedne večeri u junu Adil me pozvao u dvorište, iznad rijeke. Pokazao mi je prsten koji je kupio za djevojku i plan kancelarije koju će otvoriti u Bosanskoj ulici. Treći put mi je ponudio pola. Rekao sam mu da mi ne treba novac njegovog oca. Gledao me je dugo, s nakrivljenom glavom. "Kakvog oca?" "Ostavio ti je sve jer si njegov", rekao sam. Una je ispod nas tekla kao i uvijek, zelena i hladna, a s druge obale neko je palio roštilj. Adil nije rekao ništa. Ustao je i ušao u kuću.
Moja soba je do kuhinje i zid je tanak. Bilo je pola dva iza ponoći. Čuo sam majku kako plače, tiho, kako plaču žene koje su to dugo vježbale. Čuo sam rečenice koje neću ponavljati. Jednu ipak pamtim. "Te godine niko me nije pitao kako sam. Samo on." Onda je Adil rekao nešto što nisam očekivao, ni od njega ni od bilo koga: "Ti si moja majka. Babo je moj babo. Ostalo neka ostane u Beču." Čuo sam kako stolica škripi, kako ju je zagrlio i kako je ona prestala plakati.
Sljedećih dana majka mi se obraćala kao gostu. Pitala je hoću li još kafe i jesam li dobro spavao. Adil je bio isti kao prije, samo što me više nije gledao s nakrivljenom glavom. Shvatio sam da u toj kući stranac nije on. Krajem juna našao sam na svom stolu odštampan oglas: kompanija za krstarenja traži brodskog ljekara, ugovor na devet mjeseci, ukrcavanje u Splitu. Broj telefona bio je zaokružen. Adil je imao ružan rukopis i zaokruživao je kao dijete.
Do Splita smo išli zajedno, preko Like. Adil je vozio, majka je šutjela i gledala kroz prozor, a otac je cijelim putem pričao o ribi. "Šteta", rekao je kod Knina, "mladica počinje u oktobru, a tebe neće biti." U luci je stajala Lorena, bijela kao hotel na vodi. Majka me je zagrlila kratko, kao da se boji da će predugo. "Javi se", rekla je. Adil mi je pružio ruku, a onda me je ipak zagrlio, nespretno, kako se grle braća koja to nikad nisu radila.
S palube sam ih gledao dok se brod udaljavao. Otac se već okrenuo prema ribarima na lukobranu. Adil je držao ruku na majčinom ramenu. Majka je mahala bijelom maramom i mahala je najduže, dok od nje nije ostala samo bijela tačka, a onda ni ona.
Svake nedjelje pošalje mi poruku: kakvo je more, jedem li, je li mi hladno u ambulanti. Odgovaram ponedjeljkom. Ponekad pošalje i fotografiju. Prošle nedjelje poslala je oca i Adila na Uni, s mladicom dugom kao ruka. Otac drži ribu, Adil se smije, glave malo nakrivljene. Gledao sam tu fotografiju dugo, ovdje dolje, gdje se ne čuje more. Onda sam napisao: lijepa riba.