U julu, kad se u kamenu oko Ljubuškog ni gušteri ne miču prije pet popodne, Cvita je sjedila pod lozom ispred kuće i čistila mahune. Bila je udovica dvije godine. Pokojni Pavo ostavio joj je kuću u Vitini, posljednju u selu, odmah iznad makadama koji se spušta prema rijeci. Ostavio joj je i vinograd od dvjesta čokota, sina Stipu i ormar pun odijela koja nikad nije nosio, jer se, kako je govorio, za odijelo traži prilika, a prilike u selu nema. Stipe je radio u kamenolomu iznad sela i vraćao se kući u sedam. Do tada je Cvita razgovarala s kokošima, s radiom i ponekad s Pavom, na groblju, gdje mu je svake subote nosila svježe cvijeće.
Tog dana na kapiju je došao mladić s ruksakom, preplanuo, s naočalama za sunce zataknutim u kosu i osmijehom kojim se prodaju usisivači. Pitao je ima li vode. Pio je polako i gledao po dvorištu, kao čovjek koji zna cijenu svake stvari koju vidi. Cvita mu je donijela vode, pa soka od šipka, pa pršuta i sira, jer se u Hercegovini putnik ne pušta gladan ni kad je sumnjiv. Predstavio se kao Ero. "A odakle si, sinko?" upitala je Cvita. Ero je pogledao prema brdima na zapadu, gdje nije bilo ničega osim kamena i neba, i rekao ono što je govorio svuda: "Ma, s onoga svijeta, majko. Izdaleka."
Cvita je spustila nož. "S onoga svijeta?" ponovila je tiho. Ero je živio od toga da sluša šta ljudi žele čuti, pa je odmah čuo da ga je pogrešno razumjela i da mu se isplati da je tako i ostane. "Pa jesi li tamo vidio mog Pavu?" pitala je. "Pavu Šimića iz Vitine? Visok, brkat, nosi kapu i kad je vruće." Ero je skinuo naočale. "Pavu?" rekao je. "Kako ne bih vidio Pavu. Pavo mi je komšija." Cvita ga je ipak odmjerila. "A kakve su mu oči?" "Plave", rekao je Ero bez razmišljanja. "Smeđe su mu", rekla je Cvita. Ero se nije zbunio. "Bile su smeđe. Tamo su svima plave, od tolikog neba." Cvita je uzdahnula. To je imalo smisla.
Sljedećih pola sata Cvita je saznala sve. Pavo je dobro, ali mu fali svašta. Odijelo u kojem su ga sahranili brzo se izlizalo, jer se tamo mnogo hoda. Cipele su mu propale. Puši tuđe cigare. Navečer igraju trešetu, a Pavo, kao i ovdje, gubi i ostaje dužan. Najgore od svega, telefon mu se ispraznio još prve sedmice, pa ne može zvati kući, a punjača tamo nema, niko se nije sjetio. "Zato ste ga sanjali onako tužnog", rekao je Ero, a Cvita je, iako ga nikad nije sanjala tužnog, odmah klimnula glavom.
Pakovala je kao za put u Njemačku. U veliku plavu torbu s pijace stavila je Pavino tamnoplavo odijelo, dvije bijele košulje, nedjeljne cipele umotane u novine, šteku cigara koju je Pavo krio u šupi misleći da ona ne zna, teglu pekmeza od smokava i komad pršuta. Iz limene kutije od keksa, u kojoj je čuvala novac za crne dane, izbrojala je osamsto maraka. Onda je dugo stajala nad ladicom i na kraju dodala i svoj punjač. Ero joj je pomogao zatvoriti patent. "Kad napuni telefon, neka me zove", rekla je. "Samo ne poslije devet, tada je Stipe kod kuće."
Ero je obećao da će sve predati lično, za tri dana, kad se vrati. Poljubio joj je ruku, uprtio torbu na rame i krenuo makadamom niz brdo prema Trebižatu, zviždućući nešto što je Cvita, kasnije, pred cijelim selom, nazvala vrlo lijepom pjesmom za čovjeka s onoga svijeta. Kad je zamakao za okuku, prestao je zviždati i ubrzao korak.
Stipe je stigao u sedam, prašnjav i gladan, i prvo što je vidio bila je prazna kutija od keksa nasred stola. Cvita mu je, sva sretna, ispričala sve. "Bio je jedan s onoga svijeta. Tata ti je dobro, samo je bez cipela. Poslala sam mu odijelo." Stipe se uhvatio za glavu. Osamsto maraka bilo je sve što su imali do berbe. "Mama, kakav onaj svijet! Kuda je otišao?" "Prema rijeci", rekla je Cvita. "Pješke. Tamo se puno hoda." Stipe je sjeo u staru golf dvojku i odjurio niz brdo, dižući za sobom bijelu prašinu.
Ero ga je čuo izdaleka. U toj vrućini i tišini golf s probušenim auspuhom čuje se do Ljubuškog. Nije ga prvi put neko jurio, ali ga je prvi put jurio golf. Nije morao dugo razmišljati. Gurnuo je plavu torbu u šupljinu suhozida ispod jedne smokve, s ograde skinuo nečiji slamnati šešir, izuo se i sjeo na kamen uz vodu, s nogama u Trebižatu, kao čovjek koji tu sjedi od podne i namjerava sjediti do mraka.
Stipe je zakočio tik do njega. "Jesi li vidio jednog s plavom torbom?" Ero se nije žurio. Pogledao je auto, pa Stipu, pa padinu preko rijeke. "Jesam", rekao je. "Prije deset minuta. Prešao je rijeku preko kamenja i otišao gore kroz šipražje, prema onim kućama. Autom tamo ne možeš." Stipe je pogledao drače, kamen i sunce koje još nije zalazilo. "Pričuvaj mi auto", rekao je. "Ključ je u kontaktu. Ako neko naiđe, potrubi." Izuo se i on, prešao rijeku skačući s kamena na kamen i nestao u šipražju.
Ero je sačekao da Stipe postane tačka među šipcima na padini. Onda je izvadio torbu iz suhozida, spustio je na zadnje sjedište, vratio šešir na ogradu i sjeo za volan. Prije nego što je krenuo, potrubio je dvaput, pristojno, kako je bilo dogovoreno. Stipe se na padini okrenuo, jer truba je značila da je neko naišao, i vidio kako njegov golf odlazi u oblaku bijele prašine prema magistrali za Mostar.
Kući se vratio u deset, pješke, izgreban, izgoren od sunca i s jednom cipelom manje. Niko ga na putu nije htio povesti, svi su ga samo pitali gdje mu je golf. Cvita ga je čekala na kapiji, a iza nje komšinica Anica, koja je čula za odijelo i došla vidjeti kraj. "Pa jesi li ga stigao?" Stipe je pogledao majku, pa praznu kutiju od keksa koja se vidjela kroz prozor, pa komšijske prozore, iza kojih je svjetlo televizora odjednom prestalo treperiti. Mislio je na sutrašnju kafu u selu i na sve koji će za nju sjesti. "Stigao sam ga, mama", rekao je. "I dao sam mu auto. Da brže stigne do tate."
Cvita je sklopila ruke. "E, sad sam mirna", rekla je. "Pavo nikad nije volio pješačiti." Od tada nosi telefon u džepu pregače, i kad zazvoni nepoznat broj, javlja se prije drugog zvona.