Žene iz mahale oprale su posuđe, složile tacne s halvom u frižider i otišle prije akšama. U kući je ostao miris kafe i mokrih kaputa. Izet je sjedio pored prozora u sobi u kojoj je njegov punac devet godina ležao, gledao kako se nad Kalinom spušta magla i šutio, jer se od zeta iz Viteza u ovoj porodici ništa drugo nije ni očekivalo. Bolnički krevet bio je već rastavljen i naslonjen na zid. Punica Nafija popela se na sprat čim je posljednja komšinica izašla. Rekla je da je umorna.
Nedžad je zatvorio vrata prema hodniku i sjeo za sto, onako kako je u Sarajevu sjedao na sastancima svoje firme za klima uređaje. Bio je najstariji i to nikad nije zaboravljao. "Moramo se dogovoriti oko mame dok smo svi ovdje", rekao je. "Edhem ide u četvrtak." Odmah je objasnio zašto mama ne može kod njega: stan na Grbavici ima dvije sobe, djeca su u srednjoj školi, žena mu radi do šest, a mama je, svi znaju, navikla na baštu i ne bi izdržala na šestom spratu.
Edhem je slušao gledajući u telefon. Doletio je iz Malmöa preko Beča dan poslije očeve smrti i stigao taman za dženazu, u tankom crnom kaputu koji nije bio za bosanski oktobar. Rekao je da bi mamu rado uzeo, ali Švedska nije za nju: mrak od tri popodne, jezik koji ne zna, komšije koje se ne javljaju. "Ja ću slati pare", rekao je. "Sto eura mjesečno. Može i više, kad se sredim s kreditom."
Fatima je plakala od jutra i sad je brisala oči papirnim ubrusom s natpisom pogrebnog društva. Ona bi mamu uzela odmah, rekla je, samo što žive s Izetovom majkom, a dvije starije žene u istoj kuhinji, zna se kako to završi. Uz to radi u radnji do osam navečer, a ljeti i nedjeljom. Izet ju je pogledao. Njegova majka bila je blaga žena koja se nikad ni s kim nije posvađala, ali on nije ništa rekao.
Onda su počeli računati. Edhem je predložio da mama bude kod svakog po četiri mjeseca. Fatima je rekla da ljeto kod nje ne može zbog sezone. Nedžad je rekao da on ne može zimu, jer tada ima najmanje posla pa putuje, i da kuću u svakom slučaju treba prodati prije nego što počne propadati. Već ima kupca, poznanika iz Sarajeva koji traži vikendicu blizu Kupresa, zbog skijanja. Kuća s baštom do Vrbasa može donijeti dobre pare, rekao je, a pare se dijele na troje. Niko nije rekao na četvero. Govorili su o majci kao o šivaćoj mašini koju treba nekome dati: skromna je, ne treba joj mnogo, navikla je raditi, neće smetati.
Izet je gledao rastavljeni krevet. Devet godina, otkako je Hasiba udarila kap u bašti među krompirom, Nafija ga je okretala svaka dva sata, hranila kašikom, brijala subotom i vozila autobusom na kontrole u Travnik, jer vozački nikad nije položila. Djeca su dolazila za Bajram, donosila bombonjere i odlazila prije večere da ne voze po mraku. Izet je prije tri godine ostao kod njih sedmicu dana da promijeni instalacije, i jedne noći zatekao je punicu u kuhinji kako sjedi za stolom u kaputu, s torbom u krilu, kao da čeka autobus. Kad ga je ugledala, ustala je i stavila vodu za kafu. Nikad o tome nisu razgovarali.
"Možda bi trebalo pitati nju", rekao je Izet. Nedžad je kimnuo kao da je čuo nešto korisno i rekao da će je pitati, naravno, kad se sve dogovori, da se ne sekira bez potrebe. Fatima je rekla da mama ionako uvijek pristane. Dogovorili su se: zimu kod Fatime, proljeće kod Nedžada, za ljeto će se vidjeti, a kuća na prodaju do aprila. Edhem je odahnuo i naručio taksi do aerodroma za četvrtak.
Tada su se na stepenicama začuli koraci. Nafija nije sišla u crnoj haljini u kojoj je primala saučešće. Imala je na sebi tamnoplavu jaknu, nove cipele i maramu boje kafe, a za sobom je vukla mali kofer na točkiće, onaj koji joj je Edhem poslao prije pet godina i koji do danas nije izašao iz ormara. Ostavila ga je pored vrata i sjela u Hasibovu fotelju. "Kroz ovaj pod se sve čuje", rekla je. "Vaš otac je to znao devet godina."
Djeca su progovorila u isti glas, a ona je podigla ruku. "Kuća nije očeva", rekla je. "Kuća je moja. Otac ju je one zime kad je pao prepisao na mene, kod notara u Travniku, da se ja ne bih natezala po bankama s njegovim punomoćima. Vi niste pitali. Niste ni imali kad." Iz džepa jakne izvadila je presavijen papir i stavila ga na sto. "Od prvog novembra u kuću ulazi doktorica iz Doma zdravlja s mužem i dvoje djece. Kirija i moja penzija meni su dovoljni."
"A gdje ćeš ti?" upitao je Nedžad, kao da su ga pozvali na sastanak koji nije zakazao on. "U Makarsku", rekla je. "Uzela sam garsonjeru do aprila. Zimi tamo žive samo galebovi i penzioneri. Kao djevojka sam plivala u Vrbasu, a u moru nikad. Na proljeće ću možda otići u Istanbul s Đulsom, s kojom sam išla u školu. Ne znam. Prvi put u životu ne znam šta ću raditi sljedeće sedmice, i to mi se sviđa."
"Mama, dan poslije dženaze", rekla je Fatima. "Šta će ljudi reći?" "Reći će da sam otišla", rekla je Nafija. "To je tačno." Okrenula se prema Nedžadu. "Vi ste svoje dobili. Fakultet u Sarajevu, svadbu u hotelu, pare za prvi stan, kartu za Švedsku i kredit kad ti je propala prva firma. Sve je to bilo iz ove bašte i od očeve plate, a ja sam brojala. Četrdeset šest godina sam bila nečija. Prvo njegova i vaša, pa samo njegova, kad vi niste mogli doći. Sad ću malo biti svoja." Edhem je prvi put tog dana spustio telefon.
"Otac je znao", dodala je tiše. "Prošlog ljeta, dok je još mogao govoriti, rekao mi je: kad mene ne bude, ti ne ostaj ovdje da čuvaš prazan krevet. To je jedina naredba koju sam od njega rado poslušala." Ustala je i pogledala ih redom, kao što je u bašti brojala glavice kupusa. "Autobus za Split ide sutra u šest ujutro, preko Kupresa. Ko će me odvesti na stanicu?" Nedžad je rekao da mora rano krenuti zbog posla. Edhem je rekao da mu je taksi tek u četvrtak. Fatima je ponovo zaplakala.
"Odvest ću vas ja", rekao je Izet. U pola šest ujutro Vrbas se još nije vidio od magle. Izet je stavio kofer u prtljažnik autobusa i pružio joj vrećicu s dva topla peciva iz pekare koja radi cijelu noć. Nafija je stajala na stepenici autobusa i gledala ga. "Jesi li ti ikad bio na moru zimi?" upitala je. "Nisam", rekao je Izet. "Ni ja", rekla je i ušla. Nije se okrenula da mahne, a on je ipak stajao na peronu dok se autobus nije izgubio u magli na putu prema Kupresu.