Bajro Kajtaz ukopan je u četvrtak poslije podne, a već u petak ujutro njegova kamena kuća na Bjelušinama imala je više gostiju nego za posljednjih deset godina njegovog života. Notar je oporuku trebao pročitati tek u ponedjeljak, pa je rodbina odlučila da ta tri dana provede pod istim krovom, kako je rekao Huško, najstariji sestrić, "da pokojnik ne bude sam". Pokojnik je, doduše, bio na groblju, ali niko nije htio biti prvi koji će to reći.
U kući je, kao i prethodnih šest godina, bila i Vinka, žena iz Čapljine koja je starcu kuhala, davala mu lijekove, kupala ga i noću ustajala kad bi zvao. Imala je četrdeset sedam godina, sobicu do kuhinje i naviku da hoda tiho. Rodbina ju je pozdravila onako kako se pozdravlja namještaj. Huškina žena Fahra odmah joj je dala spisak: kafa za sve, pita za ručak, posteljina za goste, i da ne zaboravi limun, jer Huško pije čaj s limunom kad tuguje.
Huško je, kao penzionisani službenik banke, smatrao da tuga ne isključuje red. Već u petak do podne napravio je popis. Hodao je s bilježnicom od sobe do sobe i zapisivao: sat zidni, jedan; ćilimi, četiri; bakreni ibrici, šest; televizor, jedan, novi. Fahra je za to vrijeme u kuhinji brojala srebrne kašike. Izbrojala ih je dvaput: prvi put ih je bilo osamnaest, a drugi put, nakon što je zatvorila torbu, sedamnaest. Huški je rekla osamnaest, i on je tako upisao.
Hajrunisa, pokojnikova bratanica, stigla je iz Beča u petak uveče, sa sinom Midom i dva prazna kofera. Plakala je najglasnije od svih, na kapiji, na stepenicama i ponovo u dnevnoj sobi, ispred Bajrine fotografije, sve dok nije saznala da su dva stana u Šantićevoj izdana studentima. Onda je prestala i pitala koliko plaćaju. Mido, kojem je bilo dvadeset pet godina, sve je snimao telefonom, za rodbinu u Austriji koja nije mogla doći.
Svađa je počela u subotu za doručkom, oko toga ko je pokojnika više volio. Hajrunisa je rekla da ga je zvala za svaki Bajram. Fahra je rekla da ga je Hajrunisa zvala jednom, prije pet godina, kad joj je trebao žirant za kredit. Hajrunisa je rekla da Fahra nije ni dolazila ni zvala, nego je slala Hušku da provjeri je li starac još živ. Huško je rekao da su to bile posjete. Vinka je donijela kafu i, kao i obično, šutjela. Ona je jedina znala da pokojnika niko od njih nije nazvao ni za posljednji Bajram, kad je ležao s upalom pluća.
U subotu poslije podne stigao je i Avdo, daljnji rođak iz Bijelog Polja, koji je pokojnika zvao amidžom iako mu to nije bio. Došao je kombijem, s dvojicom prijatelja i najlonom za umatanje namještaja. Rekao je da mu je amidža prije dvadeset godina obećao mercedes i ribolovačku opremu i da je samo došao po svoje. Huško je stao ispred garaže sa svojom bilježnicom. Avdo je rekao da bilježnica nije zakon. Huško je rekao da je red zakon. Na kraju je Huško svojim autom zablokirao kapiju, a Avdo je pola sata trubio, dok se s druge strane Radobolje nisu pojavile komšinice na terasama.
Te večeri rodbina je sjela da se dogovori mirno i po ljudski, kako je predložio Huško. Huško je smatrao da kuća pripada njemu, kao najstarijem. Hajrunisa je smatrala da stanovi pripadaju njoj, jer ima djecu. Avdo je smatrao da poslovni prostor na Rondou pripada njemu, jer nema ništa. U deset sati vikali su toliko da su se nad Radoboljom čuli jače od vode. U jedanaest je Mido, misleći da snima samo za rođake u Linzu, greškom prenosio svađu uživo na Facebooku, i do ponoći je pola Mostara znalo koliko je ko od njih čekao da Bajro umre.
Ujutro je video imao jedanaest hiljada pregleda. Ispod njega ljudi su pisali stvari koje se u Mostaru inače govore samo iza leđa. Pekar s Carine pitao je Hušku, dok mu je pakovao hljeb, je li odlučeno ko dobija ćilime. Huškini bivši kolege iz banke slali su mu poruke pune emotikona koje nije razumio. Hajrunisa je rekla da će tužiti Facebook, a Mido joj je, ne dižući pogled s telefona, objasnio da to tako ne ide.
Te nedjelje složili su se samo oko jedne stvari: Vinka mora otići. Fahra je rekla da takve žene znaju kako se približiti starcima. Hajrunisa je rekla da je u Beču viđala šta rade njegovateljice. Huško je velikodušno odlučio da joj se iz zajedničkog isplate dvije plate. Fahra je prije toga pitala gdje je pokojnikov zlatni sat, a Vinka je otvorila ladicu noćnog ormarića i pokazala ga, tačno tamo gdje ga je Bajro uvijek držao. Fahra je rekla da je samo pitala. Kad su joj u kuhinji rekli da ima vremena do kraja mjeseca, Vinka je klimnula glavom i rekla da je stvari spakovala još u četvrtak.
U ponedjeljak u deset došao je notar Branimir Lasić, mršav čovjek s kožnom torbom i naočalama na lančiću. Rodbina je sjedila u dnevnoj sobi, u crnini. Hajrunisa je držala spremnu maramicu, Avdo je bio u posuđenom sakou, a kombi je za svaki slučaj parkirao ispred kapije, dok je Mido je snimao dok mu notar nije rekao da prestane. Vinka je stajala na vratima s tacnom, kao i uvijek. Notar ju je zamolio da sjedne. Fahra je rekla da je ona osoblje. "Ona je u oporuci", rekao je notar, i Vinka je sjela na rub stolice kraj vrata.
Notar je otvorio kovertu i čitao polako, kao da se boji da će neko propustiti makar jednu riječ. Kuću na Bjelušinama, sa svim što je u njoj, oba stana u Šantićevoj i ušteđevinu na računu Bajro Kajtaz ostavljao je Vinki, "koja me šest godina hranila, kupala i slušala, i koja je jedina dolazila i onda kad nisam imao šta dati". Poslovni prostor na Rondou ostavljao je narodnoj kuhinji u Mostaru, da tu kuhaju za one kojima niko ne dolazi.
Ni rodbinu nije zaboravio. Huški je ostavio zidni sat, "jer ga je ionako već popisao". Hajrunisi je ostavio porodični album, "da vidi kako sam izgledao". Avdi je ostavio ribolovačku opremu, ali ne i mercedes, "jer mercedes nikad nisam ni imao, nego golf, a i njega sam prodao". Oporuka je bila sačinjena prije četiri godine, pred dvojicom svjedoka, uz ljekarsko uvjerenje da je pokojnik bio potpuno pri sebi. Notar je sve to pročitao istim tonom kojim je čitao i ostalo, i skinuo naočale.
Neko vrijeme niko nije ništa rekao. Onda je Fahra prva ustala, prišla Vinki i zagrlila je. Rekla joj je da ju je odmah, od prvog dana, smatrala sestrom i da je uvijek govorila Huški kako je Vinka čista duša. Hajrunisa ju je pozvala u Beč za Novu godinu. Avdo je pitao treba li tako velikoj kući muška ruka, jer on ima pedeset osam godina, razveden je i zna popraviti svaku slavinu. Huško je ponudio da joj pomogne oko banke, jer se u to razumije.
Vinka je spustila tacnu na sto. Uzela je Huškinu bilježnicu, koja je stajala pored notarove torbe, i prelistala je. "Lijepo ste popisali", rekla je. "Sat zidni, jedan. Ćilimi, četiri. Ibrici, šest. Kašike srebrne, osamnaest." Otišla je u kuhinju, otvorila ladicu i nije morala dugo brojati. Vratila se, stala kraj otvorenih vrata i rekla da u ladici ima sedamnaest kašika i da bi joj bilo drago kad bi osamnaesta bila na svom mjestu prije nego što gosti izađu.
Niko se nije pomakao. Mido je, prvi put za tri dana, spustio telefon. Onda je Fahra, ne gledajući ni muža ni Vinku, otvorila torbu.