U našoj kući amidža Kasim bio je kao vremenska prognoza: o njemu se govorilo svaki dan, a niko ga nije vidio. Živjeli smo u Zenici, na sedmom spratu nebodera iznad Bosne, odakle se vidio dim iz željezare u kojoj je babo trideset godina radio u smjenama. Mama je kod kuće šila zavjese za pola naselja i krajem svakog mjeseca sjedala za kuhinjski sto sa sveskom i kalkulatorom. Kad bi račun ispao loš, a ispadao je loš skoro uvijek, uzdahnula bi i rekla isto: "Kad Kasim dođe, bit će lakše." Babo bi kimnuo, kao da je čuo dobru vijest na radiju.

Nije uvijek bilo tako. Prije nego što sam se rodio, amidža je bio porodična sramota. Prodao je kuću u Nemili koju su babo i on naslijedili od nane i babin dio potrošio na kafane, automobile i poslove koji su propadali brže nego što ih je smišljao. Babo je godinama otplaćivao i kredit za koji mu je bio žirant. Kasim je onda, kako mama kaže, shvatio da mu u Bosni više niko ništa ne posuđuje, i preko nekog rođaka otišao u Australiju. Mislili su da se za njega više nikad neće čuti.

Ali dvije godine kasnije stiglo je pismo, pravo pismo s australskim markicama i fotografijom. Na fotografiji je amidža stajao ispred bijele kuće s bazenom, preplanuo, u svijetloj košulji, s rukom na krovu velikog terenca. Pisao je da je u Perthu otvorio firmu za postavljanje keramike, da ima šest radnika i da mu ide dobro. "Brate, oprosti za Nemilu", pisalo je. "Kad se vratim, sve ću ti vratiti, a djeci kupiti stanove." Poslije toga više se nije javio, ali to niko nije shvatao kao loš znak. Bogat čovjek nema vremena za pisma, govorila je mama. Pismo je stajalo u ladici s pasošima, i kad bi nam neko došao, ona bi ga vadila i čitala naglas, uvijek isti dio o stanovima. Komšije su amidžu zvale Australijanac.

Moja sestra Merisa imala je dvadeset sedam godina i završen fakultet, a mama je to dvoje brojala kao dvije bolesti. Momci su dolazili i odlazili, jer se kod nas, govorila je mama, odmah vidi da nema para. Onda se pojavio Elmedin, profesor hemije u gimnaziji, oprezan čovjek koji je i na kafu dolazio s kišobranom. Dolazio je godinu dana i ništa nije pitao. Jedne večeri mama je izvadila pismo. Elmedin je dugo gledao fotografiju bazena, i mjesec dana kasnije zaprosio je Merisu. Ne tvrdim da je to bilo zbog pisma. Kažem samo šta je bilo prvo.

Svadba je bila u maju, u restoranu na Bistričaku, i babo je za nju podigao novi kredit. Onda je, prvi put u mom životu, odlučio da ćemo ići na more kao gospoda: ne u Neum, gdje smo išli svake treće godine, nego na Korčulu, na sedam dana, s mladencima. Iznajmio je apartman u Veloj Luci. Spakovali smo se u babin stari golf, nas petero i dvije torbe hrane, i krenuli u četiri ujutro da uhvatimo trajekt iz Splita. Babo je obukao svoje jedino svijetlo odijelo, a mama slameni šešir koji je kupila za tu priliku i koji joj je vjetar pokušavao oteti od prvog minuta na palubi.

Na gornjoj palubi bio je mali šank pod tendom, gdje je jedan stari čovjek u bijeloj košulji sa žutim mrljama točio kafu iz velikog termosa i prodavao krofne. Babo je htio pokazati zetu kako se putuje. Ustao je s klupe, popravio sako i rekao: "Pet kafa i pet krofni, ja častim." Otišao je do šanka, i vidio sam kako mu stari nešto govori, kako babo kima i kako se onda odjednom ukoči, s novčanikom u ruci. Vratio se bez kafa i bez krofni, blijed kao zid. Sjeo je pored mame i rekao tiho: "Onaj čovjek liči na Kasima."

Mama ga je pogledala kao da je poludio. "Ne budali", rekla je. "Kasim je u Perthu." Ali babo je bio siv i ruke su mu drhtale, pa ga je ona, da ga ne mora gledati, poslala da pita. Babo je otišao do mladog mornara koji je pored ograde slagao uže. Stajao sam dovoljno blizu da čujem. "Onaj stari na šanku?", rekao je mornar. "To vam je Bosanac. Priča da je bio u Australiji, ko zna. Prije tri godine su ga skinuli s nekog broda u Splitu, bez papira i bez para, i kapetan ga je uzeo da ne ostane na ulici. Spava dolje, kod motora. Kaže da ima brata u Bosni, ali da mu ne smije na oči, dužan mu je. Zašto pitate, znate ga?" "Ne", rekao je babo. "Učinilo mi se."

Kad je sjeo, mama je znala sve. Elmedin i Merisa stajali su na pramcu i slikali se s morem iza sebe. Mama se primakla babi i šaptala, jer nije smjela vikati. "Znala sam. Znala sam da je propalica i da će nam jednog dana pasti na grbaču. I to sad, pred zetom, kad smo kćer udali." Babo nije ništa govorio. "Ne smije nas vidjeti", rekla je mama. "I Elmedin ne smije saznati. Sjest ćemo na drugu stranu." Onda je pogledala mene i iz novčanika izvadila dvadeset eura. "Ti idi i plati, da ne misli da smo pobjegli. I ako te pita čiji si, nisi ničiji."

Išao sam polako, jer sam ga htio vidjeti. Bio je niži od babe, a izgledao je starije od njega za mnogo više od tri godine koje su ih dijelile. Kosa mu je bila bijela i rijetka, vrat crven od sunca, a ruke ispucale, s bijelim tragovima starog maltera u borama, ruke čovjeka koji je zaista nekad postavljao keramiku. Dok je točio kafu, prešao je palcem preko obrve, isto kao babo kad računa u sebi. "Pet kafa i pet krofni?", rekao je. "Osamnaest eura, mladiću." Pružio sam mu dvadeset i rekao da zadrži ostatak. Pogledao me je kao da sam mu dao mnogo više. "Hvala ti, sine. Odakle ste?" "Iz Tuzle", rekao sam. "Iz Tuzle", ponovio je i nasmijao se, kao da zna da lažem, ili kao da mu je svejedno odakle je ko. Dao mi je poslužavnik i pridržao ga dok nisam uhvatio ravnotežu.

Kad sam donio kafe, mama je odmah pitala koliko je bilo. Rekao sam joj. "Dvadeset za osamnaest?", prosiktala je. "Jesi li ti normalan? Dva eura napojnice jednom..." Zastala je, jer je Elmedin upravo sjedao do nas. "Jednom konobaru", završila je. Elmedin je otpio kafu i rekao da je neočekivano dobra za brod. Merisa je gledala babu, a babo je gledao u more i držao šoljicu ne pijući. Mama je stavila šešir u krilo da ga vjetar ne odnese. Do Vele Luke sjedili smo na drugoj strani palube, leđima prema šanku, i niko se nije okrenuo, osim mene, dvaput.

Sedam dana u apartmanu babo nije ušao u more. Sjedio je na balkonu u potkošulji i gledao luku, gdje je svako jutro pristajao isti trajekt. Mama je kupovala ribu i pričala o cijenama. Elmedin je naučio skakati s kamena na glavu, a Merisa se smijala kako se kod kuće nikad nije smijala. Posljednje večeri mama je rekla da se nećemo vraćati preko Splita. Ići ćemo drugim trajektom do Orebića, pa preko Pelješkog mosta i obalom. Elmedin je rekao da su karte za povratak preko Splita već plaćene. Mama je rekla da je preko Pelješca ljepše i da on to ne može znati, jer nikad nije vidio Pelješac. Babo je platio nove karte i benzin i šutio cijelim putem do Zenice.

Od tada su prošle dvije godine. Merisa i Elmedin imaju kćerkicu i dali su joj nanino ime. Babo je prošle zime otišao u penziju. Jednom sam ga pitao bismo li mogli saznati ime tog trajekta, samo da znamo. Rekao je da ne zna o čemu govorim. A pismo iz Pertha i danas stoji u ladici s pasošima. Kad neko od komšija pita za Australijanca, mama ga izvadi i pročita naglas dio o stanovima, a babo ustane, izađe na balkon i stoji tamo dok ona ne vrati pismo u ladicu.