U Lisičićima vijest uvijek stigne prije autobusa. Kad je Enes izašao kod raskršća iznad jezera, u crvenoj norveškoj jakni s trakama koje svijetle u mraku i sa satom kakav niko u selu nije imao, cijelo selo je već znalo da se vratio, a on još nije znao ono što su znali svi. Majka ga je dugo grlila, a onda mu je, ne puštajući ga, rekla na uho ono što je već pročitao s lica komšija: Džana se udala u maju, za Zahira, onog što vozi kamion za kamenolom.
Zahir je bio petnaest godina stariji od nje, tih čovjek širokih leđa, koji je kamionom s prikolicom vozio kamen u luku Ploče i nazad, a jednom mjesečno i dalje, u Njemačku, na po sedmicu dana. Napravio je kuću na sprat preko puta Bećirovog ribnjaka i u nju doveo Džanu, s prstenom koji je, pričalo se, platio kao pola kamiona. Enes je sutradan kupio polovni golf i parkirao ga pod njenim balkonom, s otvorenim prozorima i muzikom do daske. Treće večeri izašla je na balkon. "Čekala sam te godinu dana, Enese", rekla je. "A ti si mi slao slike lososa." "Slao sam ti poruke svaku noć", rekao je on. "Svaku drugu", rekla je ona. "Pa svaku sedmu."
Iz inata se zaposlio kod Bećira, na ribnjaku. Pastrmke je znao od malih nogu, pa mu je Bećir, koji je vjerovao samo u rad, već prve sedmice dao ključeve od magacina. Bećirova kćerka Almasa vodila je knjige i prodavala ribu vikendašima. Bila je glasna, smijala se naglas i nikad nije nosila štikle. Enes joj je donosio norvešku čokoladu i stajao s njom pored bazena, uvijek okrenut tako da ga se vidi s Džaninog balkona. Almasa je to primijetila prvi dan i pravila se da nije, jer joj se dopadao više nego što je smjela priznati.
Džana je gledala. Gledala je dok je vješala veš, dok je zalijevala muškatle, dok je Zahir spavao poslije puta. Kad je Zahir krajem jula otišao za Njemačku na deset dana, poslala je Enesu poruku od tri riječi: "Dođi večeras, voćnjakom." Enes je dugo gledao u ekran. Onda je pošao, a vrata od kuhinje zatvorila su se za njim tiho, kao da ih je neko već danima podmazivao.
Narednih noći golf je spavao iza voćnjaka, gdje se s ceste ne vidi, a s ribnjaka vidi. Enes je ujutro dolazio na posao neispavan i šutljiv i više nije stajao pored bazena okrenut prema balkonu. Almasa je to primijetila prije svega drugog. Treće noći nije mogla zaspati, sišla je do bazena da provjeri pumpu i vidjela kako se svjetla golfa gase iza Zahirovih šljiva.
Ujutro ga je dočekala u magacinu. "Znam gdje spavaš", rekla je. Enes je slagao, pa je slagao još jednom, pa se naljutio, jer je lakše ljutiti se nego lagati treći put. "Ne miješaj se, Almasa. Ti si dobra cura. Takve se ne miješaju." "Jesam li ti dobra samo dok ona gleda?", pitala je. Nije odgovorio. Uzeo je kantu s hranom i otišao do bazena, a ona je ostala među vrećama, i tada je odlučila nešto što će joj kasnije biti teže od svega.
Zahir se vratio u petak predveče. Kamion je, kao i uvijek, ostavio na proširenju kod okuke i krenuo kući pješke, s torbom preko ramena. Almasa ga je čekala na okuci. Rekla mu je sve, kratko, gledajući u asfalt: dok on vozi kamen, njegova žena prima goste, a gost spava iza šljiva. Zahir je dugo šutio. "Ako si slagala", rekao je napokon, "neće ti oprostiti ni otac ni selo." "Nisam slagala", rekla je ona. "Zato mi niko i neće oprostiti."
U subotu je bio teferič na livadi kod jezera, s janjetinom, harmonikom i šatorom u kojem se točilo pivo. Enes je bio raspoložen i glasan i plaćao je za cijeli sto, norveškim parama pretvorenim u marke. Kad je Zahir ušao pod šator, Enes mu je pružio čašu. Zahir ju je pogledao i vratio na sto. "S tobom ne pijem", rekao je, dovoljno tiho da ga čuje samo pola šatora. Harmonika je stala. "Sutra u šest. Kod starog pristaništa." Enes je ustao. Mogao je slagati, i svi su to znali. "Doći ću", rekao je, i to je u Lisičićima zvučalo kao priznanje.
Te noći nije spavao. Pred zoru je ušao kod majke, koja je ionako bila budna, i sjeo na rub kreveta kao dječak. "Halali mi, majko", rekao je. "Šta da ti halalim?" "Sve. I ako se ne vratim do podne, idi kod Bećira i pazi na Almasu. Ona nema nikog osim mene." Hava ga je pogledala onako kako ga je gledala kad je imao sedam godina i lagao da nije bio na jezeru. "Almasa ima oca i ribnjak, sine", rekla je. "Ti si taj koji nema nikog."
Nad jezerom je ležala magla, a na pristaništu nije bilo nikoga osim Zahira. Nije imao ništa u rukama. Enes je stao dva koraka od njega i spustio ruke. "Udari", rekao je. "Neću se braniti." "Ne bih te udario ni da mi platiš", rekao je Zahir. "Onda bi ti bio onaj kojeg je pretukao kamiondžija, i žene bi te žalile dvadeset godina. Sinoć sam je pitao. Rekla je da te voli. Rekla je to meni u lice, u mojoj kuhinji."
Okrenuo se prema kraju pristaništa. Iz magle je izašla Džana, u kaputu, s putnom torbom u ruci. Nije gledala ni u jednog od njih. "Rekao sam joj da te ovdje čeka u šest", rekao je Zahir. "Ako je hoćeš, vodi je. Danas. U Norvešku, u Konjic, kud hoćeš. Potpisat ću šta treba. Ali vodiš je za cijeli život, a ne dok se ja ne vratim s puta."
Enes je gledao torbu. Godinu dana je mislio da je Džana sve što želi, a sad, kad je stajala tri metra od njega s torbom u ruci, nije mogao napraviti ni jedan korak. Šutio je predugo. Džana je to vidjela prije njih dvojice. Spustila je torbu na mokre daske. Zahir ju je podigao, prebacio preko ramena i krenuo stazom prema selu, ne osvrćući se. Džana je postajala još malo, a onda pošla za njim, korak iza, pognute glave.
Na cesti iznad pristaništa stajala je Almasa, zadihana, u gumenim čizmama s ribnjaka. Trčala je od pola šest, jer se bojala onoga što bi mogla zateći. Enes je prošao pored nje i zastao samo jednom. "Ti si mu rekla", rekao je. Nije pitao. "Jesam", rekla je ona. Klimnuo je glavom, kao da mu je neko potvrdio vozni red, i otišao kući po torbu.
Podnevni autobus za Sarajevo stao je kod raskršća. Hava mu je u kesu stavila pitu i dva kuhana jaja, kao i prošle godine, i nije zaplakala dok autobus nije krenuo. Kroz prozor je Enes vidio ribnjak i Almasu, koja je bacala hranu u bazen i nije podigla glavu. Čim je ribnjak nestao iza okuke, telefon mu je zatreperio. Poruka od Džane: "Javi se kad sletiš." Držao ga je u ruci sve do Konjica, ne odgovarajući i ne brišući.