Ljubavnica i kifle s makom

Mala pekara ispod Gradine otvara se u pet i trideset, pola sata prije nego što Antea završi noćnu smjenu na radiologiji na Gradini. Prvi put svrati slučajno, u februaru, jer je hladno, jer autobus kasni i jer iz pekare, u ulici koja se od bolnice spušta prema gradu, na pločnik izlazi para kao iz kupatila. Iza tezge stoji žena od pedesetak godina, s naočalama na lančiću i brašnom do lakata, a na radiju se tiho vrti sevdah. "Šta će doktorica?", pita žena, kao da je poznaje godinama.

"Nisam doktorica", kaže Antea. "Ja samo snimam." Žena joj ipak pruži burek, vruć, iz prve ture, i ne da joj da plati više od pola. "Ko gleda u ljude iznutra, doktor je", kaže. Zove se Suada. Pekaru drži sama, s jednom pomoćnicom, i ustaje u četiri, svaki dan osim nedjelje, dvadeset godina. Na zidu iza nje visi uramljena prva novčanica koju je zaradila i kalendar jedne firme za brašno iz Gradačca.

Do marta to postane navika. Antea dođe u šest, Suada joj iza tezge skuha kafu u džezvi, i deset minuta, dok ne stigne prva gužva, razgovaraju. O ljudima koji kupuju hljeb kao da ga kažnjavaju. O Suadinim koljenima. O Anteinoj majci u Brčkom, koja svake nedjelje pita kad će se udati. Jednog jutra, umorna poslije teške noći, Antea kaže ono što nikome nije rekla. Da ima čovjeka. Da je oženjen. Da mu je pedeset dvije godine, da ima lijepe ruke i loše šale i da se smije kao dječak kad mu nešto uspije, da prodaje medicinske aparate po bolnicama i da kaže kako je njegov brak gotov u svemu osim na papiru, jer žena živi samo za svoj posao, ustaje prije zore i nikad ga ništa ne pita.

Suada je ne prekida. Pere džezvu dugo, kao da je to najvažniji posao na svijetu. "A dolazi li?", pita na kraju. Dolazi, kaže Antea, četvrtkom, poslije obilaska, i uvijek donese kifle s makom, tople, koje kupi negdje usput. Suada se nasmije. "I moj putuje", kaže. "Isto prodaje nešto po bolnicama, nikad nisam upamtila šta. Četvrtkom kasni. Kaže da je bio u Doboju." Onda doda, brišući ruke o pregaču: "On moje kifle s makom voli više nego mene. Svaki četvrtak uzme šest i kaže da nosi kolegama." Antea je pita zar joj nije teško. "Teško je kad se pitaš", kaže Suada. "Ja sam prestala pitati."

Antea se tada ne sjeti ničega. U Tuzli ima mnogo muškaraca koji nešto prodaju po bolnicama, a kifle s makom peku sve pekare. Misli samo da je Suada dobra žena i da je njen muž sretnik, kakav god bio. U aprilu joj kaže da će od svog čovjeka tražiti da izabere. Suada klimne glavom. "Ako te voli, izabrat će", kaže. "A ako ne izabere, izabrao je."

U subotu pred Bajram Suadina pomoćnica se razboli, a red ispred pekare ide do ćoška. Antea, slobodna tog vikenda, prebaci pregaču preko glave i stane za tezgu, iako ne zna razliku između somuna i pogače. Suada joj pokazuje kako se kifla hvata da se ne zgnječi i kako se kesa zavrne u dva okreta, i hvali je pred mušterijama kao kćerku. Smiju se cijelo jutro. U devet se otvore zadnja vrata i uđe muškarac s fasciklom računa pod rukom. "Suada, je li stiglo ono brašno iz Gradačca?" Antea ga prepozna po glasu prije nego što podigne glavu. Sabahudin. Saba, kako ga ona zove kad su sami. "Saba, upoznaj moju doktoricu", kaže Suada, ne prestajući sjeći pitu. "Antea, ovo je moj muž."

Sabahudin stoji na vratima i ne pomjera se. Antea u ruci drži hvataljku s kiflom, i jedino o čemu može misliti jeste da ne smije ispustiti kiflu. "Drago mi je", kaže on, i ruka koju pruži preko tezge je hladna. "Meni još draže", kaže Antea. Suada u kesu stavi šest kifli s makom. "Za kolege", kaže i pruži kesu Antei, jer je bliže. Antea preda kesu preko tezge čovjeku s kojim je prošlog četvrtka ležala na kauču i gledala film. Sabahudin uzme kesu i izađe na zadnja vrata, a da ne pita ništa o brašnu.

Antea ostane do podne. Prodaje hljeb, uzima novac, vraća kusur i smiješi se ljudima čija lica ne vidi. Na pauzi ode u malu kuhinju iza pekare, nasloni čelo na hladne pločice i broji do sto, kao kad čeka da aparat završi snimanje. Suada priča o Bajramu, o baklavama koje treba ispeći za sutra, o snahi koja nikad ne dolazi na vrijeme. Ako je išta primijetila, ne kaže. Na kraju poljubi Anteu u obraz i kaže da joj je spasila dan.

Sljedećeg četvrtka Sabahudin zvoni na interfon u sedam. Antea mu ne otvori. "Kifle vrati ženi", kaže mu kroz zvučnik. "Ona ih peče u četiri ujutro." Zove je još dvaput te večeri i jednom sutradan. Onda prestane zvati, kao da je i to nešto što je odavno znao raditi. Te noći Antea spava loše, a ujutro joj je lakše nego što je mislila.

Antea mijenja put do autobusa. Ide gornjom ulicom, oko parka, deset minuta duže. Hljeb kupuje u samoposluzi, upakovan u najlon, i jede ga bez volje. Najteže joj ne pada Sabahudin. Najteže joj pada šest ujutro, džezva iza tezge i deset minuta u kojima je neko pita kako je bilo noćas i čeka odgovor.

U maju, poslije jedne duge noći, noge je same odnesu niz staru ulicu. Pekara je osvijetljena, para izlazi na pločnik. Suada je vidi kroz izlog, kucne o staklo i mahne joj da uđe. Antea uđe. Suada je mršavija nego u aprilu, a na lijevoj ruci više nema burme, samo bijeli trag na koži. Bez riječi joj skuha kafu. Pitaju se za zdravlje, za koljena, za majku u Brčkom. Onda Suada, brišući ruke o pregaču, kaže: "Znaš šta je smiješno? Dvadeset godina mu pečem kifle s makom, a on mak nikad nije volio. Uvijek mu zapne za zube."

Antea je pogleda. Suada ne skreće pogled. Iz vitrine izvadi šest kifli, još toplih, složi ih u papirnu kesu i gurne je preko tezge. "Ove nisu za njega", kaže. "Ti ih voliš." Antea uzme kesu. Nijedna od njih dvije ne kaže ništa više. Radio iza tezge svira nešto staro, prvi kupci ulaze s ulice, a Suada im ide u susret, kao svako jutro.