Žuta linija u splitskoj luci

Torba je bila spakovana od četvrtka i stajala je ispod kreveta, iza kutije sa zimskim čizmama, gdje otac nikad nije gledao. Sumejra ju je svake večeri dodirivala nogom, samo da provjeri je li još tu. Unutra su bila dva para farmerica, crna haljina koju je kupila za djedovu dženazu i više je nikad nije obukla, pasoš izvađen u martu i plava fascikla s ugovorom na engleskom. U ugovoru je pisalo da je Sumejra Mehanović, trideset jedna godina, primljena na rad u praonici rublja na brodu "Stella del Sud", s ukrcajem u splitskoj luci, u subotu, u osam ujutro.

S kuhinjskog prozora vidjela je dimnjake željezare i, kad je zrak bio čist, šumu na Smetovima. Kad je bila mala, iza kuća je bila livada na kojoj su se djeca iz cijele ulice igrala dok ih majke ne bi dozvale s balkona. Sada su na tom mjestu bile autopraonica i zgrada sa staklenim balkonima. Od te djece dvoje je bilo u Njemačkoj, jedan u Švedskoj, a Sejo s kraja ulice ležao je na mezarju iznad grada. Majke više nije bilo. Prošlo je šest godina otkako je umrla, a Sumejra je i dalje prala zavjese u maju, jer je tako radila majka.

Otac, Osman, otišao je u penziju iz željezare poslije trideset dvije godine i od tada je imao dvije stalne stvari: bolna leđa i loš dan. Dok je majka bila živa, vikao je na Mehdina, jer je Mehdin bio muško i, po njemu, trebao je znati bolje. Na Sumejru nije vikao, jer je bila curica. Onda je Mehdin otišao u Stuttgart, majka je umrla, i Sumejra je ostala jedina u kući na koju se moglo vikati. Nije je udarao. Udarao je šakom po stolu, i to je bilo dovoljno. Svake subote predavala mu je platu iz marketa, a on joj je vraćao za namirnice, brojeći novčanice dva puta i govoreći da će sve rasuti kao njena mati.

U marketu "Lipa", na keju uz Bosnu, radila je na kasi osam godina. Poslovođa, gospođa Smilja, znala ju je ukoriti pred kupcima ako se kasa ne bi slagala za dvije marke. Sumejra je često mislila kako će biti tamo, gdje je niko neće poznavati. Bit će udata žena, kako je govorio Mirhad, i živjet će u stanu s pogledom na rijeku toliko široku da joj se ne vidi druga obala. Imat će kuhinju u kojoj niko ne broji novčanice.

Mirhad je u decembru ušao u market po cigarete i baterije i ostao pred kasom duže nego što je trebalo. Bio je preplanuo usred zime, s rukama kuhara, ispresijecanim sitnim ožiljcima od noža. Pročitao je ime s njene pločice i ponovio ga dva puta, kao da ga uči napamet. Devet godina radio je u kuhinjama na kruzerima i kući je dolazio samo između ugovora. Pričao joj je o Panamskom kanalu, o luci u Valparaísu gdje su kuće obojene kao bombone, o oluji kod Azora kad je u jednoj noći razbijeno četiristo tanjira. Rekao je da mu je ovo posljednji ugovor: prijatelj iz Buenos Airesa otvara restoran i čeka ga kao glavnog kuhara. Ona bi jednu sezonu radila na brodu, a onda bi ostali ondje, zajedno.

Otac je saznao u januaru, od komšinice. Sjeo je za sto, dugo šutio i onda rekao: "Znam ja mornare. Svaki ima po jednu u svakoj luci, a tebe bi ostavio u onoj najdaljoj." Zabranio joj je da ga viđa. Od tada su se sastajali kod Mirhadove tetke na Tetovu, ili u autu ispred marketa. Sumejra je sve vrijeme znala da otac nije potpuno u krivu kad govori o mornarima. Samo nije vjerovala da govori o Mirhadu.

Ipak, otac nije uvijek bio takav. Kad je imala četrnaest godina i ležala s upalom pluća, sjedio je pored nje dvije noći, kuhao joj neslanu čorbu od povrća i pričao joj o čovjeku iz valjaonice koji je tvrdio da razgovara s mašinama. Jednom, na izletu na Smetovima, dok je majka bila živa, stavio je njene sunčane naočale i njenu maramu i oponašao spikericu s televizije, sve dok majka nije počela plakati od smijeha. Sumejra se toga sjetila u petak uveče, dok je otac spavao u fotelji pred upaljenim televizorom, s naočalama na stomaku. Prvi put joj je palo na pamet da će on nju trebati više nego ona njega.

Napisala mu je poruku na listu iz bloka i stavila je ispod limenke s kafom, gdje će je ujutro prvo naći. Napisala je da je dobro i da će se javiti. Onda je iz komšijske kuće, kroz otvoren prozor, začula sevdalinka koju je majka voljela. Sumejra je stala nasred kuhinje. Istu pjesmu svirali su one noći kad je majka umirala, na nečijoj svadbi dvije ulice niže, i otac je izašao u papučama da ih zamoli da prestanu. Majka je tih posljednjih dana stalno ponavljala jednu rečenicu: "Ugasi šporet, Sumejra." Šporet je bio ugašen. Sumejra joj je obećala da će paziti na kuću i na oca, a majka je klimala glavom i opet tražila da ugasi šporet. Sad je, stojeći u kuhinji, osjetila nagli strah, kao da je neko odškrinuo vrata iza nje: strah da će živjeti isti život, sve do posljednje rečenice koja nema smisla. Izvukla je torbu ispod kreveta i izašla, a jaknu je obukla tek na ulici.

Mirhad ju je čekao na autobuskoj stanici, s dvije kafe iz aparata i kesom bureka. Noćni autobus za Split krenuo je u deset i pet. Prošli su kroz Travnik, Bugojno i Kupres, gdje je na poljima uz cestu još ležao snijeg, iako je bio april. Mirhad je zaspao na njenom ramenu prije Bugojna. Sumejra nije spavala. Gledala je telefon u krilu. Otac nije zvao. Znala je da spava i da neće zvati, a ipak je svakih pola sata palila ekran, i tišina na njemu bila joj je teža od bilo kakvog poziva.

U Split su stigli u šest. Luka je mirisala na naftu i more, galebovi su se svađali oko kontejnera, a trajekt za Supetar već je trubio. "Stella del Sud" stajala je na kraju gata, bijela i visoka kao zgrada od dvanaest spratova. Ispred ograde skupljala se posada: Filipinci s velikim koferima, momak iz Kaknja kojeg je Mirhad poznavao i grlio kao brata. Mirhad je govorio brzo, kao uvijek kad je bio sretan, i objašnjavao joj gdje je kabina i koja je smjena najbolja.

Kapija je bila obična: žičana ograda, rampa, okretna vrata od metala i čuvar s tabletom na kojem je tražio imena. Na asfaltu ispred okretnih vrata bila je povučena žuta linija. Mirhad je dao pasoš, čuvar ga je pogledao i klimnuo glavom, i Mirhad je prošao. Okrenuo se s druge strane i pružio ruku kroz žicu, smiješeći se. Sumejra je stala pred žutu liniju i nije je mogla preći. Mislila je na oca koji će se u sedam probuditi i tražiti kafu, na limenku, na gospođu Smilju koja će u osam gledati na sat. Mislila je na šporet. U stomaku joj je bilo mučno, kao da je more već pod njenim nogama. Molila je Boga, bez riječi, da joj kaže šta da radi.

"Sumejra!" Mirhad ju je zvao preko ograde. "Hajde, šta čekaš?" Iza nje se nakupio red. S broda se oglasila sirena, duboka i dugačka, i galebovi su se digli s gata. Sumejra se odmakla u stranu i uhvatila žicu objema rukama, toliko čvrsto da su joj se čvorovi ograde urezali u dlanove. Mirhad se vratio do okretnih vrata, ali čuvar mu je rukom pokazao da nazad ne može: ko je prošao, prošao je. "Sumejra, molim te. Dođi." Ona ga je gledala i htjela mu je reći nešto, jednu pravu rečenicu, a nije je imala. Skinula je jednu ruku sa žice i vratila je nazad.

Oficir u bijeloj košulji pozvao je Mirhada po prezimenu. On je hodao unazad nekoliko koraka, ne skidajući pogled s nje, pa se okrenuo i otišao prema brodu s ostalima, sve manji među kontejnerima. Sumejra je stajala uz ogradu dok se red nije razišao. Čuvar je izašao iz kućice i pitao je je li joj dobro i čeka li trajekt za Supetar. "Ne", rekla je. "Čekam autobus."

Autobus za Zenicu krenuo je u podne. Negdje iza Livna telefon joj je zavibrirao. Mirhad je poslao fotografiju mora s palube, plavog do ruba ekrana, i ispod napisao: "Iz Lisabona ima avion. Čekam te." Sumejra nije odgovorila. Nije ni obrisala poruku.

Kući je stigla po mraku. Otac je sjedio pred televizorom, u istoj fotelji. "Gdje si ti cijeli dan?", pitao je, ne okrećući se. "Na moru", rekla je. Otac se nasmijao, pa zakašljao. "Na moru. A jesi kupila hljeba?" Jeste. Kupila ga je u Splitu, u pekari kod stanice, i nosila ga u krilu cijelim putem. Poruka je i dalje stajala ispod limenke s kafom, presavijena kako ju je ostavila: otac je cijeli dan čekao da mu neko skuha kafu. Izvadila ju je i stavila u džep. Onda je otišla u sobu i nogom gurnula torbu ispod kreveta, iza kutije sa zimskim čizmama. Nije je raspakovala.