Ljubavna priča pod šifrom Bjelašnica

Oglas me koštao dvadeset osam maraka i tri dana premišljanja. Kćerka Dženet rekla je da se to danas radi preko Facebooka, da postoje grupe u kojima ljudi traže svakoga, od izgubljenih mačaka do drugova iz vojske, i da će mi za jedno popodne naći ženu iz osamdeset četvrte. Rekao sam joj da ta žena ne sjedi na Facebooku. Ta žena čita novine, i to od zadnje stranice. Dženet je uzdahnula isto kao njena majka i odnijela moj tekst na šalter za male oglase "Novog glasa", jer ja više nisam znao kako se to radi.

Tekst je bio ovakav: "Tražim ženu po imenu Ranka, koja je u subotu, 11. februara 1984, na zabavi za olimpijske volontere u Domu mladih nosila plavu kapu i plesala s vozačem iz voznog parka. Nisam došao u nedjelju u pet na stanicu kod Zemaljskog muzeja. Bila je bura na Bjelašnici. Odgovor pod šifrom Bjelašnica." Dženet je htjela dodati "udovac, šezdeset sedam godina, nepušač". Nisam dao. Nisam se nudio. Htio sam samo jedno: da mi neko oprosti kašnjenje od četrdeset dvije godine.

Te zime imao sam dvadeset pet godina i vozio sam bijeli kombi organizacionog komiteta, s olimpijskim krugovima na vratima. Vozio sam novinare od hotela do Bjelašnice i nazad, po sto puta isti zavoj. Na zabavu u Domu mladih otišao sam samo zato što je bila besplatna. Svirao je neki bend iz Zenice koji je znao samo pjesme koje su svi znali, i to je bilo dovoljno. Ona je stajala uz stub, u plavoj kapi koju nije skidala ni u sali, i smijala se kako plešem. Rekao sam joj neka onda ona pokaže kako treba. Plesali smo tri pjesme zaredom, a četvrtu, sporu, nismo ni primijetili da je spora. Rekla je da se zove Ranka, da je iz Tuzle i da radi kao hostesa u press centru jer zna francuski. Rekla je i da novine čita od kraja, jer su na zadnjim stranicama prave priče: ko se rodio, ko je umro, ko koga traži.

Ispratio sam je do tramvaja na Marijin Dvor. Padao je krupan snijeg, onaj koji ne pada nego visi u zraku. Dogovorili smo se za sutra, u pet, na stanici kod Zemaljskog muzeja. U nedjelju u šest ujutro poslali su me s kombijem punim Austrijanaca na Bjelašnicu, na spust. Spust su odgodili zbog vjetra, a onda je snijeg zatvorio put, i ostali smo dva dana zarobljeni u hotelu na planini. Austrijanci su igrali karte. Jedan od njih, fotograf iz Innsbrucka, pitao me zašto stalno gledam na sat. Rekao sam mu da me neko čeka. "Onda će čekati", rekao je, kao da je to nešto dobro. Ja sam u pet sati stajao na prozoru i gledao kako snijeg ide vodoravno. Kad sam se u utorak spustio u grad, u press centru su mi rekli da imaju tri Ranke i nijednu iz Tuzle. Ostavio sam pismo kod portira. Niko se nije javio.

Tri godine kasnije oženio sam se Nesrin, medicinskom sestrom s Koševa, i bili smo u braku trideset sedam godina. Ne pričam ovo da bi neko pomislio da je Nesrin bila druga. Nije bila. Pekla je najbolje hurmašice na Grbavici i svađala se s komšijama oko parkinga, i ja sam je volio i zbog jednog i zbog drugog. Ali znala je za Bjelašnicu, jer sam joj ispričao još prve zime, i svakog februara, kad bi televizija vrtila stare snimke s Olimpijade, rekla bi: "Eno, Taibe, tvoje bure." Nije bila ljubomorna. Govorila je da čovjek koji ženi priča o drugoj ženi nema šta kriti. Umrla je prije dvije zime. U bolnici, posljednje sedmice, rekla mi je: "Nemoj sjediti sam u kuhinji i slušati sat."

Sat sam slušao dvije godine, pa sam dao oglas. Izašao je u srijedu. Kupio sam pet primjeraka i jedan zalijepio na frižider, kao čestitku. Svako jutro zvao sam Dženet da svrati u redakciju i pita ima li šta pod mojom šifrom. Prve sedmice stigla su dva pisma. Jedna gospođa iz Zenice napisala je da nije Ranka, ali da bi rado bila, i priložila sliku s mora. Jedan čovjek iz Vogošće napisao je da je i on te zime vozio kombi i pitao me sjećam li se nekog Mileta kojem je ostao dužan pedeset dinara. Dženet se smijala do suza. Druge sedmice nije stiglo ništa. Treće sedmice prestao sam pitati.

Onda je jednog ponedjeljka Dženet donijela kovertu s tuzlanskim žigom, napisanu rukom koja se naginje udesno. Pismo je bilo kratko i pročitao sam ga u hodniku, ne skidajući jaknu. "Poštovani vozaču, kapa nije bila plava, nego zelena. Plavu je nosila moja cimerica Ranka, iz Doboja. Ja sam se te večeri predstavila njenim imenom, jer mi je majka rekla da vozačima ne govorim kako se zovem. Zovem se Zdenka. U nedjelju sam vas čekala do šest. Poslije sam cijelu godinu čitala novine od kraja, mislila sam da ćete se javiti. Trebalo vam je malo duže."

Ispod je pisalo još da joj je muž umro prije četiri godine, da ima troje unučadi i loša koljena, i da me, ako sam i dalje za to, čeka u nedjelju u pet, na istoj stanici. Sjeo sam na stolicu u hodniku. Dženet je uzela pismo iz moje ruke, pročitala ga dva puta i rekla: "Babo, tri Ranke, a nijedna nije bila ona." Rekao sam joj da sam to i sam shvatio. Ostatak dana hodao sam po stanu i ispravljao slike na zidovima, iako su sve stajale ravno.

U nedjelju sam krenuo od kuće u tri, iako se od Grbavice do muzeja stigne za dvadeset minuta. Dženet me vozila i rekla da će čekati u autu i praviti se da gleda u telefon. Padao je sitan snijeg, onaj koji se istopi čim dotakne kaput. Obrijao sam se dva puta i dva puta presvukao košulju, a u autu sam shvatio da sam zaboravio rukavice, pa sam ruke držao u džepovima kao momak.

Bila je već ondje. U četiri sata, sat prije dogovora, stajala je ispod nadstrešnice, u zelenoj kapi, malo pogrbljena, s kesom iz pekare, i gledala na sat kao da sam opet zakasnio. Prepoznao sam je po tome kako se smije, prije nego što sam joj vidio lice. "Ovaj put nisam htjela čekati", rekla je. "Pa sam došla prva." Pružio sam joj ruku, kao onda u sali. Naišao je tramvaj, pa drugi. Nismo ušli ni u jedan. Dženet je kasnije tvrdila da ih je iz auta izbrojala sedam.