Četvrtkom u devet Emsuda sjeda u autobus na Marijin Dvoru s platnenom torbom na koljenima. U torbi su flaša vode, mala grabulja, gumene rukavice, krpa za nišan i nešto umotano u kuhinjski peškir, zavisno od sedmice: zeljanica, pita od jabuka, jednom sarma u tegli. Od stanice ide pješice uzbrdo, između parcela, pored česme koja zimi ne radi, do reda u kojem je ukopan Džafer. Čučne kraj kamenog okvira, obriše nišan, prouči Fatihu i onda mu tiho ispriča sedmicu: koliki je račun za struju, šta je rekla doktorica, da je Adna iz Hamburga opet zvala u pogrešno vrijeme.
Kraj susjednog mezara, s lijeve strane, svakog četvrtka sjedi Abdulah. Donese rasklopnu stolicu i termos s kafom. Bio je vozač tramvaja trideset osam godina, na liniji od Baščaršije do Ilidže, i još uvijek sjedi uspravno, s rukama na koljenima, kao da čeka zeleno svjetlo. Kad čisti nišan svoje Sejde, priča s njom kao nekad s putnicima: kratko, ljubazno, s ponekom šalom koju niko drugi ne bi razumio.
Džafer i Sejda umrli su iste sedmice, u novembru dvije hiljade dvadesete, kad se sahranjivalo brzo, s maskama i s deset ljudi na dženazi. Ukopani su u razmaku od jednog dana, jedno do drugog, jer je tako došao red. Emsuda se tog dana ne sjeća ničeg osim blata i nekog čovjeka koji joj je pridržao lakat dok je silazila niz kosinu. Godinu dana kasnije, jednog četvrtka, isti čovjek pridržao joj je kantu s vodom i rekao: "Mi smo se već upoznali, samo nismo imali kad."
Od tada se pozdravljaju. U drugoj godini počeli su razgovarati, preko niskog kamenog ruba koji dijeli dva mezara, svako okrenut svom nišanu. On joj je pričao kako ga je Sejda četrdeset godina ispravljala kad kaže ja bi umjesto ja bih, a ona njemu kako je Džafer zviždao dok se brije, uvijek istu pjesmu, falš. U trećoj godini Abdulah je počeo donositi dvije čaše. Emsuda je počela donositi pitu. Niko to nije spomenuo. Dogovor koji nikad nisu izgovorili glasio je ovako: četvrtak, od deset do dvanaest, ovdje. Nikad nisu sjeli zajedno u autobus. Jednom, u utorak, vidjela ga je na Markalama kako bira prazluk, s cegerom preko ruke, i skrenula je među tezge s jabukama prije nego što ju je primijetio, a da ni sama nije znala zašto. Ne bi znala šta da mu kaže bez nišana između njih. U četvrtak je Abdulah, sipajući kafu, rekao da je prazluk u utorak bio dobar, a jabuke skupe. Više o tome nisu govorili.
Na oba mezara Emsuda je u proljeće posadila kadifice, jer je Abdulah jednom rekao da ih je Sejda voljela, a on nikad nije znao šta se sadi i kad. On je ljeti nosio vodu za oba, dvije kante od česme, i ostavljao njenu kantu punu kraj Džaferovog nišana prije nego što ona stigne.
U oktobru zove Adna. Beba stiže u decembru, zet radi u smjenama, a ona sama ne zna kako će. "Dođi bar za zimu, mama. Karta je kupljena. Drugi novembar, iz Sarajeva preko Beča." Emsuda pristane, jer šta bi drugo, i tek kad spusti telefon, sjeti se da je sutra četvrtak.
Kaže mu dok sipa kafu, da ne mora gledati u njega. Abdulah dugo šuti. Briše Sejdin nišan krpom, iako je već čist. Onda pita samo: "A ko će Džaferu?" Emsuda se toga nije sjetila. Gleda u grabulju, u kadifice koje je mraz već oprljio, u Džaferovo ime uklesano zlatnim slovima koja su počela tamniti. "Ja ću", kaže Abdulah, prije nego što ona išta kaže. "Svaki četvrtak. Ako mi dozvoliš. Poslat ću ti sliku, da vidiš da nije zapušteno." Ona mu pruži grabulju, kao da predaje ključeve od kuće. Posljednjeg četvrtka prije puta izdiktira mu šta treba: šimšir, a ne kadifice, jer kadifice ne podnose mraz, vodu samo ako ne pada kiša, nišan brisati suhom krpom, nikad deterdžentom. Abdulah sve zapiše u malu svesku na kockice, uredno, u kolonama, kao red vožnje.
Hamburg je siv i mokar, a nebo tako nisko da Emsuda svako jutro misli da će udariti glavom u njega. Stan na petom spratu je topao, beba stigne tri dana ranije, i Emsuda kuha, pere i nosi dijete po hodniku, od kuhinje do prozora s kojeg se vidi Laba. Nema kad misliti. Ali u četvrtak u deset i petnaest telefon joj zazuji i ona ostavi sve. Na slici je Džaferov mezar, očišćen, s grančicom šimšira na rubu. Ništa ne piše. Samo slika.
Sljedećeg četvrtka opet. I sljedećeg. Emsuda počinje primjećivati stvari koje nisu na mezaru. Prvo sjenu, dugu, novembarsku, koja pada preko nišana i ima kapu. Pa vrh crne cipele u uglu slike. Pa termos ostavljen na rubu i dvije čaše, od kojih je jedna prazna. U decembru napada snijeg do koljena, i ispod slike prvi put stigne poruka: Očistio sam oba mezara. Sejda bi rekla da pišem kao tramvajac. Emsuda se nasmije naglas, sama u kuhinji, s bebom na ramenu, i ne zna kome bi to objasnila.
Jednog četvrtka u januaru slike nema. Deset i petnaest, deset i dvadeset, deset i po. Emsuda stoji kraj prozora s bebom koja je napokon zaspala i gleda u telefon kao u sat na stanici. Misli na poledicu na stazi između parcela, na njegova koljena, na to da ne zna ni njegovo prezime ni gdje stanuje, ni koga bi zvala. U jedanaest i dvije telefon zazuji. Mezar je očišćen, a ispod slike piše: Kasnio autobus. Tramvaj bi stigao na vrijeme. Emsuda sjedne na prvu stolicu do sebe i tek tada osjeti da su joj ruke hladne.
Adna to primijeti prije nje. Jednog četvrtka, dok Emsuda drži telefon i gleda sliku malo duže nego što se gleda mezar, Adna sjedne preko puta. "Ko ti to šalje groblje svakog četvrtka?" Emsuda joj kaže. Sve: kantu s vodom, kadifice, dvije čaše. Adna sluša, pa pita koliko mu je godina. Šezdeset sedam. Pita je li dobar čovjek. Emsuda kaže da ne zna, da ga poznaje samo četvrtkom, od deset do dvanaest. "Mama", kaže Adna, "čovjek ti tri mjeseca po snijegu čisti babin mezar i šalje ti slike da ne brineš. Ne znam šta je to, ako nije dobar čovjek." Onda doda, tiše: "I kad ti stigne ta slika, smiješ se kao nekad, dok je babo bio živ."
Emsuda se vraća krajem marta, sedmicu ranije nego što je rekla. Ne javlja Abdulahu. Sarajevo je dočeka kišom i mirisom uglja iz kuća oko aerodroma, i ona prvi put za pet mjeseci prespava cijelu noć. U četvrtak ujutro izlazi iz autobusa s platnenom torbom u kojoj su termos, dvije čaše od pravog stakla umotane u peškir i pita od jabuka. Ide uzbrdo polako, jer ju je Hamburg odučio od brda. Bare su zelene i mokre, a na nekim mezarima već su prve ljubičice. Iz daljine ga vidi: sjedi na svojoj stolici, leđima okrenut stazi, i drži telefon ispred sebe, namješta kadar.
Emsuda stane iza jednog visokog nišana, izvadi svoj telefon i slika ga onakvog kakav je: pognut, u sivoj jakni i s kapom, s termosom kraj noge, nad Džaferovim mezarom, na kojem su umjesto kadifica šimšir i dva bijela zumbula. Pošalje sliku prije nego što se predomisli. Ništa ne napiše. Samo slika.
Dvadesetak metara dalje Abdulahov telefon zazuji. On pogleda u ekran i gleda ga dugo, duže nego što se gleda jedna slika, kao da čita. Onda polako spusti telefon u krilo i okrene se. Emsuda već ide prema njemu, uz posljednje metre staze, s torbom u kojoj zveckaju čaše. "Danas je kafa moja", kaže. Abdulah ustane i ponudi joj svoju stolicu, a sam sjedne na prevrnutu kantu, uz sami kameni rub između dva mezara, tamo gdje je tri godine bila granica.