U Zenici me zovu čarobnjakom, a ja sam samo baštovan. Pedeset godina imam rasadnik u Nemili, uz Bosnu, i prodajem rasad paprike, paradajza i kupusa ljudima koji još vjeruju da se nešto može uzgojiti pod dimnjacima željezare. Imam sedamdeset jednu godinu, loša koljena i dobre ruke. Moja pokojna žena govorila je da s biljkama razgovaram više nego s njom, i bila je u pravu. To što su me prozvali čarobnjakom, za to su krivi jedan inženjer i jedna žena, a najviše jedan januar.
Inženjer se zvao Tomislav. Vratio se iz Štutgarta da u željezari radi na grijanju, i kod mene je prvi put došao u novembru, po mraku, kad sam već zatvarao. Nije pitao za cijene. Pitao je mogu li ja usred januara, u Zenici, napraviti baštu koja izgleda kao u maju. Rekao sam mu da ne mogu, jer ne može niko. Onda mi je ispričao zašto pita.
Dvije godine se udvarao Emiri, bibliotekarki iz gradske biblioteke, ženi profesora fizike Muse. Ostavljao joj je cvijeće na pultu, čekao je na autobuskoj stanici, pisao joj pisma koja mu je vraćala neotvorena. Emira je bila žena koja se ne smije bez razloga i koja knjige vraća na policu tačno onako kako su stajale. Bila je poznata po svojoj bašti u Mokušnicama, po ružama koje su ljeti visile preko ograde do pola ulice. Jedne večeri, kad joj je dosadilo, rekla mu je pred bibliotekom, da čuje i portir: "Kad mi u januaru bašta procvjeta kao u maju, bit ću tvoja. Do tada me ostavi na miru." Mislila je da mu je zatvorila vrata. Tomislav je to shvatio kao ugovor.
"Ne tražim da me voli", rekao mi je. "Tražim samo da vidi da se može." Kupio je prazan plac preko puta njene kuće, sa srušenom šupom i dvije divlje šljive, i ponudio mi pare za koje bih ja inače radio tri sezone. Rekao sam mu da je lud. Rekao je da zna i da plaća pola unaprijed.
Radili smo od decembra. Postavili smo staklenik dug kao gradski autobus, s duplim staklom, i Tomislav je sam u šupu uvezao kotao na pelet i cijevi ispod zemlje, onako kako se grije pod u kući. Lukovice tulipana i zumbula držao sam u hladnjači od oktobra, da misle da je zima prošla. Grane jorgovana sjekao sam u Nemili i držao ih u toploj vodi, kao što me učio otac. Donio sam ruže u saksijama, jagode, ljubičice i jednu staru trešnju u kaci, koju sam dvije sedmice držao pod lampama i nagovarao kao dijete. Izvana smo staklenik pokrili daskama, da niko ne vidi šta raste. Jedne noći, pred Novu godinu, nestalo je struje u pola Zenice. Tomislav me probudio u dva ujutro. Do zore smo ložili kotao drvima iz srušene šupe i pokrivali leje ćebadima iz mog kombija, a on je trešnji, kunem se, nešto šaptao na njemačkom.
Mahala je pričala. Jedni su govorili da Tomislav pravi kafić, drugi da pravi teretanu. Emira je jednom zastala pored ograde, s kesom iz pekare, i pitala me šta to gradimo. Rekao sam joj da gradim posao za starost. Pogledala je daske, pa mene, i otišla. Musu nisam vidio nijednom. Pričalo se da je čovjek koji puno čita i malo izlazi.
Daske smo skinuli petnaestog januara, u šest ujutro. Napolju je bio mraz od kojeg pucaju cijevi, smog je ležao nad gradom tako gust da se dimnjaci željezare nisu vidjeli, a snijeg na placu bio je siv. A u stakleniku, pod lampama, bio je maj. Tulipani crveni i žuti, zumbuli koji su mirisali do ulice, jorgovan, ruže, jagode s prvim bijelim cvjetovima, i trešnja, cijela u cvijetu, kao da nije čula šta je napolju. Tomislav je stajao na vratima staklenika i držao telefon. Poslao joj je samo jednu rečenicu: "Pogledaj kroz prozor." Iza nas, na ulici, zaustavio se taksista i izašao iz auta, ne gaseći motor.
Vidio sam kad se na spratu upalilo svjetlo. Vidio sam kad je razgrnula zavjesu. Dugo je stajala. Onda je izašla, u kućnom ogrtaču i papučama, prešla ulicu preko snijega i ušla u staklenik. Nije rekla ništa. Hodala je između leja, dotakla jedan tulipan, kao da provjerava da nije od plastike, i pogledala trešnju. Tomislav joj je rekao samo: "Ja sam svoje uradio." Ona je klimnula, okrenula se i otišla, ostavljajući u snijegu tragove papuča.
Ostatak dana nije se pojavila. Tomislav je noć proveo u stakleniku, na poljskom krevetu pored kotla, da ne bi nestalo peleta i da mu ne bi promrzla trešnja. Ja sam došao sutradan u sedam, da dospem pelet. Emira je ušla nekoliko minuta poslije mene, obučena, u kaputu, s malom torbom u ruci. Bila je blijeda i mirna.
"Došla sam", rekla je Tomislavu. "Rekla sam u januaru. Januar je." Tomislav je ustao s kreveta. Na trenutak sam mu na licu vidio ono zbog čega je sve ovo gradio. Onda je to nestalo, i dugo ju je samo gledao. Pitao je zna li Musa. "Zna", rekla je. "Rekla sam mu sve sinoć. Slušao je do kraja i rekao da je moja riječ i njegova riječ. Da ne može živjeti sa ženom koja ne drži obećanje, a ja ne bih mogla živjeti s tim da sam te prevarila. Rekao je: idi, a ja ću te čekati. Šta god bude, čekat ću." Glas joj nije zadrhtao ni jednom. Meni jeste, a ja nisam ništa ni rekao.
Tomislav je dugo šutio. Gledao je trešnju, pa nju, pa opet trešnju. Onda je skinuo s eksera ključ od staklenika i stavio joj ga u ruku. "Idi kući, Emira", rekao je. "Došla si, i tvoja riječ je ispunjena. Čovjek koji te pušta da odeš zbog riječi bolji je od mene, koji sam te tražio zbog riječi. Bašta je tvoja. Neka je Musa zalijeva." Emira je stisnula ključ, htjela je nešto reći, pa nije. Izašla je, i ovaj put su joj tragovi u snijegu bili od cipela.
Tada se Tomislav okrenuo meni. Izvadio je koverat s drugom polovinom para i pitao me je li to tačno. Ja sam iz džepa izvadio račun koji sam mu napisao u novembru, svojim krivim rukopisom, i poderao ga na četiri dijela. Tomislav se bunio i rekao da je posao posao. "Posao je posao", rekao sam, "a ovo nije bio posao. Ako je on mogao pustiti ženu, a ti pustiti nju, mogu i ja pustiti pare. Imam sedamdeset jednu godinu. Ovo je bila najljepša bašta koju sam ikad napravio, a meni niko ništa ne duguje za to što sam vidio da se može."
Tomislav se u februaru vratio u Štutgart. Staklenik je ostao Emiri i Musi, a ja i danas, svakog decembra, dođem u Mokušnice i upalim kotao. Musa mi drži merdevine i šuti, kao čovjek koji puno čita. Petnaestog januara skinemo daske, i pola mahale dođe u papučama gledati tulipane ispod smoga. A desetak dana poslije stigne razglednica iz Njemačke, na moje ime, u rasadnik u Nemili, uvijek s jednom riječju: "Procvjetalo?" Ja mu odgovorim porukom, isto jednom riječju. Dosad je uvijek bila ista.