U Mostaru se zna da se ljubomora ne prijavljuje policiji. Ljubomora se nosi frizerki, kumi ili sestri, ali nikad u policiju. Dubravka Bevanda je to znala kao što su znale sve žene njenih godina, i ipak je u četvrtak, u jedanaest uveče, nazvala inspektora Marinka, s kojim je išla u gimnaziju, i rekla mu da neko provaljuje u kancelariju firme njenog muža, jer se kroz roletne vidi svjetlo.
Firma se zvala Podrum Bevanda i prodavala je hercegovačko vino restoranima od Neuma do Sarajeva. Božo Bevanda imao je šezdeset godina, sijedu kosu koju je češljao unazad i osmijeh zbog kojeg su konobarice zaboravljale naplatiti mu kafu. Knjige mu je dvadeset pet godina vodio Husnija Ćampara, tih čovjek sa šeširom, koji je svakog jutra stizao u sedam i dvadeset i nikad nije pogriješio ni za marku. Prije pet godina Husnija se oženio Zaremom, dvadeset godina mlađom, i Božo ju je, iz poštovanja prema Husniji, zaposlio na blagajni. Od tada je Božo ostajao duže na poslu. Inventura, govorio je. Kraj kvartala. Poreska.
Sve ostalo Dubravki je donosila Ružica, frizerka iz salona kod Kujundžiluka, kod koje je svake subote prala kosu, dok je kroz otvoren prozor dopirala buka turista sa Starog mosta. Ružica je znala da Zarema kupuje novi parfem, i koji. Znala je da Božin auto petkom stoji na parkingu firme do ponoći. "Ja ti ništa ne govorim", govorila je Ružica, sušeći joj kosu, "ali da je moj, ja bih ga uhvatila na djelu. Pa neka vidi cijeli Mostar." Dubravka je mjesecima šutjela. Onda je u srijedu, kao suvlasnica po papirima, prvi put iskoristila taj papir: nazvala je Husniju i zamolila ga da u četvrtak odveze dvanaest kutija vina jednom restoranu na Ilidži i prespava u Sarajevu, jer je klijent važan, a Božo zauzet.
Husnija je slušao, sa šeširom u ruci, i dugo šutio. "Idem, gospođo", rekao je na kraju. "Ja idem kud me pošalju. Ali da vam kažem nešto, kao čovjek koji dvadeset pet godina broji tuđe pare. Svaka kuća ima knjige koje se ne otvaraju. Ne zato što u njima nema ništa, nego zato što bi se onda moralo nešto uraditi." Dubravka mu je rekla da ga ne razumije. "Razumjet ćete", rekao je Husnija, stavio šešir i otišao.
Patrola je stigla u jedanaest i deset. Kancelarija nije bila provaljena. Unutra su bili Božo Bevanda bez sakoa i Zarema Ćampara bez cipela, dvije čaše i otvorena flaša žilavke na fasciklama s računima. U zapisnik je inspektor Marinko, iz poštovanja prema staroj školi, napisao samo da su u prostorijama zatečeni vlasnik i uposlenica, koji su izjavili da rade inventuru, i da krivično djelo nije utvrđeno. Ali zapisnik je pročitalo šest policajaca, a u Mostaru svaki policajac ima nekoga kome priča sve. U petak u osam ujutro jedan portal objavio je vijest pod naslovom "Noćna inventura u poznatoj mostarskoj vinariji", a do deset je cijeli grad znao i imena. Dubravka je sve znala još od ponoći, kad ju je nazvao Marinko i umorno rekao: "Dubravka, nije bila provala." "Znam", rekla je ona i spustila slušalicu.
Ružica je nazvala prva. "Svaka čast, Dubravka", rekla je, i u glasu joj se čulo da već nekome reže kosu. "Svi pričaju samo o tome." Stara Manda, koja je kod Bevandinih kuhala trideset godina, nije rekla ništa dok nije skuhala kafu. Onda je spustila džezvu. "Zapalila si kuću, dijete, da bi njemu opekla prste." Pred podne je stigao Dubravkin brat Kruno, advokat, crven u licu, s telefonom koji nije prestajao zvoniti. Banka je tražila sastanak. Dva restorana u Sarajevu otkazala su narudžbe, jer ne žele, rekli su, biti dio nečije sapunice. "Jesi li ti normalna?", pitao je Kruno. Božo je sjedio u fotelji i gledao u pod.
Dubravka nije plakala. Rekla je bratu da je normalnija nego ikad i da je prvi put u trideset godina braka uradila nešto što nije bilo za tuđe oči, nego za njene. Božo je tek tada podigao glavu. "Mi smo radili", rekao je, i to je zvučalo tako jadno da ga je i Kruno pogledao s gađenjem. "Radili ste", rekla je Dubravka. "S dvije čaše." Iz kuhinje se čulo kako Manda pere džezvu, dugo, kao da je nikad neće oprati.
Husnija Ćampara stigao je prvim autobusom iz Sarajeva, u dva poslijepodne, i sa stanice došao pravo kod Bevandinih, s Zaremom koja je išla korak iza njega i nije dizala pogled. Vijest je pročitao u autobusu, kod Jablanice. Kad je ušao, svi su ustali, kao da je ušao ljekar s lošim nalazom. Manda se povukla do vrata kuhinje. Kruno je stao između njega i Božo, jer se očekivalo da će Husnija vikati, ili nešto gore. Husnija nije vikao. Sjeo je, spustio šešir na koljeno i zamolio Mandu za čašu vode.
"Gospođo Dubravka", rekao je, "vi znate šta je saz. Moj otac je svirao. Saz ima žice, a čovjek, ako mene pitate, ima tri. Prva je pristojna. Na njoj sviraš dobar dan, kako ste, hvala, doviđenja, i zbog nje te ljudi vole. Druga je ozbiljna. Na njoj su posao, krediti, djeca, sahrane, i zbog nje te ljudi poštuju. A treća je luda. Nju niko normalan ne dira, jer kad ona jednom zasvira, ne zna se kad pjesma prestaje. Ja sam dvadeset pet godina svirao samo na prve dvije. Vi ste mi sinoć, gospođo, telefonom dirnuli treću."
Niko nije progovorio. Husnija je otpio vode. "Sad cijeli Mostar čeka da vidi šta će uraditi Husnija Ćampara. Ako ne uradim ništa, ja sam budala koja gazdi broji pare dok on s mojom ženom radi inventuru. A ako uradim nešto, gospodine Bevanda, ja vodim vaše knjige. Sve knjige. I one koje Poreska uprava nikad nije vidjela." Božo je problijedio. Kruno je otvorio usta i zatvorio ih.
"Postoji samo jedan način da se sve vrati kako je bilo", nastavio je Husnija istim mirnim glasom. "Da ono što je sinoć urađeno nije uradila uvrijeđena žena, nego bolesna. Ako je gospođa sinoć bila nervno rastrojena, onda njen poziv ništa ne znači. Onda nema skandala, nego nesreće. Ljudi će žaliti gospodina Bevandu, a ne mene. Zarema će u ponedjeljak doći na blagajnu, ja ću doći u sedam i dvadeset, i knjige će ostati zatvorene." Pogledao je Dubravku gotovo nježno. "Samo to mora pisati. Na papiru, s pečatom."
"Ja nisam luda", rekla je Dubravka. "Ja sam bila u pravu. Svi znaju da sam bila u pravu." "Baš zato, gospođo", rekao je Husnija. "Istina koju svi znaju mora biti luda. Inače bi je neko morao platiti." Kruno je već telefonirao. Njegov kum, doktor Šimunović, mogao je napisati da je riječ o akutnoj nervnoj iscrpljenosti i preporučiti tri mjeseca mira na klinici. "To nije ludilo, Dubravka", govorio je Kruno, pokrivajući telefon dlanom. "To danas ima pola direktora u Mostaru. Banka će se smiriti, portal će objaviti ispravku, restorani će se vratiti."
Dubravka se okrenula mužu. "Božo. I ti?" Božo Bevanda pogledao je u pod, pa u Kruna, pa opet u pod. "Samo tri mjeseca, Dubravka. Odmorit ćeš se." Okrenula se Mandi. Stara žena je dugo brisala ruke o pregaču. "Dijete", rekla je na kraju, "bolje tri mjeseca na odmoru nego trideset godina po sudovima." Tek tada je Dubravka shvatila da u toj sobi niko ne misli da je luda. Svi su samo mislili da će tako biti lakše. Jedino ju je Zarema, s praga, gledala pravo u oči, i u tom pogledu nije bilo ni stida ni pobjede, nego samo umora.
Manda joj je spakovala kofer, isti onaj s kojim su Dubravka i Božo prije trideset godina išli na more u Makarsku. Kruno ju je izveo do auta. Na ulici je bila vrućina od koje se topio asfalt, a na balkonima su stajale komšinice, koje su sve već znale. Ružica, koja je stigla čim je čula da se pakuje kofer, stajala je na ćošku s telefonom u ruci. Na pola puta do auta Dubravka se istrgla bratu iz ruke i viknula, prema balkonima, prema cijeloj ulici: "Nisam luda! On me vara s Husnijinom ženom, čujete li?" Komšinice su klimale glavom, tužno i s razumijevanjem, a jedna je rekla drugoj, dovoljno glasno da se čuje: "Jadna Dubravka. A tako je bila fina žena."
Husnija Ćampara stajao je na vratima, sa šeširom u ruci i Zaremom iza sebe. "Vidite, gospodine Bevanda", rekao je tiho. "Sad može vikati koliko hoće. Sad je lako." Onda je stavio šešir i nasmijao se. Smijao se dugo i glasno, nasred ulice, smijehom kakvim se u Mostaru ne smije niko, i komšinice su prestale klimati glavom, a Kruno je zastao s ključevima auta u ruci. Niko od njih, ni Božo, ni Manda, ni Zarema, nije znao koja mu je žica u tom smijehu svirala.