Petkom u pola tri Miroslav je napuštao kancelariju na Marijin Dvoru prvi, prije šefa i prije nego što bi ga iko stigao pitati za neki obračun. Radio je kao poreski savjetnik u firmi koja je ljude učila kako platiti manje, a sam je uvijek plaćao sve, i to na vrijeme. Na Markalama je kupio punu kesu ranih trešanja, u igračkarnici kod Katedrale dva drvena čamca za Zoju i Emu, a na Baščaršiji kutiju rahatlokuma od ruže, iz iste radnje u kojoj ga je kupovao Neveni dok su bili studenti. U četiri je sjedio u vozu za Konjic, s kesama na koljenima, kao dječak koji ide kući za raspust.
Kuću iznad Neretve kupili su prije tri godine, na kredit, zbog djevojčica. Stara kamena kuća s drvenim čardakom, šljivama u dvorištu i pogledom na rijeku koja je ljeti bila zelena kao staklo od flaše. Nevena je tamo s djecom provodila ljeta, a on je dolazio vikendom. Prvih godina čekala ga je na stanici u Konjicu, u ljetnoj haljini, sa Zojom i Emom koje su trčale po peronu i vikale njegovo ime kao da se vraća s drugog kontinenta. Ove godine, otkako je u junu upoznala ljude iz likovne kolonije, na stanici ga je dočekivalo nešto drugo.
Ovaj put bio je to stari bijeli kombi pun ljudi. Za volanom je sjedio Ševal, koji je snimao dokumentarni film o nečemu što nikad nije uspio objasniti u jednoj rečenici. Pored njega Sena, pjesnikinja s kosom ošišanom do kože, koja je objavila zbirku pjesama bez ijednog velikog slova. Na zadnjem sjedištu Kiki, slikar čije pravo ime niko nije znao, s nogama na prozoru. Nevena je izašla posljednja. Bila je preplanula, bosa i nasmijana, i poljubila ga je u obraz brzo, kao što se ljubi rođak na aerodromu. "Miro! Kakve si to kese donio? Ljudi, pogledajte, Miro je donio kese." Iz kombija se začuo smijeh, a Miroslav se nasmijao s njima, jer nije znao šta bi drugo.
Djevojčice nisu bile u kombiju. Bile su kod komšinice, tete Šuhrete, objasnila je Nevena usput, jer odrasli ponekad moraju raditi u miru. U dvorištu Miroslav nije našao plastični bazen koji je prošlog ljeta sat i po sam naduvavao na usta. Našao ga je iza drvarnice, ispuhan i umotan u ceradu. "Kvario je kompoziciju", rekao je Kiki, koji je na terasi postavio štafelaj. "Ta plava boja. Ubijala je cijelu dolinu." U sobi za goste sad je bio Kikijev atelje, u sobi do nje spavala je Sena, a Miroslavu je Nevena namjestila kauč u hodniku, jer je on, kako je rekla, ionako navikao spavati bilo gdje.
Trešnje su nestale prije večere, ali ih niko nije pojeo. Kiki ih je istresao u zemljanu zdjelu, stavio pored njih Miroslavljevu kravatu s klupe i počeo slikati. "Mrtva priroda s trešnjama jednog službenika", rekao je, i svi su se smijali. Ševal je to snimao. Sena je otvorila kutiju lokuma, uzela jednu kocku, pomirisala je i vratila. "Ko još jede rahatlokum?", rekla je. "To je kao da jedeš razglednicu." Nevena se smijala najglasnije. Miroslav je čekao da ga pogleda, da mu očima kaže da zna odakle je ta kutija. Nije ga pogledala.
U subotu u podne svi su krenuli na rijeku. Miroslav se već bio presvukao za kupanje kad je Nevena, s peškirom oko vrata, zastala na vratima. "Miro, ti ostani s curama, može? Ti si s njima ionako bolji od mene. A voda je ledena, ti to ne bi volio." Otišli su niz livadu, njih četvero, Kiki s flašom vina, Sena s knjigom, Ševal s kamerom, ona u sredini. Miroslav je sjedio na stepenicama sa Zojom i Emom i puštao drvene čamce u kanti s vodom, jer djevojčice do rijeke nisu smjele bez odraslih. S rijeke se čuo smijeh. Ema je pitala zašto se mama sad drugačije smije. Miroslav joj je rekao da je to zbog vode, jer se ljudi u hladnoj vodi drugačije smiju.
Za večeru su na čardaku pekli pastrmke koje je Ševal kupio od nekog ribara kod mosta. Razgovarali su o izložbi u Beogradu, o reditelju koji je izdao umjetnost jer je snimio reklamu za banku, o tome da je brak, kako je rekla Sena, samo ugovor o zajedničkom dosađivanju. Kiki je pitao Miroslava čime se tačno bavi. Kad je Miroslav počeo objašnjavati, Ševal je uperio kameru u njega, a Kiki je glumio da zijeva, sve dok Miroslav nije zašutio usred rečenice. "Nemoj se ljutiti, Miro", rekla je Nevena i stavila mu ruku na rame, ali je gledala Senu. "Oni su takvi sa svima." Miroslav je znao da nije tako. Takvi su bili samo s njim.
U nedjelju poslijepodne Ševal ga je kombijem odvezao na stanicu. Nevena nije išla. Stajala je na terasi s Kikijevim kistom u ruci, jer joj je obećao da će je naučiti slikati vodu, i mahnula mu je kistom, kao što se maše nekome ko odlazi poslije kratke, prijatne posjete. Djevojčice su plakale. Zoja mu je u džep gurnula jedan drveni čamac, da ga ima u Sarajevu.
U vozu, iza Bradine, gdje pruga ulazi u tunele i telefon gubi signal, Miroslav je izvadio rokovnik u koji je inače zapisivao rokove za poreske prijave i počeo pisati. Pismo rukom nije pisao od studentskih dana. Pisao je do Sarajeva, istrgao listove, presavio ih i ujutro, prije posla, predao pismo u Glavnoj pošti, preporučeno, kao da šalje ugovor.
U pismu je pisalo da je vidio koliko je sretna s tim ljudima i da joj to ne zamjera. Da je možda on kriv, jer je postao čovjek koji nosi kravatu i petkom kupuje trešnje, a ona je oduvijek bila neko ko slika, i on je to znao kad ju je upoznao u čitaonici na Filozofskom, kad mu je prolila kafu po bilješkama i umjesto izvinjenja na mrlji nacrtala ribu. Pisalo je da joj neće uskratiti slobodu ako joj treba. Da je kuća njena, da djevojčice mogu ostati s njom do septembra i da on neće doći sljedećeg petka, osim ako ga ona ne pozove. "Volim te kao onog dana s kafom", pisalo je na kraju. "Ne znam to ljepše reći. Ti si uvijek znala ljepše."
Pismo je stiglo u srijedu, s poštarom koji se do kuće penjao samo dvaput sedmično. Nevena ga je otvorila na terasi, za doručkom, a Sena joj ga je istrgla iz ruke prije nego što je pročitala prvi red. "Pismo! Pravo pismo, rukom, preporučeno! Ljudi, ovo je muzejski primjerak." Vratila ga je Neveni. "Čitaj naglas. Moramo ovo čuti svi." I Nevena je čitala. Čitala je smiješnim, dubokim glasom, kao da čita oglas za izgubljenog psa, a njih troje su se valjali od smijeha. Kod rečenice o kravati i trešnjama Kiki je udario dlanom po koljenu. Kod kafe i ribe Ševal je otrčao po kameru. "Ovo treba uramiti", rekao je Kiki. "Ovo je bolje od svega što je Sena napisala ove godine."
Kod rečenice o djevojčicama i septembru Nevenin glas se prelomio. Pročitala je još "osim ako me ti ne pozoveš", pa to još jednom, tiho, svojim glasom, i presavila pismo. Ostali su se i dalje smijali, misleći da je i to dio predstave. Sena je tražila da pročita kraj. Nevena je rekla da je kraj dosadan, ustala i otišla u kuću.
Gore, u sobi, sjela je na krevet i pročitala pismo sama, od početka. Ovaj put nije bilo smiješno. Vidjela je Miroslava u vozu, s rokovnikom na koljenima, kako u tunelu iza Bradine piše o ribi koju je ona nacrtala prije petnaest godina i koju je on, očito, zapamtio bolje od nje. Vidjela je kese, trešnje u zemljanoj zdjeli, kravatu pored njih i svoje lice dok se smijala. Bilo ju je stid onako kako je nije bilo stid otkako je bila dijete. Moram mu odmah odgovoriti, pomislila je. Danas, prije nego što se desi nešto drugo. Uzela je list iz Zojine sveske za crtanje i napisala dvije riječi: "Dragi Miro".
Ispod prozora zalupala su vrata kombija. "Nevena!", vikala je Sena. "Ševal je našao mjesto kod mosta gdje je voda skoro topla! Idemo sad, dok je sunce!" Kiki je zatrubio. Nevena je pogledala list, pa prozor, pa opet list. Napisat će mu večeras, mirno, kad svi zaspu i kad bude mogla naći prave riječi. "Čekajte me!", viknula je, čula je kako se dole smiju i nasmijala se i sama, tim novim smijehom, prije nego što je stigla odlučiti hoće li. Zgrabila je peškir i otrčala niz stepenice.
Na prozorskoj dasci, pritisnut oblutkom s Neretve, ostao je list iz dječije sveske s dvije riječi i mrljom od trešnje u uglu. Dole, niz livadu, četiri glasa udaljavala su se prema vodi, a u kanti kod stepenica plutao je drugi drveni čamac.