Rezervni ključ s Grbavice

Ima molbi koje ne treba saslušati do kraja. Ja sam Nevzadovu saslušao, jedne martovske večeri u kafani Dva lava na Obali, dok je Miljacka nosila prljav snijeg s Trebevića. Poznavali smo se od drugog razreda u Hrasnom. Zajedno smo pali prvi vozački ispit, zajedno smo se zaposlili, on kao statičar u projektnom birou, ja kao prevodilac u agenciji na Marijin Dvoru. Na njegovom vjenčanju s Ilvanom, prije dvije godine, bio sam kum. Ilvana je radila u apoteci na Grbavici, smijala se tiho i čitala knjige s olovkom u ruci. Nevzad je govorio da je to jedina žena koja ga nikad nije pitala koliko zarađuje.

Te večeri je okretao čašu i rekao da je sretan i da je baš to problem. "Ja mostove opterećujem dok ne vidim gdje popuštaju", rekao je. "Tek tada znam da valjaju. Ilvana je vjerna zato što je niko nikad nije ozbiljno pokušao osvojiti. To nije vjernost, to je manjak prilike." Htio je da ja budem ta prilika. Tri mjeseca, rekao je, pravo udvaranje, poruke, cvijeće, sve. Ako odoli, spavat će mirno do kraja života. Ako ne odoli, bolje da zna sada nego za dvadeset godina. Nasmijao sam se, misleći da se šali. Nije se šalio.

"Žena nije most, Nevzade", rekao sam. "Most ti ne zamjeri što si ga opteretio." Govorio sam dugo i, kako mi se tada činilo, pametno: da se ono što imaš ne provjerava lomljenjem, da ću ja izgubiti i nju i njega, a on oboje. Slušao me je strpljivo, kao što sluša investitore koji ne razumiju proračun. Onda je rekao da će, ako ja neću, zamoliti Izudina iz biroa, za kojeg je cijela firma znala da ne propušta nijednu konobaricu. Tada sam pristao. Rekao sam sebi da pristajem samo da bih je zaštitio i da ću sve odglumiti.

Prvih sedmica bio sam pošten lažov. Nevzad je izmišljao razloge da ode: sastanak u Doboju, nadzor na mostu preko Bosne. Prije prvog puta dao mi je rezervni ključ od stana, na privjesku s malom plastičnom Vijećnicom, "ako Ilvani nešto zatreba". Dolazio sam, Ilvana je kuhala kafu, a mi smo pričali o njenim pacijentima koji traže antibiotik za svaku kihavicu i o mojim prevodima uputstava za mašine za suđe. Nevzadu sam poslije javljao da sam joj rekao da je lijepa, da sam joj poslao pjesmu, da se namrštila i promijenila temu. Bio je ponosan na nju i, čini mi se, pomalo razočaran.

Jedne nedjelje pozvao me je na ručak i, dok je Ilvana bila u kuhinji, pokazao mi njen telefon. Znao je šifru. U našoj prepisci nije bilo nijedne pjesme. Bila su tri recepta za pitu od jabuka i jedna slika mačke s komšijskog balkona. "Lagao si me", rekao je, i nije bio ljut nego povrijeđen, što je bilo gore. "Mislio sam da si mi prijatelj." Te večeri obećao sam mu da ću to uraditi kako treba. Sljedećeg ponedjeljka otišao je na tri sedmice u Doboj, na pravi nadzor, a ja sam ostao u Sarajevu s ključem u džepu.

Ne znam tačno kad sam prestao glumiti. Možda onog dana kad smo pješice išli Velikom alejom do Vrela Bosne jer je Ilvana htjela vidjeti labudove, pa se vratili tramvajem, mokri, smijući se nečemu što danas ne bih znao ponoviti. Možda one noći kad sam joj napisao kako drži šoljicu s dva prsta, kao da joj je teška. Odgovorila je tek sutradan, jednom riječju: "Nemoj." Pisao sam joj i dalje. Pisao sam jer nisam znao šta bih drugo radio sa svim onim što sam o njoj naučio.

Kasnije sam saznao da je te sedmice nazvala Nevzada. Rekla mu je da mu kum šalje poruke koje ne bi smio slati i da se vrati kući. Nevzad joj je odgovorio da pretjeruje, da je Vlatko kao brat, da bude mirna i da se vraća za dvije sedmice. Ne znam šta je osjetila kad je prekinula poziv. Znam samo da me je dva dana kasnije, na balkonu iznad stadiona na Grbavici, prva poljubila, i da je stadion ispod nas bio prazan i mokar od kiše. Poslije toga zatvarali smo vrata za sobom, a ja sam prestao brojati laži.

Kad se Nevzad vratio, rekao sam mu da je Ilvana kamen. Da je odbila cvijeće, obrisala poruke i zaprijetila mi da će mu sve ispričati. Zagrlio me je na parkingu ispred biroa i rekao da nikad neće zaboraviti šta sam uradio za njega. Ostatak proljeća živjeli smo nas troje u tom zadovoljstvu. On je bio sretan jer ima vjernu ženu, a nas dvoje jer on u to vjeruje. Ilvanina mlađa sestra Senida, studentica farmacije, tada je već stanovala kod njih, u maloj sobi do kupatila, a petkom je odlazila roditeljima u Zenicu.

Jednog jutra u junu, oko šest, prolazio sam pored njihove zgrade i vidio mladića kako izlazi s ulaza i navlači kapuljaču. Nisam ga poznavao. U meni se nešto okrenulo, glupo i brzo: ako je mogla prevariti Nevzada sa mnom, zašto ne bi i mene s nekim drugim. Još ljut, nazvao sam Nevzada i rekao mu da je Ilvana popustila. "U petak joj reci da putuješ u Doboj", rekao sam. "Ostani u Senidinoj sobi i slušaj sam." Prekinuo sam poziv i za pet minuta znao da sam napravio najgoru stvar u životu.

Otišao sam Ilvani u apoteku i sve joj rekao. Pogledala me je kao čovjeka kojeg prvi put vidi. Mladić s kapuljačom bio je Senidin dečko iz Kaknja, rekla je, i dolazio je kad svi spavaju, jer bi ih Nevzad oboje izbacio iz stana. Onda je ušutjela, poslagala kutije s lijekovima na policu i rekla mi šta ćemo uraditi u petak. Govorila je mirno, kao da čita uputstvo o doziranju. Tada sam shvatio da sam se zaljubio u ženu koju ni ja nisam poznavao.

U petak navečer pozvonio sam, iako sam imao ključ. Ilvana je otvorila i nije me pustila dalje od hodnika. Rekla je, dovoljno glasno da se čuje kroz zatvorena vrata male sobe, da joj dva mjeseca šaljem poruke, da je sramota da kum to radi čovjeku koji mu je dao ključ od kuće i da je šutjela samo zato što nije htjela razbiti prijateljstvo koje Nevzadu znači više od svega. Onda mi je uzela ključ iz ruke, izašla na stubište i bacila ga niz okno, između ograda. Čuo sam kako zvecka tri sprata niže. Zalupila je vrata za mnom. Nevzad je, rekla mi je kasnije, izašao iz sobe plačući i kleknuo pred nju u hodniku.

Te noći poslao mi je poruku: "Hvala ti, brate. Sad znam." Sljedećih mjeseci bio je najbolji muž na Grbavici. Vodio je Ilvanu na Jahorinu, mene zvao nedjeljom na ćevape i nazdravljao kumu koji ga je oslobodio sumnje. Nismo prestali. Prestali smo tek u oktobru, kad je Nevzad u pola šest ujutro u hodniku zatekao mladića iz Kaknja i izbacio ga bosog na ulicu. Senida je, uplakana i bijesna, rekla zetu neka bolje pita svoju ženu gdje provodi utorke. Ilvana je iste noći spakovala torbu i došla kod mene na Ciglane.

Nevzad je došao sutradan. Nije vikao. Samo je stajao na vratima u radnoj jakni s logom biroa. Iz džepa je izvadio ključ s plastičnom Vijećnicom, malo savijen. "Našao sam ga one noći ispod stepenica", rekao je. "Htio sam ti ga vratiti za rođendan. Kao poklon." Spustio ga je na otirač i otišao. Ilvana je ostala kod mene jedanaest dana. Dvanaestog jutra na stolu je bila poruka da odlazi majci u Zenicu i da je ne tražim. Nisam je tražio. Ni ona ni Nevzad više mi se nikad nisu javili.

Sada živim u Ljubljani i prevodim uputstva za mašine koje same znaju kad treba stati. Stan na Grbavici prodan je prije tri godine, to mi je Senida napisala u jedinoj čestitki koju sam dobio od nekog iz te porodice. Ključ je i danas u ladici mog radnog stola, ispod pasoša. Otvara vrata iza kojih žive ljudi koje nikad nisam vidio, i ponekad, kad ne mogu zaspati, pitam se jesu li promijenili bravu.