Mithata nisam vidio jedanaest godina, otkako sam otišao u Ljubljanu, i kad sam ga u novembru sreo na Obali, prvo sam ga prepoznao po hodu. U Prvoj gimnaziji bio je najpošteniji od nas, onaj koji na pitanje odgovara odmah i ne razumije zašto drugi okolišaju. Sada je imao sijede zaliske, dobar kaput i izraz čovjeka koji je nešto izgubio u džepu i ne prestaje ga tražiti. Sjeli smo u jednu kafanu preko puta Miljacke. Popili smo po kafu i razgovarali o ljudima kojih se obojica jedva sjećamo, a onda je Mithat izvadio novčanik i iz njega fotografiju, pravu, odštampanu, kakve više niko ne nosi.
Na fotografiji je bila žena u svijetlom kaputu, na Latinskoj ćupriji, napola okrenuta od objektiva, kao da je neko zove s druge strane rijeke. Bila je lijepa onako kako su lijepe žene koje to odavno znaju i kojima više nije važno. Ali nisu me zaustavile njene oči, nego usta. Bila su malo stisnuta, kao da drži nešto što ne smije ispustiti. "Šta misliš o njoj?", pitao je Mithat. Rekao sam da mi izgleda kao žena koja ima tajnu. Mithat je dugo gledao u fotografiju, a onda je pozvao konobara i naručio još dvije kafe, što je kod nas uvijek značilo da će priča biti duga.
Zvala se Elena Filipović. Upoznao ju je prije tri godine, na jednom prijemu za vrijeme filmskog festivala, gdje je on bio zato što je njegov biro obnavljao jedno staro kino, a ona zato što su je zvali svuda. Bila je udovica jednog diplomate, živjela je sama u velikom stanu iza Katedrale i govorila tiho, kao da je u susjednoj sobi neko ko ne smije čuti. Mithat joj je donio čašu vode i pitao je nešto o filmu. Odgovorila mu je pitanjem. Na rastanku mu nije dala broj telefona, nego mu je rekla neka joj ostavi poruku kod cvjećarke na Ferhadiji. Cvjećarka je, kad joj je sutradan donio koverat, uzela ga bez riječi, kao da to radi svake sedmice.
Viđali su se cijelu jesen i zimu, ali uvijek onako kako je ona odredila. Nikad ga nije pozvala k sebi. Nikad mu nije dala da je zove. Pisala mu je s broja koji se mijenjao svakih nekoliko mjeseci i javljala gdje će ga čekati. U čekaonici željezničke stanice. U kabini žičare za Trebević, gore i dolje dva puta zaredom. Na starom jevrejskom groblju, u deset ujutro, po magli. Uvijek je dolazila tačno i uvijek je odlazila prva, i uvijek se, prije nego što bi skrenula za ugao, jednom okrenula, ne prema njemu nego preko ramena, kao da provjerava ima li koga iza nje. Mithat je mislio da je to stil. Onda je mislio da je to strah. Na kraju je odlučio da ga nije briga i da će je zaprositi.
Bilo je to u martu, po kiši. Mithat je bio na Velešićima zbog jedne kuće koju je trebalo ojačati prije nego što joj dodaju sprat, i stajao je pod strehom tuđeg dvorišta, čekajući da kiša malo stane. Onda je ulicom prošla Elena. Nosila je maramu preko kose i tamne naočale po oblačnom danu, hodala je brzo, gledajući u kaldrmu, i nije ga vidjela. Zastala je pred starom kućom sa zelenom kapijom, izvadila iz torbe ključ, okrenula se onako preko ramena i ušla. Mithat je ostao pod strehom dok kiša nije stala, a onda još pola sata. Nije izašla.
Uveče su večerali u jednom malom restoranu ispod Vratnika, koji je ona izabrala. Bila je posebno lijepa i posebno mirna, a Mithat je cijelo vrijeme držao ruku na džepu u kojem je nosio prsten. Pitao ju je šta je radila tog dana. Rekla je da je bila kod kuće, da ju je boljela glava i da nije izlazila. "Vidio sam te na Velešićima", rekao je on. "Ulazila si u kuću sa zelenom kapijom. Imala si ključ." Elena je spustila viljušku. Nije poblijedila i nije se nasmijala. "Nisam bila na Velešićima", rekla je. "I nemoj me pitati za stvari koje se ne tiču tebe."
Mithat je rekao da se njega tiče sve, ako će se ženiti. Rekao je da ne može provesti život s nekim ko ima ključ od kuće u koju on ne smije ući. Elena je slušala, a onda je rekla samo da je kasno i da bi htjela kući. Odvezao ju je do Katedrale i ona je izašla bez pozdrava. Sedmicu kasnije Mithat je otišao u Dohu, na projekat o kojem je mjesecima odlučivao, i javio joj se samo jednom, porukom na broj koji je već bio ugašen. Prsten je ostao u džepu kaputa koji nije ponio, jer je u Dohi bilo četrdeset stepeni.
Vratio se u decembru. Prvo što je vidio, kad je sišao u čaršiju da kupi duhan za oca, bila je osmrtnica na zidu kod Katedrale, među drugim osmrtnicama. Elena Filipović, preminula iznenada. Na fotografiji je gledala ravno u objektiv, što nije radila nikad. Od jedne njene prijateljice, koja ga je jedva prepoznala, saznao je da je u novembru izašla s premijere u Narodnom pozorištu po susnježici, bez kaputa, jer ga je, kako je rekla, ostavila kod nekoga, i da je upala pluća bila jača od nje. Kod koga je ostavila kaput, prijateljica nije znala.
Mithat je sutradan otišao na Velešiće. Zelenu kapiju otvorila mu je starija žena u vunenom prsluku, gospođa Sejfija, i kad je čula ime, sklonila se da uđe. Gornja soba, rekla je, izdavala se gospođi Eleni od prošle jeseni. Dolazila je dva puta sedmično, utorkom i petkom poslije podne, uvijek sama. Gospođa Sejfija joj je kuhala čaj. Elena je sjedila kod prozora, čitala ili gledala dolje prema stanici i vozovima koji su rijetko prolazili, i oko šest bi otišla. "A je li neko dolazio?", pitao je Mithat. "Ko bi dolazio?", rekla je gospođa Sejfija. "Ona je tu dolazila da je niko ne nađe. Tako je rekla kad je uzimala sobu. Platila je do kraja godine."
Popeli su se. Soba je bila mala i čista, s dvije fotelje, stolom i jednim prozorom. Na stolu je stajala šoljica, okrenuta naopako na tacni, i knjiga s olovkom umjesto znaka. Na vješalici iza vrata visio je svijetli kaput s fotografije. "Ostavila ga je zadnji put", rekla je gospođa Sejfija. "Bilo je toplo kad je došla, a kad je pošla, počelo je sniježiti. Rekla sam joj neka ga obuče. Rekla je da mora negdje navratiti i da će ga uzeti u utorak." Mithat je stajao pred kaputom i nije ga dirao. Pitao je može li sjesti. Sjedio je u fotelji pored prozora dok se nije smračilo i nije vidio ništa osim stanice, krovova i jednog voza za Konjic koji je kasnio.
Mithat je ućutao i spustio fotografiju na sto, licem prema meni. Kafa mu se ohladila. "Šta misliš?", pitao je. Rekao sam mu ono što sam mislio. Da nije bilo nikoga. Da Eleni nije trebao ljubavnik nego vrata za koja niko ne zna, i da su joj ta vrata bila draža od svakog čovjeka koji bi kroz njih mogao proći. Da je tajna bila sve što je imala i da je baš zato nije mogla dati ni njemu. Mithat je klimnuo glavom, kao da je to već čuo od nekoga. "I ja tako mislim", rekao je. "Skoro uvijek."
Platio je konobaru i, dok smo izlazili na Obalu, rekao mi je, ne gledajući me, da je on od gospođe Sejfije uzeo tu sobu. Plaća je unaprijed, kao i ona, uvijek do kraja godine. Ide tamo utorkom i petkom poslije posla, pije čaj, čita, gleda vozove. Kaput i dalje visi na vješalici iza vrata. Niko ne zna gdje je, rekao je, ni majka, ni ljudi u birou, ni žena s kojom se ponekad viđa i koja ga je već dva puta pitala gdje nestaje. Pitao sam ga šta joj kaže. "Ništa", rekao je Mithat. "Kažem joj da me ne pita za stvari koje se ne tiču nje."
Rastali smo se kod Latinske ćuprije. Gledao sam ga kako odlazi niz Obalu, sa šakama u džepovima dobrog kaputa. Prije nego što je skrenuo za ugao, okrenuo se jednom, ne prema meni nego preko ramena, kao da provjerava ima li koga iza njega.