Tajna veza u pedeset prvoj sekundi

Video traje dvije minute i četrnaest sekundi. Arnela, naša najmlađa igračica, objavila ga je na stranici KUD-a u jedan i dvanaest poslije ponoći, negdje između Ptuja i hrvatske granice, s natpisom: Vraćamo se kući, hvala ti, Slovenijo! Ja sam ga otvorila u sedam, uz prvu kafu, jer otkako ne igram, ja sam ta koja čita komentare i odgovara rodbini iz Njemačke kad pita za sljedeći nastup. Na snimku cijeli autobus pjeva Moj dilbere. Neko udara ritam po naslonu sjedišta. Bahrija, naša koreografkinja, diriguje iz prvog reda flašom vode, kao da drži štapić.

Šesnaest godina sam igrala u tom ansamblu. Asmira sam upoznala na probi, u sali Doma kulture u kojoj grijanje radi samo kad dođe neko iz Distrikta. Igrali smo zajedno na svadbama, na festivalima u Tuzli i Bijeljini, jednom i u Beču, pred našim ljudima koji su plakali od prve do zadnje pjesme. Onda mi je prije tri godine puklo koljeno, na stepenicama ispred pijace, s dvije kese u rukama. Poslije operacije doktor je rekao da mogu hodati, ali da za kolo više nisam. Asmir je htio prestati zajedno sa mnom. Rekla sam mu da ne bude smiješan, da neko od nas dvoje mora ostati. Bahrija mu je dala novu partnericu, Slavicu Tomić, ženu Dražena Tomića koji drži vulkanizersku radnju blizu mosta na Savi. Na proljetnom festivalu u Tuzli proglasili su ih najboljim parom. Ja sam tu diplomu uramila i objesila u hodniku.

Snimak sam pogledala jednom zbog pjesme, a drugi put zbog Asmira, jer ga prvi put nisam našla. Kamera ide od Bahrije prema kraju autobusa, preko djece iz podmlatka koja spavaju jedno drugom na ramenu, preko harmonikaša koji svira i zijeva u isto vrijeme. U pedeset prvoj sekundi prolazi pored pretposljednjeg reda. Tamo sjede Asmir i Slavica. Ne pjevaju. Asmir guli mandarinu onako kako je uvijek guli, u jednom komadu, da kora ostane cijela kao spirala, i ne gledajući pruža krišku u stranu. Slavica je uzima ne gledajući. Kamera ide dalje. Sve skupa traje možda dvije sekunde.

Dvadeset dvije godine on meni tako daje mandarine. Na kauču dok gledamo vijesti, u autu na putu za Tuzlu, u bolnici poslije operacije, kad mi nije dao da se pridignem. Ja nikad ne gledam u njegovu ruku i on nikad ne gleda u moju. Mislila sam da je to naše, kao što je neka riječ naša ili neki stari nadimak. Vratila sam snimak na pedeset prvu sekundu. Pa opet. Jedanaest puta sam gledala te dvije sekunde, sve dok mi se kafa nije ohladila i dok nisam u zvuku harmonike počela čuti kad harmonikaš udahne.

Ispod videa je do osam sati bilo stotinu i nešto komentara. Svaka čast, ponos Brčkog, Bog vas poživio. Neka tetka iz Švedske napisala je da je zaplakala. Dražen Tomić je stavio srce. Gledala sam njegovo ime ispod srca i shvatila da on nije vidio ništa, i da niko nije vidio ništa, jer niko osim mene ne zna kako Asmir guli mandarine. Na snimku nije bilo ničega što bi se moglo pokazati sudu, ni rodbini, ni Bahriji. Bila je samo jedna ruka koja zna gdje je druga ruka.

Autobus je trebao stići oko dva. Prije toga sam otišla na pijacu i kupila kilogram mandarina s Neretve, od istog čovjeka od kojeg kupujem svake jeseni. Pitao me jesu li se naši vratili iz Slovenije. Rekla sam da jesu, skoro. Onda sam, prvi put otkako ne igram, otišla dočekati autobus ispred Doma kulture. Stajala sam među majkama djece iz podmlatka, na vjetru koji je dolazio sa Save. Asmir je sišao među prvima, s velikom torbom u kojoj su bile nošnje, i obradovao se kad me vidio. To je bilo pošteno, to mu moram priznati.

Slavica je sišla poslije njega i otišla pravo do Draženovog auta. Nisu se pogledali. Ni jednom. Šesnaest godina sam igrala u paru i znam da se partneri poslije turneje pogledaju bar jednom, makar da kažu kako je dobro prošlo. Oni su se razišli kao dvoje ljudi koji se nikad nisu upoznali, i baš po tome sam znala da su se upoznali dobro.

Kod kuće je pričao o Ptuju. O pozornici ispod dvorca, o domaćinima koji su ih častili kobasicama i bijelim vinom koje Bahrija nikome nije dala prije nastupa, o jednom Slovencu koji je poslije kola došao pitati gdje se mogu kupiti opanci. Pričao je dobro, kao i uvijek. Stavila sam mandarinu na sto između nas. Uzeo ju je ne prekidajući priču, ogulio je u jednom komadu, ostavio koru kao spiralu pored tanjira i pružio mi krišku, gledajući kroz prozor. Nisam je uzela. Kriška je ostala u zraku. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je okrenuo glavu.

"Koliko dugo?", pitala sam. "Šta koliko dugo?" Pokazala sam mu telefon, pedeset prvu sekundu, i pustila je dva puta, da ne bude zabune. Gledao je u ekran, pa u krišku koja mu je još bila u ruci. "Sanela, to je mandarina", rekao je. "Ljudi u autobusu jedu." "Ljudi u autobusu jedu", rekla sam. "Ali ti si joj dao krišku i nisi pogledao. To ne radiš ljudima. To radiš meni."

Šutio je dugo. Onda je spustio krišku na koru i rekao da je počelo prošle zime, na probama za Tuzlu, kad su ostajali poslije svih da uvježbaju onaj okret u drugom dijelu. Rekao je da nije planirao. Rekao je da to nije ono što ja mislim, a kad sam ga pitala šta mislim, nije znao reći. Rekao je i da će prestati, i s KUD-om i sa svim, ako ja tako hoću. Pitala sam zna li Dražen. Rekao je da ne zna niko. Pitala sam zna li Arnela, koja je to snimila. Rekao je da Arnela snima pjesmu, a ne ljude.

Kad je otišao pod tuš, onako kako se ide kad se ne zna šta drugo raditi, uzela sam telefon i otvorila Arnelin video. Ispod stotinu i pedeset komentara napisala sam svoj, javno, pod svojim imenom: Lijepo ste pjevali. Asmire, kupila sam mandarine. Za Brčko je to bio najobičniji komentar žene koja čeka muža s puta. Komšinica ga je lajkovala za četiri minute. Za sedam minuta video je nestao sa stranice. Arnela mi je poslije poslala poruku da joj je neko tražio da ga skine, jer se navodno vidi kako djeca spavaju otvorenih usta, i pitala je li ga iko sačuvao, jer joj je to bio najdraži snimak s turneje.

Ja sam ga sačuvala. Nisam ga nikome poslala. Sjedila sam za stolom dok je u kupatilu tekla voda i gulila mandarinu sama, prvi put poslije mnogo godina, i nije mi išlo. Kora se kidala na sitne komade, prsti su mi mirisali gorko, a kriške sam jela jednu po jednu i gledala svaku prije nego što je stavim u usta. U grupi KUD-a Bahrija je u međuvremenu pitala ko dolazi u ponedjeljak na probu. Asmir je odgovorio prvi, kao i uvijek. Ispod njega sam napisala da dolazim i ja. Ne da igram. Samo da gledam.