Žena u jakni boje cigle

Žena ju je čekala na dnu stepenica, tamo gdje se uska ulica iz Kovača spušta prema Baščaršiji, i stala joj je na put kao da se znaju. Bila je krupna, u jakni boje cigle, s kosom ofarbanom u crno i s mirisom jeftinog parfema koji je stizao prije nje. "Znači, vi ste ta", rekla je dovoljno glasno da se okrene čovjek koji je ispred radnje slagao bakrene džezve. "Vi ste ta zbog koje me Tin više ne zove." Lidija je pokušala proći. Žena se pomjerala s njom, korak lijevo, korak desno, i govorila da se zove Gorana, da je s Tinom bila tri godine i da advokatovoj ženi nije mjesto u njegovom stanu u četiri poslije podne.

Lidija nije zapamtila šta je odgovorila. Zapamtila je samo da je otvorila torbu, da je u novčaniku našla dvije novčanice od pedeset maraka i da ih je žena uzela kao kusur, bez žurbe, gledajući je u oči. "Za danas", rekla je Gorana. "Vidjet ćemo se." Lidija se spustila do Baščaršije skoro trčeći, sjela u prvi taksi kod Sebilja i tek na Marijin Dvoru shvatila da se Mustafi, koji je mislio da je kod frizera, vraća bez frizure.

Za Mustafu Muratovića udala se prije četrnaest godina, kad je on već bio advokat kojeg su zvali na televiziju, a ona službenica u banci koja je mislila da će uvijek raditi. Prestala je raditi kad se rodio Daris. Mustafa je bio dobar, strpljiv i tačan, i poslije svih tih godina pomalo kao namještaj u njihovom stanu na Koševskom brdu: pouzdan, skup i nevidljiv. Tina je upoznala u aprilu, na koncertu na Muzičkoj akademiji, gdje je bio korepetitor jednoj violinistkinji. Bio je deset godina mlađi i gledao ju je kao da je ona nešto što tek treba otkriti. To je bilo sve. Nije ga voljela. Voljela je put do njegovog stana, stepenice, ključ koji joj je dao i to što niko ne zna.

Prvih dana nije izlazila. Rekla je Mustafi da je boli glava, a on joj je donio čaj i spustio joj ruku na čelo kao doktor. Svaki put kad bi zazvonio interfon, Lidija je osjećala kako joj se hladi stomak. Svaki put kad bi se na telefonu pojavio nepoznat broj, puštala ga je da zvoni do kraja. Mustafa je za večerom pričao o jednom predmetu na Općinskom sudu i u jednom trenutku podigao pogled prema njoj. "Ti nešto nisi svoja ovih dana", rekao je. "Sve je u redu", rekla je ona. "Dobro", rekao je on i nastavio jesti, i baš to dobro nije joj dalo spavati.

Gorana se javila šestog dana, porukom. Nije objasnila kako je došla do broja. Napisala je samo iznos, petsto maraka, i mjesto, klupu u parku iza Zemaljskog muzeja, u podne. Lidija je novac podigla na bankomatu kod pošte i pazila da kartica bude njena, a ne zajednička. Na klupi je Gorana prebrojala novčanice polako, kao prodavačica na pijaci, i rekla da je Tin oduvijek imao slabost prema ženama koje imaju šta izgubiti. "Ja nemam ništa", rekla je. "Zato ja ne moram biti fina." Poslije toga je došla hiljada maraka, pa još jedna, pa poruka u jedanaest uveče, dok je Mustafa sjedio u istoj sobi i čitao spis: petak, podne, ista klupa.

Te sedmice Daris je loptom razbio retrovizor na komšijinom autu ispred zgrade i rekao da to nije bio on. Mustafa nije vikao. Sjeo je pored sina na kauč i rekao mu da ima vremena do spavanja, da ne mora ništa reći ako neće, ali da on zna kako je kad čovjek nosi nešto u sebi. Daris je izdržao do deset. Onda je u pidžami došao u dnevnu sobu i rekao sve, plačući, a poslije je zaspao za dvije minute, raširenih ruku. "Vidiš", rekao je Mustafa tiho, gaseći svjetlo u dječijoj sobi, "nije kazna ono najgore. Najgore je čekati je. Kad prizna, čovjeku je odmah lakše." Lidija je stajala iza njega u hodniku i nije mogla progutati pljuvačku.

U petak u podne Gorana nije tražila novac. Sjedila je na istoj klupi i gledala u Lidijinu ruku. "Prsten", rekla je. "Onaj sa smaragdom. Dosta mi je papira." Lidija je rekla da je to prsten koji joj je muž dao kad ju je zaprosio i da će on primijetiti već uveče. "Onda mu recite da ste ga izgubili", rekla je Gorana. "Ili mu recite istinu. Meni je svejedno. Imate do ponedjeljka."

Lidija je otišla pravo u Kovače. Tin je otvorio u majici, s notama raširenim po podu, i nije se obradovao. Dok mu je pričala, gledao ju je kao da prepričava neki film. Rekao je da ne poznaje nikakvu Goranu. Njegove bivše su, rekao je, dvije studentice i jedna violončelistica koja sada živi u Grazu, i nijedna ne nosi jaknu boje cigle. Onda je, umjesto da je zagrli, prišao prozoru i pogledao u ulicu. "Možda je bolje da neko vrijeme ne dolaziš", rekao je. "Zbog tebe, razumiješ. Zbog tvog muža." Lidija je razumjela. Sišla je niz iste stepenice, i ovaj put je niko nije čekao, i to joj je bilo gore nego da jeste.

Te večeri Mustafa je došao ranije. Skuhao je kafu, što nije radio godinama, i sjeo preko puta nje za kuhinjski sto. Pričao je o svom ocu, koji je u Tešnju držao zlatarsku radnju i koji je govorio da se pravo zlato prepoznaje po tome što ga se ne stidiš pokazati. Onda je ućutao i dugo je gledao. "Lidija", rekao je, "hoćeš li mi nešto reći?" Usta su joj se već otvorila. Vidjela je Darisa u pidžami kako stoji na vratima dnevne sobe. Vidjela je sebe kako izgovara Tinovo ime u ovoj kuhinji, ispod sahata koji su dobili za vjenčanje. "Ne", rekla je. "Umorna sam, to je sve." Mustafa je klimnuo glavom i oprao svoju šoljicu.

Nije spavala. U četiri ujutro, dok je Mustafa ravno disao pored nje, shvatila je da do ponedjeljka ne može izdržati. Ne može predati prsten, ne može ga ne predati, ne može više slušati interfon. Obukla se u mraku, uzela telefon s Goraninim porukama i izašla. Odlučila je otići u policiju i prijaviti ucjenu, pa neka se poslije sazna šta god se sazna. Išla je pješice kroz prazan grad, pored zatvorenih izloga i Vječne vatre, jer je mislila da će se predomisliti ako sjedne u taksi. Ispred policijske stanice gorjelo je svjetlo. Kad je stavila ruku na kvaku, iza nje je stao auto. Bio je to Mustafin auto.

Nije izašao. Spustio je prozor i rekao joj da uđe, da ne mora tamo, i rekao je to tako mirno da je odmah znala. Sjela je pored njega. Ruke su joj se tek tada počele tresti. Gorana se, rekao je Mustafa, zapravo zove Zrinka i igra u lutkarskom pozorištu na Skenderiji, uglavnom vukove i vještice. Platio joj je on. U maju je vidio Lidiju kako izlazi iz zgrade u Kovačima i sedmicu dana je razmišljao šta da radi. Nije htio skandal. Nije htio razvod. Htio je, rekao je, da mu sama dođe i kaže, kao Daris, jer je mislio da će joj tada biti lakše.

Lidija je dugo šutjela. "Mjesec dana", rekla je na kraju. "Mjesec dana nisam spavala." "Znam", rekao je on. "Ni ja." Izvadio je kovertu iz kutije između sjedišta. U njoj je bio sav novac koji je dala, novčanica po novčanica, i papirić na kojem je Zrinka urednim slovima zapisala datume. Prsten nije bio njegova ideja, rekao je, nego Zrinkina, da se stvar ubrza, i on je pristao. Lidija je gledala kovertu na koljenima. Htjela je reći da je ono što je on uradio gore od svega što je uradila ona, i nije znala je li to tačno. "A da sam ušla?", pitala je. "Onda bih ušao za tobom", rekao je Mustafa, "i rekao dežurnom da je moja žena prijavila glumicu."

Kući su se vratili u pet, prije nego što se Daris probudio. Mustafa je zaspao odmah, obučen, kao čovjek koji je zatvorio dug predmet. Lidija nije. Ujutro je napisala Tinu da više neće dolaziti i obrisala njegov broj, i to joj je bilo lakše od svega i nije joj značilo ništa. Sedmicu kasnije kupila je kartu za dječiju predstavu na Skenderiji i sjela u zadnji red, među bake i dadilje. Zrinka je igrala vuka. Imala je istu crnu kosu, ali bez parfema i bez jakne boje cigle izgledala je manja i mlađa. Kad je na kraju izašla da se pokloni, pogled joj je preko sale pronašao Lidiju u zadnjem redu i zastao. Lidija je ustala i pljeskala, dugo, sve dok se djeca oko nje nisu počela okretati.