Ulaz A, četvrti sprat

Ako ste te januarske večeri prolazili Borikom, između pekare koja radi do ponoći i parkinga kod sportske dvorane, mogli ste vidjeti čovjeka u bundi i šubari kako hoda gore-dolje ispred zgrade od dvanaest spratova i gleda u prozore kao da ih broji. Bio je to Vukašin Jovanović, poreski inspektor, pedeset četiri godine star i dvadeset dvije godine u braku. Snijeg je padao krupan i mokar, kakav pada u Banjoj Luci kad se zima ne može odlučiti.

Sve je počelo porukom. Zoričin telefon ostao je za ručkom na stolu, ekran je zasvijetlio i Vukašin je, ne svojom voljom nego iz navike čovjeka koji cijeli život čita tuđe papire, pročitao: Sutra u osam, kod mene, ulaz B, četvrti sprat. Ponesi onu kremu, ja ću ostalo. Poruka je bila od neke B. Sutradan je Zorica rekla da je sestra zove na Lauš. Vukašin je rekao da je to lijepo i da sestru pozdravi, a sat kasnije sjedio je u autu iza ugla, ugašenih farova, i gledao kako njegova žena, umjesto na autobus za Lauš, ulazi u zgradu na Boriku.

Nevolja je bila u tome što zgrada ima dva ulaza, A i B, jedan do drugog, s istim staklenim vratima i istim pokvarenim interfonom, a Vukašin je, dok je zaključavao auto, propustio vidjeti u koji je ušla. Dok je razmišljao, iz mraka je izašao mladić u crvenom šalu i stao pored njega pod istu nadstrešnicu. Gledao je u iste prozore. "Izvinite", rekao je Vukašin onim glasom kojim na kontroli traži fiskalne račune, "da niste slučajno vidjeli jednu gospođu u bundi boje lisice?" Mladić ga je odmjerio. "Vidio sam ih pet. Na Boriku je zima." "Ova je imala crvene čizme." "Ja tuđim ženama ne gledam u čizme", rekao je mladić, i Vukašin je odmah zaključio da laže.

Razgovarali su tako desetak minuta, svaki uvjeren da onaj drugi zna više. Vukašin je objasnio da ne traži svoju ženu nego ženu jednog prijatelja, koji je bolestan i ne može sam. Mladić, koji se predstavio kao Nemanja, rekao je da čeka sestru, koja kasni jer je, eto, takva. Vukašin ga je pitao na kojem spratu sestra stanuje. Nemanja ga je pitao kako se zove taj prijatelj. Obojica su rekla četvrti i obojica su se zbog toga namrštila. Onda je na četvrtom spratu, iznad ulaza A, neko upalio svjetlo i odmah ga ugasio, i kad se Vukašin okrenuo da to pokaže, mladića u crvenom šalu više nije bilo.

Vukašin je zaključio da je to znak. Ušao je u ulaz A, jer su staklena vrata bila podbočena ciglom, popeo se pješice na četvrti sprat da ga lift ne oda i našao vrata stana na lijevoj strani odškrinuta. Kasnije, kad je o tome pričao, a pričao je samo jednom, rekao je da u tom trenutku nije razmišljao. Gurnuo je vrata. U hodniku je mirisalo na sarmu i lavandu. Iz dnevne sobe dopirao je glas televizijskog spikera i jedan stariji muški glas koji se sa spikerom svađao. Iz kuhinje se čuo ženski smijeh. Vukašin je zaključio da je stigao na vrijeme. Onda je čuo korake prema hodniku, a jedina vrata pored njega bila su vrata spavaće sobe.

Krevet je bio širok, star i visok, s čipkanim prekrivačem do poda. Vukašin se zavukao pod njega s bundom i šubarom, glavom prema zidu, i udario ramenom u nešto meko što je reklo: "Au." "Ko je to?", prošaptao je Vukašin. "Ko je to?", prošaptao je glas. U mraku je napipao šal. Bio je vuneni i, bio je siguran, crven. "Vi", rekao je Vukašin. "Vi", rekao je Nemanja. "Šta vi radite ovdje?" "Šta vi radite ovdje? Ovo nije vaš krevet." "Nije ni vaš", rekao je Nemanja, i Vukašin je u tome čuo više samopouzdanja nego što mu se sviđalo.

Prije nego što su išta stigli razjasniti, u sobu je ušao par. Vukašin je ispod čipke vidio dva para papuča: jedne muške, karirane, iz kojih su virili bijeli gležnjevi, i jedne ženske, s malim perjem. Nisu bile Zoričine. Zorica nije nosila perje ni na čemu. Za papučama je u sobu utrčao i mali pas, bijel kao loptica vune, i stao nasred tepiha. "Smiljana, je li zaključan stan?", pitao je stari glas. "Jeste, Momčilo", rekao je ženski glas, malo prebrzo. Krevet je zaškripao pod dvoje ljudi i spustio se Vukašinu na potiljak.

Ispod kreveta počela je najtiša svađa u historiji Borika. Vukašin je šaptao da je on ovdje zbog žene. Nemanja je šaptao da je i on ovdje zbog žene. Vukašin je šaptao da je njegova žena poštena žena i da je sve ovo nesporazum. Nemanja je šaptao da je i njegova poštena, samo je udata za čovjeka od sedamdeset sedam godina koji je trebao biti u Banji Slatini do nedjelje. Vukašin je tek tada shvatio ko je Smiljana, i zašto su vrata bila odškrinuta, i za koga. "Pomjerite koljeno", šaptao je Nemanja. "To nije koljeno, to je šubara." "Skinite šubaru." "Neću. Hladno je pod krevetom." Iznad njih je sudija u penziji Momčilo Stojanović naglas čitao iz novina o cijenama struje.

Pas je sve to vrijeme stajao na tepihu i gledao ispod čipke. Zvao se Mici, što su obojica saznala kad je Smiljana rekla: "Mici, na mjesto." Mici nije otišla na mjesto. Prišla je bliže, zavukla njušku ispod prekrivača, pronašla Vukašinov nos i zalajala, tankim glasom koji je zvonio kao zvonce na biciklu. "Šta ona to laje?", pitao je sudija. "Miša, sigurno", rekla je Smiljana. "U ovoj zgradi nema miševa od devedesetih", rekao je sudija i, stenjući, počeo ustajati. "Idem po metlu." "Momčilo, ostavi." "Idem po metlu i po baterijsku lampu."

Kad su karirane papuče izašle u hodnik i kad su se otvorila kuhinjska vrata, Nemanja je izmilio ispod kreveta prvi, s jedne strane, a Vukašin, s bundom koja se zakačila za čipku, s druge. Smiljana je sjedila na krevetu, u spavaćici do brade, i gledala ih bez glasa. Prvo Nemanju, pa Vukašina, pa opet Vukašina, kao da ga pokušava prepoznati s nekog šaltera. Rukom im je pokazala vrata. Mici je, međutim, mislila da je počela igra. Trčala je za Vukašinom i lajala, i on se, ne znajući šta drugo, sagnuo, podigao je i stavio pod bundu. Mici je odmah ućutala, liznula ga po bradi i zavukla mu se pod pazuh kao da je tu oduvijek živjela. Na stepeništu mu Nemanja nije rekao ni hvala ni zbogom. Sjurio se niza stepenice, po tri odjednom, a crveni šal ostao je za njim na ogradi trećeg sprata.

Vukašin je kući stigao taksijem u pola deset. Zorica je bila kod kuće. Sjedila je u kuhinji u kućnom ogrtaču, pila čaj od nane i gledala kviz. Obrve su joj bile nove, tanke i tamne, a koža oko njih još crvena. "Biba je pravi majstor", rekla je ne okrećući se. "Ulaz B, četvrti sprat. Rekla sam ti da me zove sestra, ali sestra me poslala Bibi, jer nisam mogla ovakva na slavu kod tvog brata. A gdje si ti bio?" Vukašin je stajao na vratima kuhinje u mokroj bundi. Nije znao šta reći. Ispod bunde se nešto pomjerilo.

Zorica se okrenula baš kad je Mici promolila glavu između dva dugmeta. "Vukašine", rekla je. "Šta ti je to?" Vukašin je pogledao psa. Pas je pogledao njega. Za dvadeset dvije godine braka nikad joj nije donio ništa osim ključeva od auta i računa za struju. "To", rekao je, "je za tebe." Zorica je spustila šoljicu. Prišla mu je, izvadila Mici ispod bunde, podigla je pred lice kao bebu i rasplakala se onako kako se nije rasplakala ni na vjenčanju. Te noći Mici je spavala između njih, na Vukašinovom jastuku. Vukašin uopće nije spavao. Ležao je, slušao kako pas hrče i razmišljao kako se vraća tuđi pas u zgradu u koju se više ne smiješ vratiti.

Ujutro mu je Zorica za doručkom pokazala telefon. U grupi stanara s Borika, u koju je ušla zbog pekare, osvanula je objava sudije Momčila Stojanovića: Nestala bijela pomeranka Mici, ulaz A, četvrti sprat, sinoć oko devet, nalazaču nagrada. Ispod objave, dvadeset minuta kasnije, s drugog profila, stajao je samo jedan komentar: Ko god da ju je uzeo, neka je čuva. Potpisala ga je Smiljana Stojanović, sa srcem. "Vidiš kako su ljudi dobri", rekla je Zorica i dala Mici komad kifle. Vukašin je dugo gledao u komentar. Onda je, dok je Zorica sipala kafu, s njenog telefona ispod njega stavio i on jedno srce.