Dvadeset tri koverte

Kutija je bila od cipela, broj četrdeset tri, i stajala je iza rola starih skica, tamo gdje Ranko drži stvari koje ne baca, a ne gleda. Iskra je tražila novogodišnje ukrase. Nađa je odozdo vikala da jelka bez ukrasa izgleda kao da su je ukrali iz šume, a Ranko je obećao da će stalak ovaj put stajati uspravno. Iskra je podigla poklopac jer je mislila da su u kutiji lampice. Unutra su bile koverte, svezane gumicom za tegle, sa njemačkom adresom ispisanom plavim mastilom. Rukopis je bio njen.

Sjela je na pod, među kutije, i prebrojala ih. Dvadeset tri. Na svakoj marka iz Banje Luke, pečat pošte, datum. Nijedna nije bila otvorena. Neke su bile tvrde od vlage, na jednoj se mastilo razlilo pa je Minhen izgledao kao mrlja. Sjećala se svake. Pisala ih je za kuhinjskim stolom u podstanarskoj sobi na Starčevici, nedjeljom navečer, s prozorom prema kestenu, i nosila ih ponedjeljkom ujutro na poštu prije predavanja.

Tada je imala dvadeset četiri godine i studirala njemački. Popodne je čuvala šestogodišnju Nađu, kćerku arhitekte Ranka Vidovića, čija je žena dvije godine bila bolesna i rijetko izlazila iz sobe na spratu. Ranko je dolazio kasno, sjedao s Iskrom u kuhinji i pričao joj o zgradama koje nikad neće sagraditi. Smijao se lijepo i slušao još ljepše. Jedne večeri u februaru, u hodniku, dok je oblačila kaput, poljubio ju je. Sedmicu dana kasnije odveo je ženu i Nađu u Minhen, na liječenje, i na vratima joj rekao da mu piše. "Pisma, ne poruke", rekao je. "Pisma se mogu čuvati."

Pisala mu je svake nedjelje. O Vrbasu, koji je tog proljeća izašao iz korita. O Nađinim crtežima koje je zaboravila skinuti s frižidera. O sebi, više nego što je ikome pričala. Odgovor nije stigao. U četvrtom mjesecu napisala je da više neće pisati, a onda je napisala još tri pisma. U junu je od komšinice čula da je Rankova žena umrla u Minhenu. Napisala mu je saučešće, kratko i pažljivo, i to je bilo posljednje. Poslije je dvije godine radila u pozivnom centru, govorila na njemačkom s ljudima iz Graca koji su se žalili na internet i prestala se okretati za svakim sivim kaputom na Gospodskoj.

Onda je u Beču umrla tetka Danka, koja je četrdeset godina čistila tuđe stanove u Otakringu, i ostavila Iskri svoj, mali, na četvrtom spratu bez lifta. Iskra ga je prodala. U Banjoj Luci se takve stvari znaju prije nego što ih znaš sama. Tri mjeseca kasnije Ranko joj je pozvonio na vrata, mršaviji, s Nađom za ruku. Rekao je da nije mogao pisati, da ga je tuga potpuno zatvorila, ali da je mislio na nju svaki dan. Vjenčali su se te jeseni. Tetkin novac otplatio je dug za Rankov biro i pokrio novi krov na kući na obali Vrbasa. Samo jednom, na prvu godišnjicu braka, u restoranu iznad Vrbasa, pitala ga je, napola u šali, šta je mislio dok je čitao njena pisma. Ranko je spustio viljušku, pogledao je onako kako je samo on znao i rekao da neka zna napamet. Onda je promijenio temu, a ona mu je bila zahvalna, jer je mislila da ga to još boli.

Od tada je prošlo devet godina. Nađa ima sedamnaest, zove je Iskra, a ne mama, ali kad joj je teško, dolazi njoj, a ne ocu. Kad je Nađa u osmom razredu dobila upalu pluća, Iskra je tri noći spavala na stolici u bolnici na Paprikovcu, a Ranko je donosio cvijeće i šale, i svi su na odjeljenju govorili kakav je to divan otac. Ranka svi vole. Konobari mu donose kafu prije nego što je naruči, komšije ga zovu na rakiju, klijenti mu opraštaju rokove. Iskra plaća račune. Koverte iz banke, iz poreske uprave i od doktora po sedmicu dana leže na komodi u hodniku, sve dok ih ona ne otvori. Godinama se tome smijala. Govorila je prijateljicama da je udata za čovjeka koji se plaši papira.

Sad je, sjedeći na podu tavana, shvatila da se on nije plašio samo papira. Pisma nije izgubio. Nije ih znao napamet. Čuvao ih je više od deset godina, iza skica, u kutiji od cipela, i nikad nije otvorio nijedno. Pokušala je zamisliti zašto. Možda je nikad nije volio. Možda ju je volio i bojao se onoga što bi u njima pročitao. Možda je došao na njena vrata kad je čuo za tetkin stan. Možda sve troje odjednom. Znala je da to nikad neće saznati, jer bi joj on, kad bi ga pitala, dao lijep odgovor, a ona bi povjerovala u polovinu.

Otvorila je prvu kovertu. Papir je mirisao na podrum. Djevojka koja ga je ispisala pisala je brzo, s mnogo zareza, o kestenu ispred prozora i o tome da je Nađa naučila zviždati. Pri dnu je bila rečenica koju je Iskra zaboravila da je ikad napisala: da joj ne mora odgovoriti, da ga voli i da je to njeno, a ne njegovo, i da mu to niko ne može uzeti, pa ni on sam. Iskra je dugo gledala tu rečenicu. Nije se sjećala da je ikad bila tako mudra. Bila je, mislila je, samo tvrdoglava.

Pomislila je da ode. Ima svoju platu u školi, može unajmiti stan na Boriku, Nađa je skoro odrasla. Zamislila je kako mu kaže, u kuhinji, s kutijom na stolu. Vidjela je njegovo lice: problijedio bi, oči bi mu se napunile, rekao bi nešto dobro složeno, o tuzi i stidu, i stavio bi ruku na njenu. Znala je tačno koliko bi trajalo dok se ne nasmije s njim. Znala je i da poslije toga više nikad ne bi otvorila nijednu kovertu u toj kući, ni iz banke ni od doktora, i da bi sve ostalo ležati na komodi.

"Iskra!" Ranko je stajao na dnu ljestava. "Jesi li živa gore? Nađa tvrdi da je stalak kriv, a ja tvrdim da je kriva jelka." Glas mu je bio lak, kao i uvijek. Iskra je vratila pismo u kovertu i kovertu stavila u džep džempera. Ostale je svezala gumicom, onako kako su bile, vratila poklopac i gurnula kutiju iza skica, na isto mjesto, tako da se na prašini nije vidio trag. Onda je uzela kutiju s ukrasima i sišla.

U dnevnoj sobi jelka se naginjala prema prozoru kao pijan gost. Ranko je ležao ispod nje i zatezao šarafe na stalku, Nađa je držala vrh i govorila mu da ne zna šta radi. Oboje su pogledali Iskru kao sudiju. Spustila je ukrase na kauč, kleknula pored Ranka, uzela mu ključ iz ruke i rekla Nađi da pusti vrh. Jelka se ispravila. Ranko je rekao da je to ono što je on cijelo vrijeme pokušavao i poljubio joj ruku, kao da mu je pomogla da pobijedi. Nađa se nasmijala. Iskra je ustala i počela vaditi kugle iz papira, jednu po jednu, i vješati ih tamo gdje se najmanje vidjelo da su grane rijetke.

Te noći, kad su svi zaspali, sjela je u kuhinju i još jednom pročitala onu rečenicu. Onda je pismo savila na dva i stavila ga u svoju ladicu, ispod pasoša, gdje Ranko nikad ne gleda. Kutiju na tavanu nije više dirala. Ujutro je na komodi u hodniku ležala koverta iz elektrodistribucije, sa Rankovim imenom, neotvorena. Iskra ju je otvorila, kao i uvijek, i platila račun prije doručka.