Službeni put od šest godina

Sobu sam mu iznajmila u januaru, bez ugovora, jer je platio šest mjeseci unaprijed i jer je rekao da piše knjigu. Na Bistriku se sobe izdaju studentima i turistima, i čovjek od pedeset godina s jednim koferom bio mi je čudan, ali pare su bile prave, a ja sam udovica s penzijom od četiristo maraka. Soba je u potkrovlju moje kuće, s kosim plafonom i prozorom koji gleda niz brdo, preko krovova, na dvije ulice niže i na žutu zgradu s balkonima punim muškatli.

Prvo što je uradio bilo je da premjesti fotelju. Okrenuo ju je od televizora prema prozoru. Drugo je bilo da ugasi svjetlo. Kad bih uveče izašla u dvorište da prostrem veš, vidjela bih ga gore, u mraku, kako sjedi i gleda dolje, a svakih pola sata zasvijetlio bi žar cigarete, pa se ugasio. Nisam pitala. Ja sam iz generacije koja ne zapitkuje podstanare, pogotovo one koji plaćaju unaprijed.

Ono što nisam pitala saznala sam u pekari. Žene su pričale o Nedžli iz žute zgrade, s trećeg sprata. Muž joj je početkom januara otišao u Banju Luku, na reviziju, na tri dana, s jednom torbom. Poslije sedmicu dana poslao je poruku s nepoznatog broja: dobro sam, ne tražite me, treba mi vremena. Nedžla je išla u policiju, a u policiji su joj rekli da odrasli čovjek koji javlja da je dobro nije nestao. Ostatak su žene u pekari znale bolje od policije. Ima, kažu, tamo jednu, mlađu. Uvijek ima jedna mlađa. Vratila sam se kući s dva hljeba i pogledala na žutu zgradu, na treći sprat, na kuhinjski prozor sa žutom zavjesom. Pa sam pogledala gore, u svoje potkrovlje, gdje je u mraku gorjela cigareta.

Ni tada ga nisam pitala. Pitala sam ga tek u martu, kad je sišao da plati, a ja sam skuhala kafu za dvoje, pa nije mogao odbiti. "Harize", rekla sam, jer sam ime znala iz pekare, a on mi ga nikad nije rekao. Nije se ni trznuo. Popio je kafu do taloga i ispričao mi sve, mirno, kao da priča o nekom drugom.

Ništa nije planirao. Došao je na autobusku stanicu, kupio kartu, sjeo u čekaonicu i odjednom poželio vidjeti kako izgleda njegova kuća kad njega nema u njoj. Samo dan, dva. Da vidi hoće li primijetiti. Vratio se pješice preko grada, popeo se na Bistrik i pozvonio na prvu kapiju s natpisom da se izdaje soba. To sam bila ja. "Mislio sam ostati do petka", rekao je. "U petak mi je bilo teško objasniti tri dana. Sad mi je teško objasniti tri mjeseca." Pitala sam ga ima li u Banjoj Luci neku. Nasmijao se, prvi put otkako je kod mene. "Nemam nikog nigdje", rekao je. "Samo nju i ovaj prozor." Novac je imao od neke ušteđevine za koju žena nije znala, a noću je na laptopu radio prevode za neku stranu agenciju. Pitala sam kad će se vratiti. "Sutra", rekao je.

To sutra trajalo je šest godina. Gledala sam ga kako gleda. Znao je kad ona ide na posao, u sedam i dvadeset, i kad se vraća, i po tome kako hoda uzbrdo znao je kakav joj je bio dan. Prve zime Nedžla je skoro svake večeri sjedila u kuhinji do kasno, a sestra joj je dolazila nedjeljom. Druge godine skinula je žutu zavjesu i stavila bijelu, okrečila kuhinju, a njegov bicikl, koji je godinama stajao na balkonu, poklonila je nekom dječaku iz ulice. Treće godine uzela je mačku. Iste te godine počeo je dolaziti jedan čovjek, srijedom, s torbom alata. Hariz dvije noći nije spavao. Ispostavilo se da je to majstor koji joj mijenja cijevi u kupatilu, da je oženjen i da ima troje djece, i Hariz mi je to javio s takvim olakšanjem da me bilo stid umjesto njega. Hariz mi je sve to javljao kad bi sišao da plati, kao vijesti: okrečila je, uzela je mačku, sestra joj se razvela, kupila je novu peć. Jednom sam mu rekla da o njoj sad zna više nego dok je živio s njom. Rekao je da je to istina i da je to najgore.

Četvrte godine su se sreli. Hariz je rijetko izlazio, i to kasno, do prodavnice na uglu, s kapom i bradom koju je pustio još prve zime. Tog jutra je ostao bez hljeba i otišao je u pekaru kad i svi ostali. Nedžla je stajala ispred njega u redu. Kad se okrenula s kesom, stala mu je na nogu, rekla izvinite i izašla. Vratio se bijel kao zid i cijeli dan nije upalio svjetlo. Uveče mi je rekao da ga nije prepoznala. Ja sam mislila na to koliko je godina ta žena gledala u njega preko istog stola i može li se čovjek toliko promijeniti od brade i kape. Nisam mu to rekla.

Pete godine snijeg je napadao do oluka, pa sam ga zvala da mi pomogne očistiti krov, i tada sam prvi put vidjela koliko je ostario. Bio je mršav, siv, s rukama koje su se tresle na hladnoći. Rekla sam mu da tako ne može više. "Znam", rekao je. "Sutra."

Šeste godine, u novembru, kiša je padala tri dana. Te večeri Hariz je sišao k meni mokar do kože, jer je do prodavnice išao bez kišobrana, i spustio ključ na sto u kuhinji. "Idem kući, Mukadesa", rekao je. Pitala sam zašto baš večeras. Slegnuo je ramenima. Rekao je da je mokar i da mu je hladno, a da tamo dolje u kuhinji gori svjetlo, i da je to sve. Šest godina je sebi govorio sutra, a večeras je, na kiši, shvatio da to sutra umjesto njega niko neće reći. Rekla sam mu da sačeka jutro, da se presvuče, da ne ide ovakav. "Ako sačekam jutro", rekao je, "opet će biti sutra." Ostavio je kofer i laptop. Rekao je da će poslati nekoga po njih.

Popela sam se u potkrovlje, prvi put otkako se uselio, i sjela u njegovu fotelju. Vidjela sam ga kako silazi niz stepenice između kuća, pognut, pa ga je progutala ulica. Vrata žute zgrade s mog prozora se ne vide. Vidi se samo kuhinjski prozor na trećem spratu, s bijelom zavjesom. Gledala sam pola sata. U kuhinji se pomjerila jedna sjena, pa dvije. Onda se svjetlo ugasilo, i nisam znala šta to znači.

Tri sedmice kasnije na moja vrata pozvonila je Nedžla. Prvi put sam je vidjela izbliza: sitna, sijeda na sljepoočnicama, u dobrom kaputu. Rekla je da je došla po stvari svog muža. Uzela je kofer i laptop, pitala koliko je ostao dužan, iako nije ostao dužan ništa, i ostavila mi pedeset maraka na komodi za, kako je rekla, kafe koje sam mu kuhala. Nisam se mogla suzdržati. Pitala sam je šta joj je rekao, gdje je bio.

"Rekao je da je bio u Banjoj Luci", rekla je. "Da se jedan posao otegao." "I vi ste mu povjerovali?" Pogledala me kao što se gleda dijete koje pita zašto je nebo plavo. "Ja sam njemu rekla da sam ga čekala", rekla je. "Pa smo kvit."

Uzela je kofer i pošla niz stepenice, a na kapiji se okrenula i pogledala gore, prema mom potkrovlju, prema prozoru bez zavjese. "S mog balkona vidi se vaš krov, gospođo", rekla je. "I žar jedne cigarete, svake večeri. Šest godina sam mislila da će njemu prije dosaditi nego meni." Onda je za sobom zatvorila kapiju, polako, da ne lupi, i otišla dvije ulice niže, kući.