Karamana sam Strahinji doveo ja, kao štene, iz jednog sela kod Nevesinja, i zato mislim da imam pravo ovo ispričati do kraja. Bio je šarplaninac, siv i čupav, i do druge godine narastao je toliko da su ga djeca u Gacku zvala tele. Strahinja Banović, moj kum i komšija, vozio je kamion za jednu firmu iz Bileće: tri sedmice po Njemačkoj, sedmicu kod kuće. Kad bi se vratio, Karaman bi ga dočekao na kapiji i legao mu preko nogu, a Jagoda bi iz kuhinje dobacila da je bar neko u ovoj kući sretan.
Jagoda je bila iz Bileće, jedina sestra petorice braće Jugovića i kći starog Bogdana, koji je tamo imao benzinsku pumpu, dvije kafane i mišljenje o svemu. Za Strahinju se udala s dvadeset i dvije, i deset godina je čekala kamion. Djece nisu imali. Zime na Gatačkom polju duge su, magla zna sedmicama ne ići s polja, a od svih glasova u kući najčešće se čuo Karaman. Ja sam to vidio, kao i svi. Niko nije ništa rekao, jer se o tuđoj kući ne govori dok ne izgori.
Te jeseni u Bileću je došao Mihajlo. Pamtili su ga kao mršavog dječaka koji je u osamnaestoj otišao bez pozdrava. Vratio se poslije dvadeset godina, s kosom do ramena, u bijeloj košulji, s restoranom u Istanbulu i pričom za svaki sto. Došao je majci za sedamdeseti rođendan i ostao mjesec dana. Sjedio je u Bogdanovoj kafani i pričao o Bosforu u sumrak, o trajektima i galebovima, o ribi koja se jede prstima. Jagoda je počela svraćati ocu svaki dan. Ljudi su kasnije govorili da su je čuli kako se smije, glasno, prvi put poslije mnogo godina.
Krajem oktobra, dok je Strahinja bio negdje kod Kölna, Jagoda je otišla. Na kuhinjskom stolu ostavila je cedulju i na nju stavila vjenčani prsten. Karamanu je napunila tanjir granulama do vrha, za tri dana. Kad je Strahinja stigao, dočekao sam ga na kapiji, jer neko je morao. Saslušao me je, sjeo na stepenik i dugo držao ruku na psećoj glavi. Onda je ustao, umio se i odvezao u Bileću.
Bogdan ga je primio u kafani, za stolom u ćošku, s petoricom sinova oko sebe. "Nemam više kćerke", rekao je stari. "Ako je nađeš, ne dovodi je pred moja vrata. Naći ćemo ti bolju." Strahinja je pitao hoće li neko od braće poći s njim. Braća su gledala u sto. Najstariji, Damjan, rekao je da ima posla. Drugi nisu rekli ni to.
Otišao je sam, svojim starim autom, s Karamanom na zadnjem sjedištu, koje je pas zauzeo cijelo. Vozio je dva dana, preko Srbije i Bugarske. Restoran je našao po fotografijama koje je Mihajlo objavljivao: u Kumkapiju, u uličici punoj stolova, muzičara i mačaka. Auto je parkirao preko puta i prvo je sat vremena samo gledao kroz staklo. Jagoda je nosila tanjire između stolova, brzo, umorno, s kosom vezanom kako je nikad nije vezala kod kuće. Mihajlo ju je u prolazu potapšao po leđima, onako kako gazda tapše konobaricu koja dobro radi. Onda je Strahinja ostavio prozor malo otvoren, za psa, i sjeo za sto na ulici. Jagoda je izašla s poslužavnikom i stala. Čaše su se zatresle. Mihajlo je došao za njom, raširenih ruku. "Zemljače! Sjedi, sve je na moj račun."
"Došao sam razgovarati s Jagodom", rekao je Strahinja. "Ona je slobodna žena", rekao je Mihajlo. "Neka kaže sama." Jagoda je spustila poslužavnik i rekla, glasno, da je čuju i drugi stolovi: "Šta hoćeš? Deset godina sam više razgovarala s tvojim psom nego s tobom. Ti si mi slao pare i slike autoputa. On mi je pokazao more." Strahinja je to slušao mirno, kao što se sluša vremenska prognoza za put kojim se ipak mora ići. "Nisam te došao uzeti", rekao je. "Došao sam ti reći da auto kreće sutra u šest, ispred hotela kod stanice, i da je mjesto do mene prazno. Ako ne dođeš, idem sam i neću ti više dosađivati."
Mihajlo ga je ispratio do ulice, s rukom na njegovom ramenu, smijući se zbog gostiju. Na rubu trotoara stao je i rekao, tiho, ali dovoljno glasno da ga Jagoda iza njih čuje: "Ako je hoćeš nazad, vrati mi za kartu i za haljine. Nije bila jeftina." Strahinja ga je dugo gledao i ništa nije rekao. U autu preko puta Karaman se bacio na staklo i zalajao, svim zubima, onako kako laje na vukove kod tora. Mihajlo je skinuo ruku sa Strahinjinog ramena i ustuknuo dva koraka. Kažu da su se gosti za stolovima smijali. Jagoda se nije smijala.
Šta je te noći bilo u Kumkapiju, ne znam. Strahinja mi to nikad nije rekao, a ja nisam pitao. Znam samo da je u šest ujutro stajala pored auta, s istom malom torbom s kojom je otišla, bez šminke. Karaman je cvilio i lizao joj ruke. Nije sjela naprijed, do Strahinje, nego pozadi, uz psa. Dva dana su vozili, a progovorila je samo jednom, na bugarskoj granici. "Zašto si došao?" Strahinja je gledao kolonu kamiona ispred sebe. "Ostavila si mu pun tanjir", rekao je. "Ko ostavi pun tanjir, misli se vratiti." Negdje u Srbiji, na jednoj pumpi, Jagoda je izašla i donijela mu kafu, ne pitajući, s dvije kocke šećera, kako je pio deset godina. Ni tada nisu ništa rekli.
Do večeri je cijela Bileća znala. Za dva dana bio je Mitrovdan, Bogdanova slava, kad mu se u dvorištu skupi pola grada. U subotu ujutro petorica Jugovića došla su u Gacko, u Strahinjino dvorište, i ja sam izašao, jer sam znao zašto su došli. Damjan je govorio u ime svih. Neka Strahinja dovede Jagodu na slavu, pred svu familiju i pred komšije. Neka je postavi pred oca, neka joj pred svima vrati prsten i kaže zašto. "Da se zna", rekao je Damjan, "da Jugovići takve ne brane." Jagoda je sve to slušala s vrata kuhinje, s krpom u ruci, i nije ni jednom pogledala braću.
Strahinja je izvadio prsten iz džepa jakne. "Kod mene je", rekao je. "Nosio sam ga do Istanbula i nazad." Onda je rekao, ne dižući glas, da je deset godina ostavljao ženu samu po tri sedmice, na polju gdje magla zimi ne ide s njiva. Da su oni njena braća, a da nijedan nije sjeo u auto s njim. "Pa ko je onda koga ostavio?" pitao je. "Na slavu ćemo doći ako nas otac zove. Zajedno. A ko joj bude htio nešto reći, neka to kaže meni." Damjan je otvorio usta, pa ih zatvorio.
Strahinja je ušao u kuću. Kroz prozor kuhinje vidio sam kako je spustio prsten na sto, ispred Jagode, a ne na njen prst. Ona ga je dugo gledala, kao nešto što je zaboravila da ima. Onda ga je sama stavila. Karaman je legao na prag, preko cijelih vrata, i braća Jugovići su se, jedan po jedan, vratila svojim autima.