Mi smo je udale. To se danas u Gračanici ne govori naglas, ali svaka od nas zna koja je šta rekla i ko je koga nazvao. Došla je u oktobru, s jednim koferom i crvenim kaputom, i počela pjevati četvrtkom, petkom i subotom u kafani Sokoluša, nad rijekom. Zvala se Merdžana. Kad bi je neko pitao odakle je, rekla bi da je s ceste i nasmijala se tako da niko više nije pitao. Imala je trideset i neku godinu, kosu skupljenu u čvor i glas kakav se, govorili su poslije naši muževi, više ne čuje ni na radiju.
U početku su išli iz radoznalosti, kao što se ide vidjeti novi most. Onda su počeli ići svakog četvrtka. Naš apotekar, direktor srednje škole, dvojica iz općine, pola ljudi koji su u Gračanici imali firmu i ime. Merdžana nije pjevala ono što se pjeva po kafanama. Pjevala je stare pjesme, spore, koje su njihove nane pjevale u avliji, a pred kraj noći isključila bi mikrofon i pjevala bez njega, i u kafani bi tada utihnulo sve, i čaše, i telefoni, i konobari. Moj Enver, zubar, čovjek koji za trideset godina braka nije zapjevao ni na jednoj svadbi, vraćao se u tri sata i dugo sjedio u mraku na ivici kreveta.
Najgore je bilo s Dervišom Kapidžićem. Imao je šezdeset tri godine, najveću fabriku u gradu, unučad i ime koje se izgovaralo s poštovanjem od Doboja do Tuzle. Sjedio je za prvim stolom, do zida, i naručivao pjesme preko konobara, uvijek iste. Propustio je unukin rođendan. Propustio je sjednicu uprave. A onda je neko u dva sata noću snimio kako stoji pred Merdžanom i baca joj pod noge novčanice od sto maraka, jednu po jednu, dok ona pjeva i ne gleda ga. Do jutra je snimak na stranici Gračanica uživo pogledalo osam hiljada ljudi. Radnici u fabrici gledali su ga u pauzi za doručak.
Iste sedmice za isti sto sjeo je i njegov sin Ishak, koji je bio zaručen za djevojku iz Doboja i trebao se ženiti na proljeće. Sjeo je s druge strane, nasuprot ocu, i obojica su gledali u istu ženu. U subotu su se posvađali pred cijelom kafanom oko toga ko će je odvesti kući. Merdžana je pozvala taksi i otišla sama. Ali svađu je vidjela i čula cijela čaršija, a ono što nije vidjela, dopričala je.
Te subote ujutro skupile smo se u frizerskom salonu Behar. Derviševa žena Lutvija sjedila je pod haubom i plakala bez glasa, a mi smo stajale oko nje s viklerima u kosi i govorile sve odjednom. Otpustiti je nismo mogle, jer vlasnik Sokoluše nikad nije zarađivao kao te jeseni. Prijetiti joj nismo htjele, jer nismo takve žene. Na kraju je frizerka, koja je sve to slušala s makazama u ruci, rekla ono što smo sve mislile: "Takva žena ne odlazi iz grada dok je neko ne odvede. Treba je udati."
U Gračanici ništa ne može bez vijeća. Tako zovemo sedmoricu starijih ljudi koji svako jutro piju čaj u bašti ispod sahat-kule i odlučuju ko će voditi zbor mjesne zajednice, čija će se njiva prodati i kome se ne pozajmljuje. Lutvija i ja otišle smo u ponedjeljak. Za stolom je, naravno, sjedio i Derviš, i još trojica koje smo prepoznale sa snimka. Slušali su nas oborenih očiju. Kad smo završile, Derviš je dugo miješao čaj i rekao, ne podižući glavu: "Treba je udati." Ostali su klimnuli s olakšanjem, kao ljudi kojima je neko skinuo teret s leđa. Nijedan nije pitao šta o tome misli ona.
Poslije je sve išlo brzo. Gazdarica je Merdžani otkazala sobu iznad pekare. U Sokolušu su dva puta sedmično dolazili inspektori i pitali za dozvolu za muziku poslije ponoći. Kafane u Lukavcu i Tuzli odjednom nisu trebale pjevačicu. A vijeće je našlo mladoženju: Hajru iz Srebrenika, udovca od četrdeset pet godina, pčelara, koji je utorkom prodavao med na našoj pijaci i koji je jedne večeri stajao na vratima Sokoluše i slušao, a nije ušao. Vijeće je obećalo da će platiti svadbu. Hajro je rekao samo da on ženu ne prosi preko vijeća i da će čekati da ga ona sama pozove na kafu.
Pozvala ga je poslije tri dana. A nas dvije, Lutviju i mene, pozvala je dan prije toga. Sjedile smo u njenoj sobi, među kutijama, i pile kafu iz šoljica koje je već bila umotala u novine. "Vi ste mene udale prije nego što ste me upoznale", rekla je, bez ljutnje. "Znate li vi zašto oni dolaze? Ne slušaju oni mene. Slušaju sebe od dvadeset godina." Onda je rekla da pristaje. Hajro joj se sviđa, rekla je, jer na pijaci nikad ne viče. Imala je samo jedan uslov. "Na svadbi pjevam ja."
Noć prije svadbe Ishak je došao pred pekaru s prstenom u džepu. Pekareva žena čula je sve kroz prozor i do podne je to znala cijela čaršija. Molio je Merdžanu da se uda za njega, a ne za pčelara. Rekao je da će ostaviti i zaručnicu i oca. Ona ga je saslušala na vratima. "Ti imaš zaručnicu i oca", rekla je. "Ja imam glas i jednog pčelara. Idi kući, Ishače." I zatvorila je vrata.
Svadba je bila u subotu, u sali Biser, i došao je cijeli grad. Mi smo sjedile pored svojih muževa i držale ih pod ruku, kao da će nam pobjeći. Derviš je sjedio pored Lutvije u novom odijelu, a Ishak preko puta, sa zaručnicom iz Doboja, koja nije znala ništa. Hajro je bio u posuđenom sakou, crven u licu, i stalno je popravljao kravatu. Merdžana je nosila jednostavnu bijelu haljinu i nije se smijala. Poslije večere ustala je od mladenačkog stola, uzela mikrofon od pjevača iz orkestra i rekla muzičarima da stanu. Pjevala je sama, bez muzike.
Bila je to stara pjesma, sporija od svih koje je pjevala u Sokoluši, o djevojci koju udaju preko vode. U sali niko nije jeo. Derviševa ruka na stolu počela je drhtati, i Lutvija mu je, ne gledajući ga, gurnula salvetu u šaku. Ishak je ustao i izašao. Moj Enver je zatvorio oči i vidjela sam kako mu se usne miču. Znao je sve riječi. Trideset godina nisam znala da zna ijednu pjesmu. Gledale smo svoje muževe, jedna po jedna, i vidjele lica kakva nismo vidjele otkad su bili momci, prije nego što su imali nas.
Kad je pjesma prestala, niko nije zapljeskao. Merdžana je još jednom prinijela mikrofon ustima. "Hvala ti, Gračanice", rekla je, "što si me udala." Spustila ga je na sto, uzela Hajru za ruku i izašla iz sale. Kroz prozor smo gledale kako ulazi u njegov kombi, okićen peškirom i trakama, i kako kombi skreće na cestu prema Srebreniku. Tek tada je orkestar, nesigurno, zasvirao kolo.
Poslije je u Gračanici bilo mirno. Naši muževi dolaze kući do deset. U Sokolušu je došla nova pjevačica, mlada, sa sintisajzerom, i oni četvrtkom odu, popiju po jednu i vrate se prije vijesti. Derviš je prepisao fabriku na sina i više ne sjedi u vijeću. Samo ponekad, kad je kuhinja prazna i niko ne čuje, neka od nas uhvati sebe kako pjevuši onu pjesmu. Nijedna ne zna sve riječi. Znaju ih samo naši muževi, a mi ih nismo pitale.