Svekrva u direktnom prenosu

Bežični mikrofon koji se kači na rever ima jedno dugme i jedno pravilo: skida se s gosta čim gost završi zdravicu. To pravilo sam ja izmislio, napisao ga na traku zalijepljenu s unutrašnje strane kofera i poštovao ga na sto dvadeset svadbi. Na sto dvadeset prvoj sam ga prekršio, i to je jedini razlog zašto me danas ljudi u Sarajevu prepoznaju na ulici.

Firma se zove Svadba uživo, a to sam ja, jedna kamera na stalku, jedna u ruci, laptop i rođak koji nosi kablove. Prenosim vjenčanja za rodbinu koja ne može doći: u Malmö, u St. Louis, u Linz, gdje god je neko devedeset druge stigao s jednom torbom i ostao. Te subote u salonu Biser na Stupu ženio se Emin, inženjer iz Hrasnog, ekonomisticom Alenom. U sali je bilo tristo gostiju, a na prenosu nešto više od hiljadu. Salon Biser ima lustere veće od mog auta i ozvučenje iz devedesetih, pa za zdravice nosim svoje mikrofone. Platio je amidža Šefket, šest stotina maraka, uz jedan uslov: da se u Americi sve čuje kao da sjede za prvim stolom.

Mladoženjina majka, Razija, držala je zdravicu odmah poslije prvog plesa. Zakačio sam joj mikrofon na rever bordo sakoa, pokazao joj dugme i zamolio je da ga ne dira. Govorila je lijepo. Zdravicu je čitala s papira, ali nijednom nije pogledala u njega. Rekla je da nije dobila snahu nego kćerku, da je Alena sunce koje je ušlo u njihovu kuću i da će je čuvati kao oko u glavi. Gosti su plakali, a u komentarima se pojavilo dvjesto srca i jedna tetka iz Malmöa, koja je napisala da tako lijepe riječi nije čula od svoje svadbe. Onda je krenula muzika, mladenci su izašli na podij i ja sam potrčao za njima s kamerom. Mikrofon je ostao na Raziji.

Trebale su mi dvije pjesme da shvatim. U slušalicama, ispod harmonike, čuo sam vodu kako teče i vrata kako se zatvaraju. Onda Razijin glas, sasvim blizu, kao da mi govori na uho. Bila je u ženskom toaletu sa sestrom Sevdom i popravljala šminku. "Kćerka", rekla je i nasmijala se. "Trideset četiri godine, Sevda. Kad će ona meni rađati? Fakultet ima, a kafu ne zna skuhati. Majka joj došla na svadbu u patikama. I vidjet ćeš, uzela ga je zbog stana na Grbavici. Trpit ću je dok mi ne da unuka, pa ćemo vidjeti."

Prenos je išao. Hiljadu sto četrnaest ljudi gledalo je kako se mladenci vrte ispod svjetala, a slušalo kako mladoženjina majka u toaletu nabraja snahine mane. Komentari su počeli sporo, pa sve brže. "Razija, mikrofon!" pisala je neka rodica iz St. Louisa. "Ovo snimamo", pisao je neko iz Linza. Jedan daidža iz Salzburga pitao je može li se to premotati. Tetka iz Malmöa obrisala je svoja srca. Ja sam stajao nasred podija s kamerom na ramenu i tražio na laptopu kanal koji treba ugasiti, a dok sam ga našao, Razija je već stigla do patika i do stana.

Zvuk sam ugasio poslije minut i četrdeset sekundi. Kasnije sam to izmjerio, jer me svi pitaju. Minut i četrdeset sekundi dovoljno je da snimak uđe u tri Viber grupe u Švedskoj i jednu u Sarajevu, a iz njih na telefone za pola stolova u sali. Amidža Šefket došao je do mog stola crven u licu i tražio da izbrišem snimak. Rekao sam mu da mogu izbrisati svoj. Ostale neka briše on, po Americi.

Alena je saznala posljednja, kako to obično biva. Kroz objektiv sam vidio trenutak kad joj je djeveruša pružila telefon. Nije zaplakala. Emin je stajao pored nje i gledao u pod, kao čovjek koji je ime svoje majke čuo na vijestima. Alena je gledala u ekran do kraja, vratila telefon, popravila veo i pogledala prema prvom stolu, gdje je Razija, ne znajući ništa, upravo sjela i uzimala tufahiju. Sala je postajala sve tiša, sto po sto, kako je snimak putovao. Teta Sevda se iz toaleta vratila tek tada, s karminom u ruci, i nije razumjela zašto se svi okreću za njom. Samo je harmonikaš svirao dalje, jer on telefon nema.

Onda je Alena došla do mene. "Daj mi taj mikrofon", rekla je. Pitao sam je je li sigurna. "Ti si ga na njoj zaboravio", rekla je. "Meni ga daj namjerno." Zakačio sam joj ga na čipku, ispod vela, i upalio zvuk. Hiljadu sto ljudi u Švedskoj, Austriji i Americi gledalo je kako mlada prelazi salu i staje pred svoju svekrvu.

"Mama Razija", rekla je mirno, i sala je utihnula do posljednje viljuške. "Imam trideset četiri godine, to je tačno. Kafu ne znam skuhati, i to je tačno, zato kod nas kafu kuha Emin. Moja majka je u patikama jer od pet ujutro peče baklavu koju vi sad jedete. A stan na Grbavici je pod kreditom, i kredit je na moje ime, jer Emin nema platu kakvu banka traži. Ništa od ovoga vam nisam htjela reći na svadbi. Ali vi ste počeli, pa neka čuju i u Americi." Razija je držala tufahiju u ruci i nije je ni spustila ni pojela.

Tada je ustala nana Đula, Eminova nana, osamdeset osam godina, koja je cijelu večer šutjela na čelu stola. Pružila je ruku prema Aleni i rekla: "Daj meni to." Alena je skinula mikrofon i zakačila joj ga na crni prsluk. Nana je pogledala Raziju. "Sve što si ti večeras rekla, ja sam rekla za tebe", rekla je u mikrofon. "Osamdeset sedme, u ovakvoj sali, samo bez kamere. I za godine, i za kafu, i za tvoju majku. I šta je bilo? Od sve tri moje snahe ti si jedina koja mi svake subote donese lijekove i ostane na kafi koju sama skuhaš. Pa ni tvoja nije nešto."

Sala je prasnula u smijeh, prvo jedan sto, pa svi. Razija je spustila tufahiju i pokrila lice rukama, i niko nije mogao znati plače li ili se smije, sve dok nije ustala i zagrlila snahu tako čvrsto da je Aleni veo spao na stolicu. Nešto joj je dugo govorila na uho. To nisam čuo, jer mikrofon je bio na nani, i dobro je da nisam.

Amidža Šefket je do kraja večeri dolazio do mog stola i tražio da izbrišem i drugi snimak. Nisam ga izbrisao. Do jutra je nanin govor imao više pregleda od cijele svadbe, a prvi snimak više niko nije slao. Mikrofon sam s nane skinuo u dva poslije ponoći. Nije mi ga dala dok nije prokomentarisala svaki ples, svaku haljinu i harmonikaša, a u Malmöu su ostali budni do kraja, da ništa ne propuste.