Moja tašta Zumreta trideset godina je kupovala hljeb na kiosku ispod zgrade u Slatini i nikad nije pitala koliko košta, jer je znala. Znala je i šta košta paradajz na Kreki, ko se u ulazu razvodi i koliko zarađuje njen muž Midhat, referent u kantonalnoj direkciji za ceste. Zarađivao je malo i nikad se nije žalio. Navečer je rješavao ukrštenice olovkom, da bi mogao brisati. Mene je, kad sam oženio Đenitu, primila kao što se prima kišobran koji je neko zaboravio: ne baciš ga, ali ga i ne nosiš. Predajem muziku u gimnaziji, a vikendom sviram harmoniku po svadbama, i to je za nju bio dovoljan opis cijelog čovjeka.

U martu su se u kantonalnoj vladi dvije stranke posvađale oko jednog ministarstva i nijedna nije htjela pustiti drugu na to mjesto. Neko se sjetio tihog referenta koji dvadeset godina nikome nije ništa zamjerio i nije bio ni u jednoj stranci. Tako je Midhat, s pedeset osam godina i ukrštenicom u džepu, postao ministar saobraćaja Tuzlanskog kantona. Kad je to javio za večerom, tašta je spustila kašiku i rekla samo: "Znala sam." Niko od nas nije pitao šta je znala.

Promjena je počela sutradan. Tašta je komšinici Safiji na stepeništu rekla da joj se ubuduće obraća s "gospođo ministarka". Hljeb više nije kupovala na kiosku, nego je po njega slala ministrovog vozača Atifa, koji je, po Midhatovim riječima, bio zaposlen da vozi ministra, a ne pecivo. Atif ju je vozio i frizeru na Skver, i krojaču, i jednom, u deset uveče, na Panonska jezera, jer je htjela vidjeti kako izgledaju osvijetljena kad se gledaju iz službenog auta.

Za sedmicu dana stan u Slatini postao je čekaonica. Dolazila je rodbina za koju nisam ni znao da postoji: tetka Hikmeta iz Živinica, koja je tražila posao za unuka, rođak Huso iz Lukavca, koji je tražio dozvolu za benzinsku pumpu, i dvije žene iz Gračanice koje su tvrdile da su s taštom išle u osnovnu školu. Tašta ih je primala u dnevnoj sobi, u fotelji koju je dala presvući u bordo, i svakom nešto obećavala. Unuk tetke Hikmete za mjesec dana radio je u ministarstvu kao savjetnik, iako mu je bilo dvadeset godina i nije znao šta savjetuje. Čistačicu koja je u ministarstvu radila petnaest godina tašta je dala premjestiti u arhivu, jer je na ulazu nije dovoljno ponizno pozdravila.

Onda je došao red na mene. Jedne nedjelje pozvala me u kuhinju, zatvorila vrata i rekla mi to mirno, kao da čita vremensku prognozu. "Ti si, Besime, fin čovjek. Ali ministarska kćerka ne može provesti život uz harmoniku." Rekao sam joj da je Đenita profesorica hemije i da sama zarađuje. "Bila je profesorica hemije", rekla je tašta. "Sad je ministarska kćerka." Iz torbe je izvadila papir na kojem su, njenim krupnim slovima, pisali ime advokata i broj telefona. Za ručak je, rekla je, pozvala šefa ministrovog kabineta, mladog čovjeka iz Sarajeva koji ima budućnost.

Zvao se Nino, nosio je sako bez kravate i cipele bez čarapa, i za ručkom je sjeo tačno tamo gdje mu je tašta stavila kašiku: pored Đenite, a preko puta mene. Sat i po pričao je o sebi. O stranci u kojoj je bio, o stranci u koju će preći, o tome kako se u politici ništa ne dešava slučajno. Đenita ga je slušala s pažnjom koju inače čuva za đake koji pokušavaju objasniti zašto nisu donijeli zadaću. Kad je tašta iznijela baklavu, Nino se nagnuo prema Đeniti i tiho je pitao bi li mogla zamoliti oca da potpiše jednu odluku o tenderu za asfalt, za firmu njegovog daidže, jer bi to, rekao je, bilo dobro za sve nas.

Đenita je obrisala usta salvetom i rekla glasno, da čuje cijela soba: "Mama, Nino pita može li babo potpisati asfalt za njegovog daidžu." Tašta je pocrvenjela, ali samo na tren. "Mladi ljudi moraju misliti na budućnost", rekla je i Ninu stavila još jednu baklavu. Midhat je šutio. Te večeri u hodniku prišao mi je s ukrštenicom u ruci. "Ne brini, zete", rekao je. "Vlade u ovom kantonu ne traju duže od mlijeka u frižideru. Ja samo pazim da ništa ne potpišem."

U maju je portal Tuzlanski glas objavio fotografiju službenog auta ministarstva ispred frizerskog salona na Skveru, s naslovom: "Ministar saobraćaja, a ko se vozi?" Ispod su bile još tri: auto na Panonskim jezerima u deset uveče, auto ispred krojačke radnje i auto ispred kioska, s Atifom koji iz njega izlazi s dva hljeba pod rukom. Neko je iskopao i ime dvadesetogodišnjeg savjetnika. Opozicija je u Skupštini Kantona tražila objašnjenje, a jedna od stranaka koje su se u martu svađale našla je u fotografijama razlog da se pomiri s drugom.

Tašta je portal nazvala pljuvačnicom, a sve to zavišću. Odlučila je odgovoriti kako dolikuje: velikom večerom u stanu, s dvadeset gostiju, posluženjem iz restorana i mnom za harmonikom, jer, kako je rekla, jeftinije muzike nema. Tetka Hikmeta je ispekla pitu, a Huso je donio janjetinu i papire za benzinsku pumpu, za svaki slučaj.

Večera je bila prvog juna. Gosti su tek bili sjeli, a ja sam tek razvukao harmoniku, kad se na televizoru, koji tašta nije dala ugasiti jer je čekala da je pokažu, pojavila vijest: Skupština Tuzlanskog kantona izglasala je nepovjerenje Vladi, tri mjeseca i dva dana nakon što je imenovana. Ninov telefon zazvonio je prvi. Pogledao je ekran, ustao, rekao "izvinite, hitno" i otišao, a da nije pojeo ni supu. Za njim je otišao dvadesetogodišnji savjetnik, pa dvije žene iz Gračanice. Huso je skupio svoje papire i janjetinu.

Na kraju nas je u dnevnoj sobi ostalo četvero, i tetka Hikmeta, koja nije imala prevoz do Živinica. Tašta je sjedila u bordo fotelji i gledala u ugašeni televizor. Đenita joj je skinula naušnice, jednu pa drugu, kao što se skidaju djetetu koje zaspe obučeno. Midhat je izvadio ukrštenicu. Niko nije govorio. Onda je tašta pogledala harmoniku na mojim koljenima i izgovorila moje ime, prvi put otkako sam u porodici, bez prijekora: "Besime, sviraj nešto. Ti bar ne odlaziš kad padne vlada."

Svirao sam do ponoći, a ona je pjevala sevdalinke, falš i tiho, jednu za drugom. Sutradan ujutro, kad sam svratio po Đenitu, tašta je u kuhinji pisala spisak u svesku. "Ko je otišao prije supe", rekla je, ne dižući glavu. "Vlade padaju, ali se i prave. Kad se Midhat vrati, a vratit će se, znat ću kome se ne javljam." Midhat je u dnevnoj sobi gumicom brisao riječ koju je, izgleda, upisao prerano. Tašta je otišla do kioska po hljeb, pješice, i, kako je pričala Safija, cijelim putem je svakog pozdravljala prva i svakog pitala za zdravlje, kao da su izbori sutra.