Svekrva, 63, Bihać

Moja svekrva Zekija trideset je godina predavala hemiju u bihaćkoj gimnaziji, a kad je otišla u penziju, nastavila je predavati u kući. Cipele su u hodniku stajale u redu, peta uz petu. Ručalo se u dva, ne u dva i deset. Pita se razvijala rukom, jer su kupovne kore, po njenom mišljenju, bile za žene koje ne poštuju ni sebe ni goste. Sedam godina živim pod njenim krovom, otkako sam se udala za Elvisa, i za sedam godina nisam čula da je ikoga pohvalila osim pokojnog muža, a i njega samo na godišnjicu.

Za profil sam saznala u apoteci, u pauzi. Moja kolegica Enisa razvela se prošle godine i od tada je svaki dan u pola jedanaest otvarala aplikaciju Drugo proljeće, da se, kako je govorila, nasmije. Listala je muškarce sa šaranima u rukama i čitala mi njihove opise naglas. "A vidi, ima i žena", rekla je. "Zekija, šezdeset tri, Bihać. Volim red, Unu i ljude koji ne kasne. Na poruke poslije deset ne odgovaram." Na slici je bila žena u zelenoj marami, a uz rub fotografije vidjelo se rame u tamnom odijelu. Bilo je to Elvisovo rame. Slika je bila isječena s moje svadbe.

"Poznaješ je?" pitala je Enisa. Rekla sam da ne poznajem i vratila se za pult. Te večeri, za večerom, gledala sam svekrvu kao da je prvi put vidim. Telefon joj je stajao pored tanjira, ekranom okrenut prema stolu, a nikad prije nije tako stajao. Kad je otišla u kupatilo, ponijela ga je sa sobom. Elvis je pričao o nekoj rati za auto i ništa nije primijetio. Kasnije, dok je spavao, ležala sam u mraku i sjećala se kako mi je svekrva, prve godine braka, rekla da pristojna žena ne sjedi sama po kafićima. Sad je, izgleda, sjedila s nekim.

U četvrtak je najavila fizikalnu terapiju zbog koljena. Stavila je karmin, prvi put izvan Bajrama otkako je znam. Moja apoteka gleda na obalu Une, i oko pola pet, kad sam izašla odnijeti kutije u magacin, vidjela sam je u bašti preko puta, ispod lipe, za stolom s visokim čovjekom sijedih brkova. Smijala se. Ne onim kratkim smijehom kojim je dočekivala moje kolače, nego glasno, zabačene glave, onako kako se u našoj kući niko nije smijao.

Navečer je Elvis pitao gdje je mama bila cijelo poslijepodne, jer je zvao kući i niko se nije javljao. Svekrva je otvorila usta, ali sam je preduhitrila. "Na fizikalnoj", rekla sam. "Vidjela sam je kad je izlazila iz doma zdravlja. Kaže da je koljeno bolje." Bila je to moja prva laž u toj kući. Svekrva je spustila pogled u tanjir i ništa nije rekla, ali kad sam poslije prala suđe, uzela je krpu i počela brisati tanjire pored mene, što za sedam godina nije uradila nijednom, jer je smatrala da ih brišem pogrešno.

Sljedeće subote trebala je u Ostrožac, a Elvisu je rekla da je prijateljica iz Cazina zove u goste. On je ponudio da je odveze. "Ja ću", rekla sam. "Ionako moram u Cazin po nešto." Vozile smo se šutke dok Bihać nije ostao iza nas, a onda je, gledajući kroz prozor u polja, rekla: "Ti znaš." "Znam." "Otkad?" "Od prošle srijede." Dugo je šutjela. "I šta ćeš sad?" "Voziti", rekla sam.

Tada mi je ispričala sve, onako kako je nekad objašnjavala gradivo: redom, bez suvišnih riječi. Zove se Husein, geometar je u penziji, udovac iz Cazina. Na svaki dogovor dolazi pola sata ranije i čeka. Profil je napravila sama, uz uputstvo koje je dva puta pročitala. Sliku sa svadbe uzela je zato što je to jedina slika na kojoj se smije. "Sve druge sam pokvarila", rekla je. "Kad me neko slika, ja se sjetim da treba izgledati ozbiljno." Ostavila sam je ispod tvrđave u Ostrošcu i dva sata pila kafu u autu, gledajući kako šetaju uz zidine i kako on nosi njenu torbu.

Tako je počelo naše savezništvo. Pokrila sam je još dva puta: jednom kod zubara kojeg nije imala, jednom kod komšinice Hurije, koja je tih dana bila kod kćerke u Njemačkoj. Svekrva je prestala prepravljati kako slažem peškire. Jedne večeri je, bez ikakvog povoda, rekla da su moje kupovne kore u piti sasvim dobre, i odmah izašla iz kuhinje, kao da se boji da ću je zamoliti da to ponovi.

Onda je došla prva nedjelja u mjesecu, a s njom tetka Đemka, sestra Elvisovog pokojnog oca, koja je svake prve nedjelje dolazila na ručak i odlazila s novostima za cijelu mahalu. Čekala je do pite. Onda je spustila viljušku i rekla da je snaha njene komšinice vidjela Zekiju u Ostrošcu, s nekim čovjekom, ruku pod ruku. "I nije to sve", rekla je i izvadila telefon. "Ima je i na internetu. Na onim stranicama za upoznavanje. Sa slikom s Elvisove svadbe."

Za stolom je postalo tiho kao u učionici pred kontrolni. Elvis je pogledao telefon, pa majku. "Mama?" Svekrva je sjedila uspravno, s kašikom u ruci, i prvi put otkako je znam nije imala šta reći. Vidjela sam kako joj drhti brada. Tada sam rekla ono što nisam planirala. "Ja sam joj napravila profil." Svi su se okrenuli prema meni. "Ja sam izabrala sliku, ja sam napisala tekst, ja sam joj dogovarala sastanke i ja sam je vozila. Ako se neko treba stidjeti, neka se stidi mene."

"Snaha udaje svekrvu", rekla je tetka Đemka, kao da čita naslov iz novina. "Šta će svijet reći?" Elvis me gledao kao nepoznatu ženu. "Ti si to radila iza mojih leđa? S mojom majkom?" Htjela sam nešto odgovoriti, ali svekrva je spustila kašiku na sto, polako, onako kako je nekad spuštala kredu kad razred mora ušutjeti.

"Nije istina", rekla je. "Sjedi, Samra. Profil sam napravila ja. Uputstvo sam pročitala dva puta, kao i sve što sam ikad čitala. Samra me je samo vozila i lagala za mene, a ja za nju u sedam godina nisam rekla nijednu laž, samo sam je ispravljala." Okrenula se prema tetki. "Đemka, tvoj brat je umro prije jedanaest godina. Ja nisam." Zatim prema sinu. "Zove se Husein. Dolazi u četvrtak na kafu, u pet. I nemoj kasniti s posla, jer on ne kasni nikad."

Tetka Đemka otišla je bez kafe i bez kolača, što se u toj kući nije dogodilo nikad. Elvis je izašao na obalu i vratio se tek kad je pao mrak. Legao je pored mene, dugo gledao u plafon i onda tiho pitao kakav je taj Husein. "Tačan", rekla sam. Malo je razmislio. "Onda će se slagati", rekao je i okrenuo se na drugu stranu.

U četvrtak, dvadeset do pet, svekrva je stajala pred ogledalom u hodniku s dvije marame u rukama, zelenom i sivom. Okrenula se prema meni i, prvi put za sedam godina, pitala me za mišljenje. "Zelenu", rekla sam. Svezala je zelenu. U pet do pet ispred kapije zaustavio se sivi auto, a čovjek sijedih brkova ostao je sjediti u njemu, s rukama na volanu. Svekrva ga je gledala kroz zavjesu. "Vidiš", rekla je, ne okrećući se. "Došao ranije, pa čeka da bude pet." Elvis je ustao i otišao otvoriti kapiju.