U Trebinju se o svadbi Vasilija Lalovića i danas priča u tri verzije, zavisno od toga ko je za kojim stolom sjedio. U svim trima kriv je neko drugi. U jednoj otac, u drugoj kum, u trećoj Njemačka. Najbliža istini je ona u kojoj su krivi svi pomalo, a počinje dvije godine ranije, na jednom rođendanu na koji Ostoja Lalović nije ni otišao.
Ostoja je imao mali podrum vina ispod Crkvine i nikad nije rekao dobro ako je mogao reći najbolje. Prije trideset godina radio je sezonu na gradilištima u Minhenu s Radoslavom, koji je tamo ostao i sad imao vlastitu građevinsku firmu. Kad je Radoslav slavio šezdeseti rođendan, Ostoja mu je čestitao preko video poziva, s čašom u ruci, i pred svim gostima u Minhenu rekao: "Ti imaš najljepšu kćerku u Njemačkoj, a ja najljepšeg sina u Hercegovini. Šteta bi bilo da propadne." Gosti su se smijali. Majke su sutradan počele razmjenjivati slike.
Anastasija je imala dvadeset šest godina, radila je kao arhitektica i nije imala namjeru udati se po dogovoru dvojice očeva. Ali na slikama je Vasilije imao mirne oči, a u porukama, kad su počeli pisati jedno drugom, pisao je onako kako niko u Minhenu nije pisao. Pitala ga je šta radi zimi. Odgovorio je da zimi Trebišnjica zvuči kao da neko u susjednoj sobi lista novine. Pristala je na prvi video poziv, u nedjelju u osam.
Deset dana prije te nedjelje, na pečenju rakije, Vasilije je prerano otvorio kazan. Plamen ga je zahvatio s lijeve strane lica, od jagodice do vrata. Oči su ostale čitave, i doktori u bolnici rekli su da je imao sreće, ali i da će koža ostati crvena i zategnuta, i da će ožiljci s godinama izblijediti, samo nikad do kraja. Ostoja je dugo gledao sinovo lice u bolničkom krevetu, a onda rekao najgoru rečenicu koju je mogao smisliti: "Šta ću sad reći Radoslavu?"
Vasilije je to riješio sam, i to je bio prvi dio problema. Njegov najbolji prijatelj Relja radio je kao konobar u kafiću pod platanima i bio najljepši muškarac u gradu, kojem su turisti iz Dubrovnika ostavljali bakšiš i brojeve telefona. "Samo prvih nekoliko poziva", rekao mu je Vasilije. "Dok mi lice ne zaraste. Ti sjediš pred kamerom, a ja ti pišem šta da kažeš." Relja nije htio. Onda je pristao, za prijatelja. Ostoja je pristao još brže, kao da je sam to smislio.
Tako je počelo. Svake nedjelje u osam Relja je sjedio u Vasilijevoj sobi, u Vasilijevoj košulji, a Vasilije na krevetu, izvan kadra, s tabletom na koljenima. Pisao je krupnim slovima, a Relja je čitao s ekrana zalijepljenog ispod kamere. Anastasija je pitala ono što niko nije pitao: koju pjesmu ne može slušati do kraja, šta je posljednje popravio vlastitim rukama, da li se boji tišine. Vasilije je odgovarao, Relja je izgovarao, a njeni roditelji, koji su ponekad sjedili pored nje, gledali su lice. Kasnije će reći da je od prvog dana primijetila kako momak na ekranu zastane prije svake lijepe rečenice, kao da je čita. Mislila je da je stidljiv.
Prošla je zima, pa proljeće. Ožiljci su izblijedili onoliko koliko su doktori rekli, ne više. Vasilije je svake sedmice odlučivao da će joj reći, a Ostoja ga je svake sedmice odgovarao. "Poslije svadbe. Kad je jednom ovdje i kad te upozna, zavoljet će te. Ko još ide sa svadbe?" Relja se u međuvremenu navikao na ulogu. Počeo je dodavati svoje rečenice, uglavnom o sebi, i Anastasijina majka ga je obožavala. Svadba je zakazana za juni, u Trebinju, s dvjesta gostiju. Relja je trebao biti kum.
Plan je bio da joj Vasilije sve kaže veče prije, čim stignu. Ali porodica iz Minhena zakasnila je šest sati zbog gužve na granici i stigla pravo u salu, kolona automobila s njemačkim tablicama, uz sirene, dok je orkestar već svirao. Radoslav je ušao prvi, pogledao po sali i ugledao lice koje je devet mjeseci gledao svake nedjelje. Relja je stajao kraj mladenačkog stola, s karanfilom na reveru. Radoslav ga je zagrlio, poljubio tri puta i stavio mu u ruku kovertu i ključeve novog auta, poklon za mladoženju, kako je obećao još za Božić. Anastasijina majka ljubila je Relju kao rođenog sina. Relja nije vratio ni kovertu ni ključeve. Stajao je i smiješio se, jer nije znao šta bi drugo.
Anastasija je stajala u bijeloj haljini i gledala Relju, pa čovjeka pored njega, s crvenim ožiljkom od obraza do vrata, koji je gledao samo nju. Matičar je otvorio knjigu i, kako je red, pozvao mladoženju imenom i prezimenom. "Vasilije Lalović." Relja se nije pomjerio. Korak naprijed napravio je onaj drugi. U sali je postalo tako tiho da se čulo kako konobar u kuhinji spušta tanjire.
Anastasijina majka prva je progovorila. "Ko je onda ovaj?" pitala je, pokazujući na Relju. Ostoja je počeo objašnjavati nešto o kazanu, rakiji i lošem vremenu, i niko ga nije razumio. Radoslav je pocrvenio i od Relje zatražio ključeve. Relja ih je stisnuo u šaci. "Meni ih je dao", rekao je. "Ja sam devet mjeseci sjedio pred kamerom. Mene je gledao." Vasilije se okrenuo prema najboljem prijatelju i dugo ga gledao, onako kako se gleda neko koga više nećeš zvati. Onda je pružio ruku, i Relja je, ne gledajući ga, otvorio šaku. Vasilije je ključeve spustio na sto pred Radoslava.
Zatim je od pjevača uzeo mikrofon. Pred dvjesta ljudi rekao je sve: kazan, bolnicu, tablet na koljenima, svaku nedjelju u osam. "Svaku riječ koju si čula napisao sam ja", rekao je Anastasiji. "On je samo imao lice." Vidio je da mu ne vjeruje. "Pisala si mi u tri ujutro da u bakinoj kući u Bileći raste smokva koja nikad nije rodila. To nisi rekla pred kamerom. Bio sam tamo prošle sedmice. Ove godine ima ploda."
Anastasija je dugo šutjela. Onda je prišla stolu, uzela ključeve i kovertu i vratila ih ocu. "Lagao si mi devet mjeseci", rekla je Vasiliju. "Jesam." "I svi ste znali." Pogledala je Ostoju, koji je spustio glavu, pa Relju, koji je gledao u pod. "Ne mogu se udati za čovjeka kojeg nikad nisam vidjela", rekla je. Te noći kolona s njemačkim tablicama napustila je Trebinje bez ijedne sirene. Matičar je zatvorio knjigu i, kako se poslije pričalo, prvi put u karijeri otišao sa svadbe a da nije probao ni predjelo.
Ostoja je platio salu, orkestar i dvjesta porcija jagnjetine, i cijelo ljeto nije izlazio na trg. Relja je otišao na sezonu u Dubrovnik i u kafiću pod platanima više ga nisu vidjeli. Vasilije je prestao okretati glavu ulijevo kad mu neko priđe. Radio je u podrumu i sam dočekivao turiste, a kad bi ga neko od njih predugo gledao, govorio je da je to od rakije, što je bila istina.
U decembru, u nedjelju, tačno u osam, zazvonio mu je telefon. Video poziv, iz Minhena. Dugo je gledao ime na ekranu. Onda je upalio svjetlo u sobi, sjeo za sto tako da mu lijeva strana lica bude okrenuta prema lampi i javio se. Anastasija ga je gledala bez riječi, toliko dugo da je pomislio da je veza pukla. "Okreni se malo", rekla je. "Ne vidim te cijelog." Okrenuo se.