Lipa i hrast iznad Vrbasa

Nismo izgledali kao ljudi kojima se otvaraju vrata. Bili smo mokri, blatnjavi do koljena, a ja sam svoju torbu nosila kao da sam je nekome ukrala. Tada sam tek četiri mjeseca radila kao doktorica u domu zdravlja u Jajcu, došla iz Sarajeva na prvo mjesto koje su mi ponudili, i niko me u tim selima nije znao. Zdravko je bio medicinski tehničar, imao je pedeset osam godina i trideset ih je proveo u kolima hitne pomoći na cestama oko Jajca. Vraćali smo se mojim autom s edukacije u Banjoj Luci kad je na radiju javljeno da Vrbas raste i da je klizište zatvorilo cestu kroz kanjon.

Zdravko je znao stari put preko brda. Kiša je padala tako gusto da su brisači samo razmazivali vodu. Iznad zaseoka Rastovac auto je skliznuo u kanal i ostao tamo, nakrivljen, s prednjim točkom u vodi. Bilo je devet navečer. Do Jajca je pješke bilo tri sata, telefon nije imao signala, a u selu je bilo možda dvadeset kuća, i u većini je gorjelo svjetlo.

Pokucali smo na prvu kuću, s novim aluminijskim prozorima. Otvorio je čovjek u trenerci, pogledao nas, pogledao blato i rekao da su mu djeca došla iz Austrije i da nema gdje ni mačku smjestiti. Na drugoj kući svjetlo se ugasilo dok smo prilazili kapiji. Na trećoj nam je žena kroz prozor rekla da je na vijestima čula kako se neki predstavljaju kao doktori i kradu po kućama dok ljudi spašavaju stoku. Pokazala sam joj službenu legitimaciju. Rekla je da se i to danas može kupiti i zatvorila prozor. Na četvrtoj je lajao pas i niko nije izašao. Kod pete Zdravko više nije kucao, samo je stajao na kiši i smijao se, onako kako se smiju ljudi koji su trideset godina vozili hitnu u ta ista sela.

Posljednja kuća stajala je na samom vrhu, iznad ceste, mala, s limenim krovom i dimom iz dimnjaka. Ispred kapije rasli su lipa i hrast, tako blizu jedno drugom da su im se krošnje odavno srasle u jednu. Vrata je otvorio starac u vunenom džemperu, a iza njega se pojavila starica s lampom. Ništa nisu pitali. "Ulazite, djeco, pokisli ste", rekla je ona, a on je već izuvao papuče da ih ponudi Zdravku.

Zvali su se Tadija i Stana. Bili su u braku pedeset četiri godine, djece nisu imali, a od penzije koju je Tadija dobijao iz šumarije kupovali su lijekove i šećer, sve drugo imali su svoje. Stana je na šporet stavila puru i mlijeko, izvadila sir iz kace i narezala ga na tanke kriške, da izgleda kao da ga ima više. Tadija je rekao da to nije večera za goste i izašao u mrak. Vratio se mokar, s kokoškom pod rukom, ali mu se kokoška iščupala, preletjela preko stola i zavukla se pod moju stolicu. Tadija je kleknuo da je izvuče. "Ostavite je, molim vas", rekla sam. "Ne dam ja da gost jede samo puru", rekao je. Na kraju smo se dogovorili za jaja, a kokoška je ostala pod stolicom do jutra.

Za večerom nam je Tadija pričao kako su se upoznali. On je radio u šumariji, a ona je subotom prodavala sir na pijaci u Jajcu, ispod tvrđave. Dvije godine kupovao je sir svake subote, iako ga nije volio, dok mu nije rekla da će ga, ako ne progovori, prestati prodavati. Lipu i hrast posadio je godine kad su se vjenčali, po jedno stablo za svakog. "Da se ne svađamo oko hlada", rekao je. "Pa se opet svađamo", rekla je Stana.

Točila nam je sok od drenjina iz velike staklene flaše, i flaša je cijelu večer bila puna. Zdravko je popio četiri čaše, ja tri, a sok se nije spuštao. Tek ujutro sam shvatila zašto: Tadija je svakih pola sata izlazio, kao da gleda kišu, i silazio u podrum s flašom ispod džempera. U podrumu sam poslije vidjela prazne boce, jednu do druge uz zid, sve što su spremili za zimu.

Dali su nam svoj krevet, a oni su legli u kuhinji, na minderluk kraj šporeta. Nisam mogla spavati od kiše po limu. Oko ponoći sam čula kako tiho razgovaraju. On joj je govorio da se pokrije, jer joj je ćebe skliznulo. Ona njemu da nije popio tabletu za pritisak. Svađali su se šapatom, kao da to rade svaku noć već pedeset četiri godine, a onda su zaspali, prvo ona, pa on.

Ujutro je kiša stala. Iz dvorišta se vidjelo cijelo selo i, ispod njega, Vrbas, smeđ i širok kao nikad. Donje kuće, one uz potok, stajale su u vodi do prozora podruma. Čovjek u trenerci izbacivao je vodu kantom, a žena s prozora stajala je u čizmama pred štalom kojoj je vjetar odnio pola krova. Niko nije stradao, ali su svi bili na nogama. Zdravko je obukao mokru jaknu i sišao da im pomogne, a ja sam pošla s njim. Žena sa štalom prepoznala me tek kad sam joj previla ruku koju je posjekla o lim.

Prije podne je došao bager i izvukao moj auto. Kad smo se pozdravljali, pitala sam Tadiju i Stanu šta mogu učiniti za njih. Tadija je rekao da im ništa ne treba. Stana je gledala u lipu i hrast ispred kapije. "Treba nam samo jedno", rekla je, "a to ne možeš ti, dijete." "Šta?" "Da jedno drugo ne pokopamo. Da niko od nas ne ostane sam u ovoj kući." Rekla sam da to ne mogu obećati. "Znam", rekla je. "Rekla sam ti da ne možeš."

U martu sam dobila teren iznad Jajca, sedam zaselaka i nijednu ambulantu. Rekla sam direktoru doma zdravlja da mi treba prostorija u Rastovcu, a on je pitao koja. Rekla sam da znam jednu kuhinju. Od tada dolazim gore svakog prvog utorka u mjesecu, i kuhinja Tadije i Stane postala je ambulanta za cijelo selo, jer je to jedina kuća do koje se može doći i kad Vrbas nabuja. Zdravko je u aprilu došao sa svojim zetom i promijenio im lim na krovu. Pare nije htio uzeti. Rekao je da je već popio četiri čaše soka.

Prvi je na klupu ispred kuće sjeo čovjek u trenerci, s pritiskom kakav sam viđala samo u udžbenicima. Nije mogao pogledati Stanu u oči. Ona mu je natočila soka i pitala za djecu u Austriji. Poslije njega došla je i žena s prozora, pa ostali, i sad na tu klupu svakog prvog utorka sjedne pola Rastovca, ispod lipe i hrasta, dok Stana nosi kafu i pazi da niko ne preskoči red.

Ono što je Stana tražila ne mogu dati nikome. Mogu samo paziti da nijedno od njih ne bude bolesnije od drugog. Kad svi odu, mjerim njih dvoje: prvo Tadiju, pa Stanu, i upisujem ih u istu svesku, u isti red, jedno pored drugog. Stana svaki put pita čiji je pritisak bolji. "Isti", kažem. Najčešće je to i tačno.