Lada je radila kao model na večernjim likovnim radionicama. Imala je četrdeset šest godina i znala koliko može ostati u jednom položaju prije nego što joj noga utrne. Dogovor je bio jednostavan: odrasli polaznici crtaju, telefoni ostaju u torbama, pauze se poštuju. Te večeri pozirala je sjedeći, s tkaninom preko ramena. Nije očekivala ništa osim umora i novca kojim će platiti dio svojih računa.

Telefon je primijetila u trećem redu. Muškarac ga je držao nisko, iznad bloka, ali staklo je uhvatilo svjetlost. Lada je rekla da se fotografisanje ne dozvoljava. On je odgovorio da mu treba za dovršavanje crteža kod kuće. Kao da je objasnio zašto će ipak uraditi ono na šta nije pristala. Voditelj se približio i tihim glasom zamolio Ladu da izdrži još deset minuta. Ostali su upravo dobro napredovali.

Navukla je ogrtač. Nekoliko olovaka stalo je iznad papira. Voditelj je rekao da nije lijepo prekidati ljudima rad zbog jednog nesporazuma. Lada ga je podsjetila da pravilo nije izmislila usred časa. Muškarac s telefonom tvrdio je da je fotografija samo za njega. Nije mu rekla da joj vjeruje. Zamolila ga je da je izbriše pred njom, a zatim pitala voditelja šta namjerava učiniti da se dogovor poštuje do kraja večeri.

Muškarac je pokazao ekran i izbrisao snimak. Lada nije mogla znati je li sačuvao kopiju. To je rekla naglas, bez vikanja. Voditelj je uzdahnuo i pogledao sat. Ponudio je da svi odmore pet minuta, kao da je ona zaboravila zatražiti pauzu. Tada je žena iz prvog reda zatvorila blok. Rekla je da ne želi crtati nekoga ko mora moliti da mu se poštuje posao. Još jedan polaznik odložio je olovku. Ostali su čekali.

Čas je završio ranije. Voditelj je Ladi isplatio dogovoreni iznos i rekao da će za sljedeći termin vjerovatno potražiti nekoga opuštenijeg. Nije mu odgovorila duhovito. Novac joj je trebao i boljelo ju je što mora birati između njega i granice za koju je vjerovala da je već postavljena. Spremila je ogrtač, presvukla se iza paravana i izašla noseći torbu koja joj je te večeri bila neobično teška.

Ispred zgrade čekala je žena iz prvog reda. Nije ponudila spas ni govor o hrabrosti. Pitala je smije li zadržati nedovršeni crtež. Lada je rekla da smije, upravo je za to došla. Žena joj ga je pokazala. Na papiru je ostalo rame, dio stolice i velika prazna površina. Lada je dugo gledala to prazno mjesto. Bilo joj je drago što ga niko neće dovršavati pomoću slike koju nije pristala ostaviti.