Orden je pedeset godina stajao u okviru od zelenog somota, prvo na zidu pradjedove kuhinje, a od dvije hiljade pete u našem restoranu, iznad kase, između fotografije srušenog mosta i cjenovnika za janjetinu na kilo. Autobusi s turistima stajali su kod nas na putu za more, i dok su se ljudi gurali oko ražnja, vodiči su im pričali priču. Moj babo ju je pričao bolje od vodiča. U martu četrdeset treće, kod Jablanice, devetnaestogodišnji Mursel Kulović iznio je iz ledene Neretve trojicu ranjenih drugova, jednog po jednog. Za to je dobio Orden za hrabrost. Restoran se zvao "Kod hrabrog Mursela".

Pradjeda se slabo sjećam, imala sam četiri godine kad je umro. Pamtim ga po štapu i po tome što je, kad bi sjedio u kuhinji, uvijek okretao leđa zidu s okvirom. Sve ostalo znam iz priče. Svakog marta djeca iz škole dolazila su u restoran da je čuju, a lokalna televizija snimala je babu kako im pokazuje orden. Jednom je, za jednu televiziju iz Zagreba, babo i zaplakao, na pravom mjestu, i to je mjesto poslije ostalo u priči. Na šetalištu uz rijeku općina je postavila klupu s malom pločicom na kojoj piše pradjedovo ime. Kad sam se, poslije fakulteta, iz Sarajeva vratila u Jablanicu da pomažem u restoranu, babo mi je prvo naučio priču, a tek onda kasu.

Jedne oktobarske srijede, po kiši, pred restoran se parkirao mali auto crnogorskih tablica. Iz njega je izašla žena od pedesetak godina, u nepromočivoj jakni, i sjela sama za sto kod prozora. Naručila je janjetinu i jedva je dotakla. Imala je kratku sijedu kosu i prsten na palcu, i dok je jela, dva puta je ustala, prišla bliže zidu i vratila se. Gledala je u orden. Kad je došla platiti, pitala me tiho, s onim pjevnim naglaskom, otvara li se okvir. Rekla sam da se ne otvara nikad. "Onda vam ja mogu reći šta piše na poleđini", rekla je. "M. K. i tri kratke crte. Ispod srednje crte je ogrebotina, jer je igla skliznula."

Babo je stajao kod ražnja i sve čuo. Prišao je brišući ruke o pregaču. "M. K. je Mursel Kulović", rekao je. "To zna cijela Jablanica." Žena je klimnula glavom, kao da je to i očekivala. "M. K. je i Milunka Krivokapić", rekla je. "Moja baka. Bila je bolničarka. One noći kod Jablanice izvukla je iz Neretve trojicu ranjenika. Jedan od njih bio je mladić odavde, s ranom na glavi. Zvao se Mursel." Rekla je da se zove Vukosava, da joj je baka umrla prošle godine u Nikšiću, u sto prvoj, i da joj je pred smrt rekla da je orden ostavila jednom momku u Jablanici da joj ga čuva do proljeća četrdeset osme. "Proljeće je odavno prošlo", rekla je Vukosava. "Došla sam ga odnijeti kući."

Babo je pocrvenio do ušiju. Rekao je da ljudi svašta izmisle kad čuju za poznat orden i da se s mrtvima ne treba igrati. Vukosava se nije svađala. Na pult je spustila vizitkartu i jednu staru fotografiju i otišla do auta. Na fotografiji je bila mlada žena u partizanskoj kapi, s trakom crvenog krsta na rukavu, a pored nje mršav momak s povezom preko glave i velikim ušima. Babo je dugo gledao tu sliku i ništa nije rekao. Te uši je svako jutro gledao u ogledalu.

Za susjednim stolom sjedio je vodič iz Mostara, koji je čekao da mu grupa završi ručak, i čuo je sve. Do večeri je na Facebooku osvanula objava, a ujutro je portal "Neretvanski glasnik" imao naslov: "Je li hrabri Mursel bio hrabar?" Na pijaci su nas gledali drugačije. Komšija s kraja ulice, koji je trideset godina kod nas pio kafu džaba, rekao je pred svima da je on to oduvijek sumnjao. Direktorica škole nazvala je da se martovska posjeta odgađa dok se stvari ne razjasne. Jedna agencija iz Splita otkazala je dva autobusa. Ispod članka je bilo četiristo komentara, i babo ih je pročitao sve, do posljednjeg, iako sam ga molila da ne čita.

Nana Behka, pradjedova kćerka, živi iznad restorana i ima sedamdeset šest godina. Babo nije otišao do nje, pa sam otišla ja. Čistila je grah za sutrašnji ručak. Spustila sam fotografiju na sto, pored zdjele. Nije se iznenadila. "Znala sam", rekla je. Govorila je polako, ne prestajući čistiti grah, kao da mi kazuje recept. Otac joj je to rekao u bolnici u Mostaru, posljednje sedmice, devedeset osme: "Behka, orden nije moj. To je od žene koja me izvukla." Pitala ga je zašto nikad nije rekao. "Pitali su me jesam li dobio orden", rekao je. "Niko me nije pitao od koga."

Nana mi je ispričala i ostalo. Sedamdeset pete došao je novinar iz Sarajeva da piše o godišnjici bitke, vidio orden u pradjedovoj ladici i napisao priču o trojici ranjenika koje je iznio Mursel Kulović. Pradjed tu priču nije ispravio, a nije je ni potvrdio. Šutio je, a šutnja se u Jablanici uvijek uzimala kao da. Milunka je u ljeto četrdeset sedme došla da ga nađe i ostala dva mjeseca. Onda joj se otac razbolio i morala je ići kući, da čuva imanje i mlađu braću. Ostavila mu je orden i rekla da će se vratiti po njega. Pradjed je cijelu sljedeću godinu svakog petka izlazio na stanicu kad stiže voz iz Mostara. Četrdeset devete oženio se naninom majkom. "Majka je znala", rekla je nana. "Petkom je brisala prašinu s tog okvira i nikad ništa nije rekla."

Te noći sišla sam u restoran oko ponoći. Babo je sjedio u mraku, a okvir je ležao pred njim na stolu, pored šoljice kafe koju nije ni dotakao. "Trideset godina pričam istu priču", rekao je. "Znaš koliko sam puta rekao da je iznio trojicu? Hiljadu puta. A on je bio jedan od te trojice." Rekla sam mu da je nana znala. Nije pitao zašto je šutjela. Znao je zašto, jer bi i on šutio.

Onda je uzeo nož za janjetinu i počeo vaditi sitne eksere sa zadnje strane okvira. Bilo ih je osam. Ispod kartona bio je somot, a ispod somota orden. Okrenuo ga je prema lampi. M. K., tri kratke crte i, ispod srednje, ogrebotina. Između somota i kartona bio je presavijen papir, žut kao duhan, ispisan pradjedovim krupnim, nesigurnim slovima: "Ako ikad dođe neko od Milunke, dajte mu ovo. Nije moje. M. K." Okvir je, kako mi je nana rekla, pradjed napravio sam, sedamdeset pete, sedmicu poslije onog članka, i nikome nije dao da mu pomogne. Babo je papir pročitao dva puta i nasmijao se, umorno. "Čak se potpisao istim slovima."

Ujutro je nazvao Vukosavu. Bila je još u Mostaru, u hotelu, i čekala, kako je rekla, da se neko javi. Sastali smo se kod srušenog mosta, gdje se Neretva i danas vidi kroz željezo koje je ostalo u vodi. Babo je obukao dobru jaknu, a ja sam vozila, jer su mu se ruke tresle. Orden je nosio u kutiji od baklave iz slastičarne, jer druge kutije nismo imali. Dao joj je kutiju i pradjedov papir. Vukosava je pročitala papir i zaplakala, prva u cijeloj ovoj priči. Onda je babi rekla da fotografiju zadrži. "Baka je imala još jednu", rekla je. "Ista je. Držala ju je pored kreveta." Kutiju je otvorila tek kad je sjela u auto. Kroz staklo sam vidjela kako okreće orden i prstom traži ogrebotinu.

Sedmicu kasnije babo je zvao majstora da s table iznad vrata skine jednu riječ. Restoran se sada zove "Kod Mursela". Na mjestu gdje je stajao okvir visi Vukosavina fotografija, uramljena, i ispod nje kartica koju je babo sam napisao: "Milunka Krivokapić i Mursel Kulović, Neretva, mart 1943. Ona je izvukla njega." Fotografija je manja od okvira, pa se oko nje na zidu vidi svjetliji pravougaonik, tamo gdje je orden visio dvadeset godina.

"Neretvanski glasnik" je napisao drugi članak, kraći, i ispod njega je bilo samo šezdeset komentara. Agencija iz Splita vratila je autobuse. Nana je sišla u restoran, prvi put poslije mnogo godina, i dugo stajala pred fotografijom. Djeca iz škole ipak su došla u martu. Babo im je pričao kod ražnja, kao i uvijek, ali više ne kaže da je pradjed iznio trojicu. Kaže da je bio jedan od trojice i da ga je iz vode izvukla djevojka iz Crne Gore koja je imala dvadeset godina i ruke jače od njegovih. Djeca slušaju, kao i prije. Zid oko fotografije babo nije htio prekrečiti.