Doktor s pladnjem

Dvanaest godina vodila sam banketnu salu hotela Kesten na obali Vrbasa i mislila sam da me ništa više ne može iznenaditi. Imala sam svadbu na kojoj se mlada predomislila između predjela i supe, i krštenje na kojem je kum zaspao glavom pored torte. Ali kad mi je vlasnik, gospodin Stanislav Gvozdenović, u martu rekao da u maju pravimo promociju doktora nauka i da želi tortu u obliku otvorene knjige, s naslovom od marcipana, mislila sam da se šali. Njegov sin Rastko studirao je ekonomiju jedanaest godina, a najviše je znao o tome koji klub na keju radi do koliko sati.

Stanislav se nije šalio. Imao je hotel, građevinsku firmu i četiri stana na Bulevaru, ali nije imao ono što je imao njegov vječni konkurent Mirko Šolaja: sina s titulom. Šolajin sin bio je doktor mašinstva i na svakoj slavi su ga zvali "doktore", čak i konobari. Stanislav je to slušao tri godine i svaki put naručivao još jednu turu, da niko ne primijeti kako stišće čašu. Onda mu je jedna stranka ponudila da Rastko uđe na listu za gradsku skupštinu, "samo bi bilo dobro da momak ima nešto ispred imena". Stanislav je odlučio da će Rastko imati nešto ispred imena. Ostalo je samo pitanje ko će to napisati.

Odgovor je nosio bijelu košulju i crni prsluk našeg hotela i služio kafu na terasi. Lazar Mitrić, iz sela iznad Kotor Varoša, završio je ekonomiju kao najbolji student generacije, poslao šezdeset prijava i dobio dva odgovora, oba s riječju nažalost u prvom redu. Između dvije narudžbe čitao je knjige koje je držao ispod šanka. Stanislav ga je jednog jutra pozvao u kancelariju. Lazar mi je kasnije ispričao da razgovor nije trajao ni deset minuta: dvadeset hiljada maraka, pola odmah, pola kad tabla s natpisom "Dr Rastko Gvozdenović" bude na vratima. Disertacija za privatni univerzitet koji je radio u zgradi bivše robne kuće, a mentor Stanislavov stari prijatelj s pecanja. "Ti pišeš, on brani, ja plaćam", rekao je Stanislav. "Svako dobije svoje."

Lazar je pisao godinu dana, noću, poslije smjene. Tema je bila ekonomski potencijal avanturističkog turizma u kanjonu Vrbasa. Vikendima je silazio do Krupe i do kanjona Tijesno, razgovarao s vodičima raftinga, brojao kajake na parkinzima, sjedio s vlasnicima kampova. Pogodba je bila jasna: svaki upitnik, svaka anketa i svaki mejl nosio je potpis Rastko Gvozdenović, doktorand. Rastko je to vrijeme proveo na Jahorini, pa u Budvi, pa opet na Jahorini, i jednom mi je za šankom rekao da je rafting opasan za kičmu.

O Andrijani tada nisam znala ništa. Lazar ju je upoznao u julu, kad mu se kod Krupe prevrnuo kajak koji je pozajmio da vidi kako izgleda ono o čemu piše. Izvukla ga je iz vode za kragnu, rekla mu da vesla kao čovjek koji se svađa s rijekom i upitala ga kako se zove. Rekao je ono što je pisalo na upitnicima. Kasnije je tri puta pokušao reći istinu, jednom na mostiću kod mlinica, jednom u njenom kombiju i jednom preko telefona, i sva tri puta odustao, jer bi morao reći i zašto. Mislio je da će joj sve ispričati kad dobije drugu polovinu i ode iz hotela.

U decembru je disertacija imala dvjesta četrdeset stranica, tabele, karte i sedamdeset izvora. Rastko je napamet naučio tri stranice uvoda. Odbrana je trajala dvadeset dvije minute. Komisija je imala dva pitanja, oba je postavio mentor i na oba je sam odgovorio. Jedan član komisije za to vrijeme je odgovarao na poruke, a drugi je poslije pitao može li u Kestenu dobiti popust za svadbu kćerke. U februaru je na vratima Stanislavove kancelarije osvanula mesingana tabla. Druga polovina novca nije stigla. Kad ju je Lazar pomenuo, Stanislav mu je rekao da je mlad, da ima vremena i da će od jeseni biti šef restorana. Lazar je ostao konobar.

Promocija je bila zakazana za posljednju subotu u maju. Pozivnice su otišle na dvjesta adresa. Došli su zamjenik gradonačelnika, dekan u togi, dvije lokalne televizije, Šolaja sa sinom doktorom i pola Gospodske ulice. Na ulazu je stajao Rastkov portret u togi, viši od mene. Torta je čekala na posebnom stolu, s marcipanskim natpisom "Dr Rastko Gvozdenović". Stanislavova žena Ljubinka naručila je pet stotina vizitkarata s titulom i dijelila ih je čak i ženama u frizerskom salonu. Raspored konobara pravila sam ja, i pošto mi je Lazar bio najbolji, stavila sam ga za glavni sto. Tek kad sam vidjela kako Stanislav blijedi dok mu Lazar sipa vino, shvatila sam da sam nešto pogriješila. Šta tačno, saznala sam pola sata kasnije, kao i svi ostali.

Dekan je govorio o mladom naučniku koji je kanjon Vrbasa pretvorio u laboratoriju. Stanislav je govorio o žrtvi, o neprospavanim noćima i o tome kako je sin sedmicama spavao u šatoru kod Krupe. Zamjenik gradonačelnika pljeskao je prvi i najglasnije, jer je i on, kako se pričalo, magistrirao u istoj robnoj kući. Rastko je ustao, zahvalio "ocu, majci i Vrbasu" i sjeo, crven do ušiju. Lazar je za to vrijeme stajao iza njega s bocom žilavke i gledao u pod.

Tada se na vratima pojavila mlada žena u vjetrovki i patikama, preplanula kao neko ko je cijelo proljeće proveo na vodi. Prošla je pored portreta, zastala i namrštila se. "Ovo nije on", rekla je zaštitaru, koji nije znao šta bi odgovorio. Onda je pogledala prema glavnom stolu i viknula: "Rastko!" Rastko Gvozdenović se okrenuo. Ali ona nije gledala u njega. Gledala je u konobara s bocom žilavke.

Prošla je između stolova pravo do Lazara. "U novinama piše da večeras slaviš doktorat u Kestenu", rekla je. "A meni ni riječi. I šta radiš s tom bocom?" Lazar je spustio bocu na sto. Sala je utihnula. Dekan je upitao ko je gospođica. "Andrijana Bilbija, vodič raftinga iz Krupe", rekla je. "I djevojka doktora Gvozdenovića." Pokazala je na Lazara. Rastko je pogledao oca, otac je pogledao dekana, a Šolaja je, s druge strane sale, polako izvadio telefon.

Stanislav je ustao i nasmijao se onim smijehom kojim je nekad dobijao građevinske dozvole. "Gospođica se zabunila. Ovo je naš konobar, Lazar." Andrijana ga je pogledala kao vodič koji gleda turistu što je ispao iz čamca i tvrdi da je skočio. "Konobar? Ovaj čovjek je sa mnom cijelo ljeto bio na vodi. Izmjerio je svaki brzak od Krupe do Karanovca. Ja sam mu nosila upitnike od kampa do kampa i pročitala sam svaku stranicu prije komisije. Zove se Rastko Gvozdenović." Lazar je tiho rekao: "Ne zovem se tako."

Dekan, koji je sad morao spašavati vlastito lice, okrenuo se prema Rastku. "Kolega Gvozdenoviću, recite gospođici koliko ste vodiča anketirali u Tijesnom." Rastko je otvorio usta i zatvorio ih. "Četrdeset sedam", rekao je Lazar iza njegovih leđa, kao da govori sebi. "Od toga devetnaest žena. Dvojica su odbila jer su mislili da sam iz poreske uprave." Neko u sali se nasmijao, pa još neko, a onda se smijala cijela sala, osim glavnog stola.

Rastko je tada uradio jedinu pametnu stvar te večeri. Skinuo je togu, presavio je i pružio je Lazaru. "Tata, rekao sam ti da neću", rekao je. "A ti si rekao da se to ne vidi." Onda je otišao do šanka i naručio pivo, i prvi put otkako ga znam izgledao je kao čovjek koji je izuo tuđe cipele.

Stanislav je uhvatio Lazara za lakat i odveo ga u kuhinju. Stajala sam pored mašine za suđe i čula sve. "Koliko hoćeš da ovo nestane?" "Drugu polovinu", rekao je Lazar. Stanislav je posegnuo za novčanikom. "I svoje ime na koricama. Inače ću sutra sve ispričati dekanu, s fusnotama." Stanislav je dugo šutio. Onda je, tiše, upitao: "A koliko bi uzeo da napišeš jednu i za mene?" Lazar se nasmijao, prvi put za godinu dana. Skinuo je crni prsluk, objesio ga na kuku pored mašine i rekao: "Ne pišem više tuđim imenom, gazda."

Šolajin snimak je do jutra imao dvjesta hiljada pregleda, pod naslovom "Konobar odbranio doktorat". Univerzitet je saopćio da pokreće postupak preispitivanja. Mesingana tabla skinuta je sa Stanislavovih vrata zbog renoviranja, a stranka je za listu našla drugog kandidata, s titulom magistra. Rastko je od juna radio na recepciji. Bio je najljubazniji recepcioner kojeg sam ikad imala, i niko ga više nije zvao doktore.

Torta je ostala netaknuta do ponoći. Kad su gosti otišli, isjekla sam je za osoblje u kuhinji. Marcipanski "Dr" dala sam Lazaru. Prepolovio ga je i pola dao Andrijani, koja ga je pojela stojeći i rekla da joj se Lazar kao ime sviđa mnogo više. Odvezli su se njenim kombijem prema Krupi, s togom prebačenom preko vesala na zadnjem sjedištu.