Doktor Brkić je te noći došao preko dvorišta u papučama i u odijelu sa svadbe u Visokom. Bio je penzioner od sedamdeset jedne godine i četrdeset godina liječio je pola Kaknja, pa nikome nije palo na pamet da mu protivrječi. Sagnuo se nad nanu Hanifu, koja je ležala na minderu u svojoj sobi na spratu, opipao joj ruku, prislonio dva prsta na vrat, malo pričekao i uspravio se. "Gotovo je", rekao je. "Osamdeset šest godina, srce. Lijepa smrt, u snu. Mrtvozornika zovite ujutro, sad ga nema smisla buditi." Onda je popio čašu vode, izjavio saučešće i otišao kući spavati.
Fuad, nanin sin, sjeo je na stepenice i dugo gledao u svoje ruke. Radio je trideset godina u termoelektrani, u smjenama, i nije znao šta čovjek radi u ponoć kad mu umre majka. Njegova žena Remza je znala. Prvo je nanu pokrila čaršafom, a onda je stala nasred sobe i pogledala sahat na zidu. Bio je to stari austrijski sahat s klatnom, u kutiji od orahovine, koji je nanin rahmetli muž donio iz Sarajeva šezdeset prve i koji je otkucavao svaki sat tako glasno da se čulo do pruge. Ispod njega stajala je rezbarena sehara u kojoj je nana držala čaršafe, svoje dimije za Bajram i, kako se u porodici vjerovalo, dukate.
"Sadeta će sve odnijeti", rekla je Remza. Sadeta je bila Fuadova sestra, udata u Zenici, i dolazila je kod nane za Bajram, s baklavom iz pekare i s pitanjem kako nana spava. "Nije sad vrijeme", rekao je Fuad. "Sad je jedino vrijeme", rekla je Remza. "Kad ona dođe, bit će kasno. Nana je meni rekla da je sahat moj. Pred tobom je to rekla, na prošli Bajram." Fuad se toga nije sjećao. Ali ustao je, jer se za trideset godina braka nikad nije uspio suprotstaviti Remzi kad bi stajala tako, s rukama na kukovima.
Prvo su skinuli sahat. Klatno je zveknulo kad ga je Fuad otkačio, i oboje su se okrenuli prema minderu, kao da će ih nana ukoriti. Nije. Seharu su nosili niz stepenice pola sata, jer je bila teža nego što je izgledala i jer je Fuad na svakom drugom stepeniku stajao da odmori leđa. Ostavili su je u dnevnoj sobi, između televizora i fotelje, i Remza ju je prekrila heklanim stolnjakom, da izgleda kao da je oduvijek tu. Sahat su okačili iznad kauča, na ekser na kojem je dotad visila slika Kaknja iz zraka. Dukata u sehari nije bilo. Pregledali su svaki čaršaf.
Mahir, njihov sin od dvadeset jedne godine, sve je to gledao s vrata kuhinje, s telefonom u ruci. Remza mu je rekla da bude od neke koristi, pa je on napisao objavu. U jedan i deset na Facebooku je osvanula nanina fotografija iz bašte, među paprikama, i tekst koji je Mahir dvaput prepravljao: da je u osamdeset šestoj godini na ahiret preselila naša draga nana Hanifa i da će dženaza biti sutra u četrnaest sati. Do dva ujutro objava je imala šezdeset komentara. Do tri, Mahir je na kućnom printeru odštampao trideset osmrtnica s crnim okvirom i nanom među paprikama.
Sadeta i njen muž Halil stigli su iz Zenice u pola tri. Sadeta je s vrata otrčala gore i poslije dvije minute vratila se bez suza, ali s pitanjem. "Gdje je sahat?" Remza je rekla da ne zna o kakvom sahatu ona priča. Sadeta je podigla heklani stolnjak sa sehare i pogledala Remzu onako kako se gleda komšinica koja je obukla tvoju haljinu. Halil je u međuvremenu iz džepa jakne izvadio metar, onaj žuti, na namotavanje, i počeo mjeriti hodnik. Kasnije je tvrdio da je to radio iz nervoze.
Svađa je počela tiho, zbog nane gore, a onda je, kao i svaka svađa u toj porodici, brzo zaboravila zašto treba biti tiha. Sadeta je rekla da joj je nana sahat obećala još kad se udavala. Remza je rekla da je ona nanu dvadeset godina kupala, hranila i vodila u Dom zdravlja, dok je Sadeta dolazila za Bajram s baklavom iz pekare. Sadeta je rekla da je baklava dvaput bila domaća. Fuad je rekao da je kuća ionako njegova, po dogovoru iz dvije hiljade devete. Halil je, ne dižući pogled s metra, pitao kakav dogovor, kad nigdje nema papira.
Onda su došli na red dukati. Svako je mislio da ih je uzeo onaj drugi. Remza je pitala Sadetu šta je tačno radila one dvije minute gore. Sadeta je pitala zašto je sehara već dolje ako niko ništa nije tražio. Fuad je rekao da je dosta, i niko ga nije čuo. Mahir je sjedio za stolom i čitao komentare naglas, jer mu se činilo da će to sve smiriti. Allah rahmetile. Bila je divna žena. Sjećam se kako nam je dijelila jabuke kad smo bili djeca. Iskreno saučešće Fuadu i Sadeti. Niko od njih četvero nije otišao gore da sjedi uz nanu. Nana je bila sama, pod čaršafom, i u njenoj sobi nije kucao sahat, jer je bio dolje.
U pet je Mahir uzeo osmrtnice, ljepilo i bicikl i otišao u grad. Zalijepio ih je na oglasnu tablu na autobuskoj stanici, na stub ispred pijace, na zid pored džamije i na izlog pekare u kojoj je nana svako jutro kupovala pola hljeba. Pekar je izašao u bijeloj kecelji i pitao kad je umrla. "Noćas", rekao je Mahir. Pekar je rekao da ju je jučer vidio kako se u autobusu iz Visokog svađa s kondukterom i da je izgledala zdravija od njega.
Mahir se vratio nešto prije šest, dok se s munare učio sabahski ezan, i zatekao porodicu u kuhinji, tamo gdje ju je ostavio. Halil je mjerio prozor. Sadeta je plakala, prvi put te noći, ali zbog nečega što joj je Remza rekla o baklavi. Fuad je treći put kuhao kafu. I tada su se na stepenicama začuli koraci. Spori, poznati, s onim malim zastajanjem na petom stepeniku, gdje se daska ugibala.
Nana Hanifa ušla je u kuhinju u dimijama i plavom džemperu, s maramom svezanom onako kako ju je svezivala svako jutro šezdeset godina. Pogledala je Halila s metrom, pa Sadetu u kaputu, pa Remzu, kojoj je ispala kašika. "Šta je ovo?" pitala je. "Ko je umro?" Niko nije odgovorio. Nana je pogledala kroz otvorena vrata dnevne sobe, gdje je ispod heklanog stolnjaka virila njena sehara, a iznad kauča visio njen sahat, stao na dvanaest i dvadeset. "Aha", rekla je. "Ja."
Fuad je prvi progovorio. Rekao je da je bio doktor Brkić, da nije bilo pulsa, da je izgledala kao da je. Nana je odmahnula rukom. Brkić, rekla je, ne zna ni sebi izmjeriti pritisak. Sinoć je popila dvije tablete za spavanje umjesto jedne, jer je nova doktorica u Domu zdravlja tvrdila da stare ne djeluju, i spavala je kao nikad u životu. Probudio ju je ezan, i hladnoća, jer joj je neko navukao čaršaf preko glave. Onda je sjela za sto, na svoje mjesto, i rekla Fuadu da joj sipa kafu, kad je već skuhana.
Pila je polako. Niko nije sjeo. Kad je spustila fildžan, zavukla je ruku u džep džempera, izvadila maramicu svezanu u čvor i iz nje na sto istresla sedam dukata. "Ovo ste tražili", rekla je. "Spavam s njima otkad me Sadeta prvi put pitala kako spavam." Sadeta je pocrvenjela do korijena kose. Remza je gledala u pod. Halil je polako, centimetar po centimetar, namotao metar. Nana je vratila dukate u maramicu, a maramicu u džep.
Onda je pozvala Mahira i pitala ga koliko je ljudi pročitalo ono na telefonu. Mahir je pogledao: šest hiljada i nešto. A osmrtnice? Trideset, rekao je, po cijelom Kaknju. Nana je klimnula glavom, kao da je to dobra vijest. "Onda napiši", rekla je. "Nana Hanifa je živa i zdrava i hvala svima na lijepim riječima. Dženaze danas neće biti. U dva je ručak, kod nas, za sve koji su pisali." Mahir je pitao šta da radi s osmrtnicama. "Ništa", rekla je nana. "Neka vise. Neka ljudi vide ko se kod nas požurio."
U dva poslije podne, kad je trebala biti dženaza, pred kućom iznad pruge stajalo je pedesetak ljudi. Remza je od sedam ujutro razvlačila pite, Sadeta je pržila uštipke, a Fuad i Halil su seharu, polako i bez riječi, iznijeli nazad na sprat. Nana Hanifa sjedila je na stolici kod kapije i svakog ko bi ušao pitala je li vidio osmrtnicu na stanici i je li ona dobro izašla na slici. Sahat je ponovo visio na zidu u njenoj sobi. Kad je otkucao dva, čulo se do pruge.