Vrata su zazidana u ljeto devedeset osme, i poslije toga u kamenoj kući iznad Radobolje niko više nije naglas spominjao šta je bilo iza njih. Kuća je nekad imala jednog vlasnika i jedno dvorište sa starim šipkom. Kad je vlasnik umro, nasljednici su je prodali na dva dijela, dvjema porodicama, i već prve godine Dizdari i Hindići posvađali su se oko dvorišta, oko šipka i oko česme. Sud je presudio devet godina kasnije, i ograda od žice prošla je tačno kroz krošnju. Između sobe u kojoj je spavala Amila Dizdar i sobe u kojoj je spavao Edvin Hindić ostao je zid debeo jednu ciglu, na mjestu gdje su nekad bila vrata, okrečen s jedne strane u bijelo, a s druge u boju breskve.
Pukotina se pojavila u junu, kad je Amila učila za ispit iz farmakologije. Prvo je bila tanka linija u kreču, pa žlijeb kroz koji je, kad bi ugasila svjetlo, vidjela tračak tuđe lampe. Učila je naglas, jer drugačije nije mogla zapamtiti, i jedne noći, poslije pola dva, kad je treći put pogriješila naziv istog lijeka, neko joj je iz zida tiho rekao tačan odgovor. Ukočila se. "Izvini", rekao je glas. "Dva sata slušam. Mislio sam da ćeš se sama sjetiti, ali nećeš."
Edvin je radio kao kuhar u restoranu Lula, pored Starog mosta, i kući je dolazio iza ponoći, mirišući na roštilj i luk. Amila ga je cijeli život znala iz viđenja. Znala je kako izgleda dok gura skuter uz kaldrmu i kako spušta glavu kad prođe pored njenog oca. Glas mu nikad nije čula. Tog ljeta čula ga je svaku noć. Pričali su šapatom, s licima uz kreč, o ispitima, o gostima koji vraćaju ćevape, o tome kako je Mostar u augustu pun stranaca koji fotografišu most, a niko ne fotografiše njihovu ulicu, i kako im roditelji nikad nisu objasnili šta se tačno desilo s tim šipkom. "Moj babo kaže da je tvoj babo lagao na sudu", rekla je ona jednom. "Moj kaže da je tvoj", rekao je on. "Možda su obojica u pravu."
Brojeve telefona razmijenili su već druge noći, napisane na papiriću provučenom kroz pukotinu. Ali poruke su bile za dan. Noć je pripadala zidu. Ona bi na kraju pokucala tri puta, on bi odgovorio tri puta, i oboje bi, a da to nikad nisu priznali jedno drugom, prislonili usne na hladan kreč, na mjesto gdje je bila pukotina, kao da to nešto vrijedi. Amila je zid ponekad grdila, tiho, zato što je stajao između njih. Ponekad mu je zahvaljivala, zato što je napukao.
U oktobru je Amilina majka čula šapat. Nije razabrala riječi, samo to da njena kćerka u dva ujutro razgovara sa zidom, i ujutro je to rekla mužu. Rašid Dizdar nije vikao. Spustio je šoljicu i rekao samo da će, ako ikad čuje da mu je kćerka progovorila s ijednim Hindićem, njen krevet premjestiti u kuhinju, a zid zakrpiti cementom. Iste sedmice stari Ševko Hindić rekao je Edvinu gotovo istu stvar, samo kraće. Te noći, kroz pukotinu, odlučili su da im je šaptanja dosta.
Dogovorili su se za subotu, u jedan iza ponoći, kad Edvin završi smjenu, kod starog šipka na obali, tamo gdje Radobolja ulazi u Neretvu, ispod Krive ćuprije. Ujutro će, rekao je Edvin, zajedno pokucati prvo na jedna, pa na druga vrata. "Ili ćemo zajedno pobjeći u Sarajevo", rekla je Amila, i nije bilo jasno da li se šali.
Izašla je iz kuće u pola jedan, bosa do kapije, s patikama u ruci. Oko vrata je imala nanin svileni šal, crven, jedinu stvar koju je htjela imati na sebi kad bude govorila nešto važno. Na obali nije bilo nikoga. Neretva je bila glasnija nego danju, zelena i crna pod jedinom lampom s mosta. Ispod šipka zemlja je bila puna plodova koje niko nije pokupio, ispucalih i zgaženih, i sok je bio crven na kamenu. Sjela je na nizak zid i čekala.
Pas je izašao iz mraka ispod ćuprije bez glasa i zalajao tek kad je bio blizu. Bio je krupan, žut, s poderanim uhom, jedan od onih koji danju spavaju pored tezgi sa suvenirima, a noću obilaze kontejnere iza restorana. Amila se nije stigla ni uplašiti kako treba. Skočila je i potrčala uz kamene stepenice prema gornjoj ulici, osjetila kako joj šal klizi s vrata i kako joj telefon ispada iz džepa jakne, i nije stala. Sakrila se u ulaz zatvorene suvenirnice i slušala kako pas laje, pa reži, pa ušuti. Dugo se nije usudila izaći.
Edvin je zakasnio dvadeset minuta, jer je vlasnik Lule baš te noći tražio da se roštilj očisti do kraja. Na obali nije zatekao Amilu. Pod šipkom je zatekao njen šal, poderan i mokar od nečega tamnijeg i crvenijeg od svile, s tragovima šapa svud okolo, a dva metra dalje, na kamenu tik uz vodu, njen telefon s razbijenim ekranom. Pozvao ju je. Telefon je zasvijetlio kod njegovih nogu. Tada je počeo vikati njeno ime.
Nije razmišljao onako kako bi razmišljao danju. Vidio je samo crveno na svili i rijeku koja nosi sve što joj dođe. Pozvao je policiju i rekao nešto bez reda: djevojka, pas, Neretva, Kriva ćuprija. Onda je skinuo jaknu, upalio lampu na telefonu i počeo se spuštati niz kamenje u vodu, držeći se za stijenu, dozivajući Amilu prema mraku nizvodno, gdje se rijeka pjenila oko kamenja. Voda je bila oktobarska, hladna, i već mu je bila do pojasa. Nije to osjećao.
Amila ga je čula iz ulaza suvenirnice. Prepoznala je svoje ime izgovoreno onako kako ga je samo jedan glas izgovarao kroz zid. Potrčala je dolje. Edvin je stajao u Neretvi do ramena, s jednom rukom na stijeni, a struja ga je vukla. Vidjela je kako mu ruka klizi s kamena. "Edvine!" Okrenuo se na njen glas i izgubio oslonac, a u istom trenu ona je već bila na rubu stijene, na koljenima, i držala ga objema rukama za kragnu košulje. Vukla ga je dok se nije uhvatio za kamen, pa za nju, pa dok oboje nisu ležali na mokrim stepenicama, dišući kao da su trčali od Bune.
Dugo nisu ništa rekli. Onda je Edvin podigao ruku u kojoj je još stezao šal. "Mislio sam da je ovo krv", rekao je. Amila je pogledala crvenu svilu, pa zgažene plodove pod šipkom, i počela se smijati i plakati u isto vrijeme. "To je šipak", rekla je. "Budalo moja, to je šipak." Policijski auto stigao je s plavim svjetlom, i dvojica policajaca dugo su gledala dvoje mokrih ljudi i žutog psa koji je mirno sjedio po strani, kao da nema veze ni sa čim.
Kući su se vratili u tri, kroz glavnu kapiju, njegova jakna na njenim ramenima. U dvorištu je gorjelo svjetlo s obje strane ograde. Amilina majka je našla prazan krevet i probudila cijelu kuću, a buka je probudila i Hindiće. Rašid Dizdar stajao je u pidžami s jedne strane žice, Ševko Hindić u trenerci s druge, i prvi put za dvadeset sedam godina obojica su gledala u istu stvar: u poderani crveni šal u Edvinovoj ruci. Rašid je problijedio. "Šipak je", rekla je Amila prije nego što je iko išta pitao. "Samo šipak." Rašid je dugo gledao mokrog sina svog komšije. "Uđi i presvuci se, sine", rekao je na kraju. "Smrznut ćeš se dok obiđeš do svojih vrata."
Sutradan ujutro Ševko Hindić donio je sinu čaj i sjeo na rub kreveta, i tada je iz zida, s Amiline strane, došlo kucanje. Tri puta, sporo i teško, kako kuca čovjek od šezdeset godina koji ne zna koliko jako treba udariti u zid. "Ševko", rekao je kroz pukotinu glas Rašida Dizdara. "Znam da si tu. Treba nam razgovarati o šipku." Ševko je pogledao sina, pa zid. Spustio je čaj na pod, prišao zidu i, poslije dvadeset sedam godina, pokucao tri puta.