Tetke Zlata i Munevera dočekivale su Novu godinu u svom stanu na Bjelavama već trideset godina, i za trideset godina ništa se nije promijenilo osim gostiju. Isti vezeni stolnjak, ista pita zeljanica i ista ruska salata u kristalnoj zdjeli, isti radijator koji je kuckao kao da neko zove odozdo. Rešad je, kao najstariji sestrić, svake godine u ponoć držao zdravicu. I ove godine nosio je u džepu sakoa papirić s bilješkama i cijelu večer se pitao nije li stih jednog sarajevskog pjesnika, koji je stavio na kraj, previše knjiški za ljude koji su došli jesti pečenje.
Aldina je bila u kuhinji s tetkama, s rukavima zavrnutim do lakata, i smijala se nečemu što je pričala Munevera. Bila je iz Foče, iz kuće iznad Ćehotine, i nakon dvadeset godina braka i dvoje djece Rešad je još volio gledati kako se u tuđoj kuhinji kreće kao u svojoj. Djeca su te noći bila kod njene majke. Prognoza je javljala snijeg, a do njihovog stana na Sedreniku taksisti su se teško penjali i po suhom, pa je Rešad rezervisao sobu u jednom malom hotelu kod Baščaršije. Bio je zadovoljan sobom zbog toga, onako kako je bio zadovoljan zbog većine stvari koje bi unaprijed isplanirao.
U ponoć je ustao, kucnuo viljuškom o čašu i govorio o gostoprimstvu, o tetkama koje su pola grada učile solfeđu i klaviru, o ljudima koji su nekad sjedili za ovim stolom, a sad ih nema. Gosti su se uozbiljili na pravim mjestima i nasmijali na pravim mjestima. Stih s kraja prošao je bolje nego što se bojao. Nad gradom su pucali vatrometi, s Bjelava se vidjelo kako svjetlost pada po krovovima sve do Marijin Dvora, a kroz tu svjetlost počele su padati prve pahulje. Tetka Zlata ga je poljubila u čelo i rekla da govori kao njegov rahmetli otac. Rešad je znao da to nije tačno, ali mu je bilo drago.
Poslije dva sata gosti su počeli odlaziti. Rešad je stajao u hodniku zgrade s kaputima preko ruke i čekao Aldinu, koja se vratila po šal. Kad se okrenuo prema stepenicama, vidio ju je na odmorištu iznad sebe, kako stoji u polumraku s jednom rukom na gelenderu i ne silazi. Iz stana, kroz odškrinuta vrata, čuo se glas starog Mirsada Begovića, nekad člana radijskog hora, koji je pjevao samo kad je mislio da ga niko ne sluša. Pjevao je tiho, za sebe, dok je u kuhinji tražio svoj kačket: Snijeg pade na behar, na voće.
Rešad nije slušao pjesmu nego ženu koja je sluša. Gledao je njen plavi šal i glavu malo nagnutu, kao kad u gužvi pokušavaš razaznati ko te zove, i pomislio da bi je, da je slikar, naslikao baš tako, na stepenicama, s licem okrenutim prema glasu koji se ne vidi. Htio je izvaditi telefon i fotografisati je, ali se postidio. Pjesma se prekinula usred stiha, jer je Mirsad našao kačket. Aldina je polako sišla i uzela svoj kaput iz njegovih ruku kao da ga ne prepoznaje odmah.
Taksi se jedva spustio niz Bjelave. Grad je bio bijel i prazan, samo su se kod Katedrale neki mladići gađali grudvama i čestitali Novu godinu svakom autu koji prođe. Aldina je šutjela i gledala kroz prozor. Rešad je držao njenu ruku i sjećao se njihove prve zime, stana na Grbavici bez grijanja i noći kad su propustili posljednji tramvaj i pješačili od Skenderije pod jednim kišobranom. Osjećao je nježnost i nešto toplije od nježnosti, i radovao se sobi, tišini i vratima koja će zaključati iznutra.
Soba je imala drveni plafon i jedan prozor na ulicu. Dolje se vidio Sebilj pod snijegom i prazan trg na kojem danju golubovi ne daju proći. Aldina nije upalila svjetlo. Stala je kod prozora, još u kaputu, i kad joj je prišao i stavio ruke na ramena, nije se okrenula. Pitao ju je šta joj je. Dugo nije odgovarala. "Ona pjesma", rekla je na kraju. "Šta s njom?" "Pjevao ju je jedan momak u Foči, kad sam imala sedamnaest godina."
Rešad se nasmijao, kratko, i čuo kako mu smijeh zvuči. Pitao je ko je bio taj momak. Zvao se Nihad, rekla je. Bio je dvije godine stariji od nje, radio je kod oca u radnji za popravak satova pored mosta i od rođenja je imao slabo srce, pa nije smio igrati fudbal s ostalima. Umjesto toga je pjevao. Šetali su uz Ćehotinu, i on joj je pjevao tu pjesmu i još neke, tiho, kao Mirsad večeras. "Jesi li ga voljela?" upitao je Rešad i čuo se kako pita onim glasom kojim na fakultetu pita studente zašto nisu pročitali zadano. "Hodali smo", rekla je. "To je bilo davno."
Tad mu je, okrenuta leđima, ispričala ostatak. U novembru te godine njen otac je dobio posao u Sarajevu i porodica se trebala seliti. Nihad je tih dana bio bolestan, tek pušten iz bolnice s upalom pluća. Noć prije selidbe neko je bacio šaku pijeska u njen prozor. Kiša je padala od podne. Pogledala je dolje i vidjela ga u bašti, bez kišobrana, mokrog do kože, kako stoji ispod jabuke i gleda gore. Sišla je u papučama i molila ga da se vrati kući, jer će se razboljeti još gore. Rekao joj je da hoće, da je samo htio vidjeti je prije nego što ode.
Sedmicu dana nakon što su stigli u Sarajevo, javila joj je drugarica iz razreda da je Nihad umro. Srce nije izdržalo upalu. Aldina je to ispričala mirno, a onda se okrenula, sjela na krevet i zaplakala u dlanove, kao dijete koje se boji da će ga neko čuti. "Mislim da je umro zbog mene", rekla je. Rešad je sjeo pored nje. Nije znao šta bi rekao, pa nije rekao ništa. Držao ju je za ruku dok nije prestala plakati, a onda dok nije zaspala, onako obučena, preko pokrivača.
Dugo je sjedio u polumraku, pod svjetlom ulične lampe, i gledao njeno lice, na kojem su se vidjele godine koje kod kuće nikad nije primjećivao. Mislio je na svoju zdravicu, na papirić u džepu, na stih koji je birao cijelu sedmicu. Mislio je na svoju prosidbu: restoran na Vratniku, prsten koji je izabrao iz kataloga nakon što je dvaput provjerio cijenu. Sve što je ikad uradio iz ljubavi, uradio je na suhom, s rezervacijom. Niko ga nikad nije čekao pod prozorom, i on nikad nikoga nije čekao na kiši. A u ovoj sobi, s njima, bio je jedan momak od devetnaest godina s kojim se nikad neće moći ni posvađati ni pomiriti.
Ustao je i prišao prozoru. Snijeg je sad padao gusto i polako, i Baščaršija je izgledala kao da je niko nikad nije gazio. Krov Sebilja bio je bijel, a Miljacka se dolje nije ni čula. Mislio je na put koji vodi na jug, preko Trnova i Miljevine, kojim sad sigurno niko ne vozi. Mislio je da isti snijeg večeras pada i na Foču, na most preko Ćehotine, na bašte iznad rijeke, na jednu jabuku koju nikad nije vidio i na groblje na brdu, na jedan nišan s imenom koje do ove noći nije znao.
Skinuo je sako, pažljivo, da ne zašušti papirić u džepu, i prebacio ga preko stolice. Pokrio je Aldinu svojim kaputom. Navukao je zavjesu do pola, da joj svjetlo s ulice ne pada na lice, i legao pored nje, na sam rub kreveta, pazeći da je ne probudi.