U našem stanu na Slavinovićima kuhinjski sto imao je tri noge i jednu knjigu podmetnutu pod četvrtu, i svako veče u deset ja bih ga osvojila. Majka Rajna spavala je u sobi do kuhinje, otac je bio u Njemačkoj na gradilištu, a moje tri sestre, Olja, Paula i Ramona, smjestile su se po krevetima i po svojim snovima. Ja sam sjedila uz lampu i pisala priče. Bile su to krvave priče o otmicama, nasljedstvima i bogatim udovicama, i objavljivao ih je jedan internet portal koji je plaćao deset maraka po tekstu. Mislila sam da je to početak karijere.

Osmo Bjelić živio je sprat ispod nas. Odrasli smo zajedno, on je jednom pao s balkona u grmlje, a ja sam ga izvukla, i otad je sve što je radio uključivalo i mene. Studirao je u Sarajevu ekonomiju i vikendom je dolazio kući s vrećom prljavog veša i dobrim novostima. Sestre su ga voljele. Olja ga je zvala mojim mužem već kad smo imale petnaest godina, kako bi me nasekirala.

Naše večeri imale su svoj red. Olja je u amaterskoj pozorišnoj grupi igrala sve uloge koje joj niko nije dao, pa ih je uvježbavala pred ogledalom u hodniku. Paula je, tiha i tačna, učila za prijemni na muzičku akademiju. Ramona, najmlađa, dvadesetogodišnja i stroga kao inspektor, sjedila je nasred sobe i ocjenjivala sve što je ko rekao. A mama je u devet uključivala telefon i čekala da otac nazove iz Štutgarta, i svi smo se utišali, jer je on tada pričao za sve nas, jednom rečenicom po osobi.

U januaru, na dan kad je pao prvi snijeg, Osmo me pozvao da prošetamo do Panonskih jezera. Hodali smo dugo, u rukavicama, a on je sve vrijeme pričao o ničemu. Kod trećeg jezera stao je. Rekao je da je razmišljao cijelu jesen, da me poznaje cijeli život, da bi mogli ostati zajedno u Tuzli, kupiti stan, da bi njemu bilo lako s mojim pisanjem. Ja sam ga gledala i prvi put vidjela čovjeka, a ne komšiju. Bio je lijep na hladnoći, i dobar. I ništa u meni nije htjelo reći da.

"Ne mogu", rekla sam. "Zašto?" "Zato što se svi ovdje slažu da treba biti tako. Mama, ti, sestre, cijela zgrada. A mene niko nije pitao šta ja želim." Osmo je ćutao. Onda je rekao da ja ne znam šta želim, da sam stvarnog čovjeka zamijenila svojom sveskom. "To nije sveska", rekla sam. "To je moj život." Okrenuo se i otišao uz brdo, a ja sam stajala kod jezera dok mi snijeg nije pokrio ramena.

Sedmicu kasnije otišla sam u Sarajevo. Dobila sam sobu kod stare gospođe Osmanagić, vlasnice stana u kojem su iznajmljivane tri sobe, i posao lektora u jednom dnevniku. Pisala sam i dalje, u po noći, svoje otmice i svoje udovice. Prvih sedmica nedostajao mi je sto s tri noge, i mamin glas koji kaže da ugasim lampu, i čak Oljino vježbanje pred ogledalom, koje sam u Tuzli prezirala. Slala sam sestrama poruke, a one su odgovarale slikama hljeba koji peče mama. Bila sam sama prvi put u životu i nisam znala jesam li slobodna ili samo daleko. U sobi preko hodnika stanovao je Prvoslav Sekulić, profesor s Filozofskog fakulteta, četrdesetogodišnjak, tih i uredan čovjek, koji je za doručkom čitao novine s olovkom u ruci. Prvi put smo razgovarali kad je kroz zid čuo da kucam do tri ujutro.

"Pišete mnogo", rekao je. "Kad nemate drugog izlaza", rekla sam. Zamolio je da pročita nešto. Dala sam mu najnoviju priču, o otmici nasljednice jedne fabrike, i ostala čekati na hodniku kao student na ispitu. Čitao je pažljivo, do kraja, a onda me pogledao bez ikakve oštrine. "Spretno je napisano", rekao je. "Ali ovo nije vaše." "Šta to znači?" "Znači da je sve ovo mogao napisati iko. Gdje ste vi u ovome?" Rekla sam da nikad nisam bila otmičar niti nasljednica i da me ne zanima šta on misli. Zatvorila sam vrata i do jutra se ljutila.

Ali sutradan sam sjela i počela pisati o kuhinji. O stolu s tri noge, o ocu koji u telefon govori tiho jer ga je sramota da se vidi na ekranu umoran, o Ramoni koja je u šest godina naučila da pjeva sve pjesme unatrag, o tome kako Paula, najtiša od nas, svira klavir za zid jer ne želi nikoga da uznemirava. Pisala sam tri dana. Kad sam završila, nisam znala ima li to ikakvu vrijednost, ali znala sam da je moje.

Profesor je pročitao tekst u ponedjeljak. Čitao je dugo, a kad je podigao pogled, činilo mi se da mu je glas drugačiji. "Ovo je to", rekao je. "Ovo ću poslati jednoj urednici koju poznajem." Nisam se usudila ništa reći. Poslije toga svake je večeri u devet kucao na moja vrata i nosio mi čaj, i sjedili bismo za kuhinjskim stolom u Sarajevu, koji je imao sve četiri noge, i on bi čitao moje stranice. Bio je strog. Nikad nije lagao. A ja sam se počela radovati devetom satu više nego svemu drugom u danu.

U martu me nazvala Olja. Rekla je da mi moram doći kući, jer je Paula bolesna, ali nije ništa ozbiljno, a onda je, kao usput, dodala da se Ramona i Osmo viđaju. Šutjela sam. Osjetila sam nešto što nisam očekivala: olakšanje, a odmah poslije toga čudnu prazninu, kao da mi je neko odnio sto iz sobe. Majka mi je kasnije rekla da je Osmo plakao pola noći na našim stepenicama, a da je Ramona sjedila pored njega sa šoljom čaja i nije mu ništa govorila. To je bilo dovoljno.

Vratila sam se kući na dva dana. Paula je ležala s temperaturom, a Ramona joj je nosila supu na poslužavniku i čitala joj naglas, a dotad sam je čula samo kako ocjenjuje druge. Osmo je stajao na vratima s kesom pomorandži, zbunjen, kao neko ko je došao na pogrešan sprat i ne želi to priznati. Sjeli smo sve troje u kuhinju, za sto s tri noge, i pili čaj, i niko nije pomenuo januar.

Došla sam za vjenčanje u junu. Osmo i Ramona stajali su ispred općine u Tuzli, on u plavom odijelu, ona u haljini koju je sama sašila. Kad smo se pogledali, Osmo se nasmiješio i ja sam shvatila da mi je oprostio, ili da je prestao imati šta praštati. Ramona me zagrlila i šapnula: "Nisam ti ga ukrala. Ti si ga ostavila." "Znam", rekla sam i bila sam iskrena. Ništa u meni nije bolilo.

Na povratku u Sarajevo, u voz je ušao profesor. Bio je u Tuzli kod brata i vratio se istim vozom, slučajno ili ne. Sjeo je do mene i nije ništa rekao do Doboja. Onda je izvadio iz torbe tanku knjigu u mekim koricama. Na koricama je pisalo "Sto s tri noge", moje ime ispod. Urednica je objavila priču kao malu knjigu, a on je dao da je uvežu prije nego što sam saznala. Držala sam je u rukama, a on je gledao kroz prozor, na Spreču koja je ostajala iza nas.

"Ne znam kako se to radi", rekao je. "Imam četrdeset godina, ormar pun knjiga i tek jednu ideju: da bi bilo lijepo da deveti sat nikad ne prestane." Smijali smo se oboje, nespretno, kao dvoje ljudi koji su predugo bili učitelji ili učenici. Voz je prošao Maglaj. Stavila sam svoju ruku u njegovu, a on je zatvorio prste kao da drži nešto što bi se moglo razbiti.