Lutvo Zukić stigao je u selo kod Jajca s pismom i lijekovima. Ljekar u Sarajevu rekao mu je da mu treba mir, tri sedmice na selu, i da ne razmišlja o poslu. Lutvo je odmah počeo razmišljati o poslu. Pismo je bilo za Lajlu Ćosović, prijateljicu njegove sestre, koja je trebala biti kod kuće u petak. Bio je petak, pet popodne, i umjesto Lajle na vratima ga je dočekala djevojčica u trenerci.
"Teta će sići za pola sata", rekla je. "Ja sam Žana. Sjedite, gospodine Zukiću, molim vas, ali ne tu, tu je stolica pokvarena." Sjeo je. Soba je gledala na terasu, a vrata na terasu bila su širom otvorena, iako je napolju već hladnilo i iz doline se dizala magla. Žana je uočila njegov pogled.
"Vi ste primijetili vrata." Gledala je u njih, a ne u njega. "Niko vam nije rekao?" "Šta da mi je neko rekao?" Žana je uzdahnula kao neko ko ne želi, ali mora. "Tetak Ćiro i ujak Cico otišli su prije tri godine, u oktobru, na Plivska jezera pecati. Pošli su u petak, i obećali da će se vratiti do mraka. Čamac je nađen sutradan, okrenut. Njih dvojice nikad." Lutvo je progutao slinu.
"Teta ne vjeruje da su otišli", nastavila je tiho. "Svake večeri, u ovo doba, otvori terasu, jer kaže da će se vratiti istim putem kojim su otišli, preko dvorišta, mokri od jezera, i da neće da kucaju. Kaže da će ući pjevajući. Ljekari su joj rekli da to pusti, ali ne možemo. Danas je baš treća godišnjica." Lutvo je pogledao kroz vrata, u maglu, prema stazi što se spuštala ka rijeci. Nešto se u njemu skupilo, kao talog na dnu čaše.
Žana je nešto još šaptala o tome kako se čini da se čuje pjesma kad se magla spusti, a tada je Lutvo čuo pjesmu. Bila je to neka stara pjesma o ribi i ženi, pjevana dvama dubokim, nepouzdanim glasovima, i dolazila je sa staze. U magli su se pojavile dvije prilike s dugim štapovima na ramenima, mokre do koljena, jedan s pokislom kapom, drugi s velikom plastičnom kantom. Žana je ukočeno gledala. "Eno ih", prošaptala je. "Bože."
Lutvo nije rekao ni riječ. Skočio je s fotelje, preskočio vrećicu s lijekovima, protrčao kroz hodnik i izletio na ulicu, gdje je ostavio auto. Čuli su kako pali motor, kako mu mjenjač škripi, kako odlazi preko mosta brzinom kojom se u selu nije vozilo otkako je prošle jeseni pobjegao bik.
Ćiro Ćosović je stao na vrata terase i pogledao u sobu. "Ko je ovo bio?" "Neko iz Sarajeva", rekla je Žana. "Ima pismo za tetu." Cico je spustio kantu na pod, a u njoj su se miješale četiri pastrmke. "Bježao je kao da je vidio duha." "Rekao mi je da se boji pasa", rekla je Žana bez treptanja. "Prije dva mjeseca ga je ujeo jedan, a vi ste na stazi pjevali baš kad je naš Ćoro počeo lajati u dvorištu. Ništa ga nije moglo zadržati."
Teta Lajla je sišla u kuhinju, čula šta se desilo i samo rekla: "Žana, drugi put zatvori terasu. Zbog komaraca." Žana je rekla da hoće. Vrećicu s lijekovima poslala je sutradan poštom u Sarajevo, s kratkom porukom da je psu Ćori veoma žao.