Ćerim Ždralović devet godina je prepisivao rješenja u arhivi zeničke općine i devet godina nosio isti zimski kaput, smeđi, s lakatima koje je jednom zakrpila komšinica. U kancelariji su ga zvali "onaj iz arhive". Načelnik Cvjetko Žilić zvao ga je "kolega", što je bilo isto, samo ljubaznije. Ćerim se nije žalio. Volio je ravne redove i čist rukopis, a kad bi dobro prepisao rješenje, to mu je bilo dovoljno za cijeli dan.
U maju, dok ga je spremao za ljeto, kaput je popustio na leđima. Krojač iz Raspotočja rekao je da ga može zakrpiti još jednom, ali da bi to bila sramota. Ćerim je tada prvi put izračunao koliko košta nova zima. Narednih sedam mjeseci nije pio kafu u kafani, hodao je kući pješke do Tetova i svaku platu dijelio na dvije hrpe. Početkom decembra ušao je u prodavnicu "Moda Lux" i kupio tamnosivi kaput od vune, sa suknom na ovratniku. Prodavačica ga je uvila u papir. Ćerim je odbio papir i obukao ga odmah.
Sutradan u kancelariji stala je tišina, pa je neko rekao: "Ćerime, pa ti si to ti." Prvi put su ga pozvali imenom. Referentica iz porodiljskog rekla je da ga kaput pomlađuje. Čak i načelnik Žilić stao je kod njegovog stola i rekao da to treba proslaviti, jer će se u petak u restoranu "Bosna" održati večera odjeljenja i Ćerim mora doći. Ćerim je od uzbuđenja pogrešno prepisao prezime jednog podnosioca, i prvi put mu nije bilo stalo.
U petak je u garderobi restorana objesio kaput u ormar broj šest i cijelu večer sjedio na kraju stola, među onima koji su ga sad poznavali. Pili su sok, jeli ćevape, a Žilić je održao kratak govor o saradnji. Ćerim se nasmijao dva puta. Kad je u deset otišao po kaput, ormar broj šest bio je prazan. Garderoberka je rekla da ne zna ništa, da je bila u kuhinji, da je ormar bio otključan.
Do ponoći je obišao sve ormare, pa policijsku stanicu u centru. Dežurni je rekao da će primiti prijavu ujutro, jer je zapisnik dugačak, a on nije taj kojem se prijava podnosi. Ćerim je do kuće hodao u sakou, po minus sedam, s rukama pod pazuhom.
U ponedjeljak je ušao u Žilićevu kancelariju. Načelnik je slušao, klimao glavom i rekao da je to ružna stvar, ali nije u nadležnosti općine, jer restoran nije općinski. Predložio je da Ćerim napiše pismeni dopis. Referentica iz porodiljskog rekla je da se ne sjeća da je ikad bio u novom kaputu. Neko iz računovodstva upitao je ko je to. "Onaj iz arhive", rekao je neko.
Ćerim je napisao dopis. Napisao ga je lijepo, u tri primjerka, bez ijedne ispravke, a Žilić ga je potpisao i stavio u fioku. Sedmicu kasnije policija je javila da je zapisnik primljen. Kaput se nije našao.
Februara je u arhivi bilo hladno, jer je grijanje radilo samo do podne. Ćerim je sjedio u starom smeđem kaputu sa zakrpom i prepisivao rješenja. Niko nije dizao glavu kad bi prošao kroz hodnik. Čistačica Nježa Ćopić brisala bi u pet pod i ostavljala mu termos čaja na ivici stola, ne rekavši ništa. Kad bi ga i sutradan zatekla na istom mjestu, samo bi ga tiho pitala: "Opet kasno?"
Odgovarao je da nije, da samo završava red.