Njegoš Kolundžija petnaest je godina vodio apoteku u Gospodskoj ulici i petnaest godina vjerovao u jedan jedini sistem: žena koja ništa ne zna ne može ni prevariti. Melika Rašidović došla je u njegov stan u šestoj godini, kao kćerka preminulog rođaka iz Prijedora, i on ju je odgojio po svom planu. Bez telefona s internetom, bez drugarica koje pune glavu, s časovima kod kuće i s jednim pravilom koje je ponavljao kao molitvu: "Meliko, ti meni sve kažeš. Ništa ne kriješ." Sada joj je bilo dvadeset jedna godina, a on je u nedjelju planirao da je zaprosi.
Nuhan Smajić, student arhitekture, stanovao je sprat iznad. Jednog jutra, dok je Melika zalijevala bosiljak na balkonu, spustio joj je na koncu list papira. Na njemu je bio crtež njenog balkona, s bosiljkom, saksijom i njom samom, a ispod: "Dobro jutro. Ja sam Nuhan." Melika ga je pogledala, kimnula i rekla "Hvala, vrlo je lijepo", jer nikad nije naučila da se na ljubaznost ne odgovara ljubazno.
Uveče je, uz supu, ispričala sve Njegošu. Crtež, bosiljak, kako se čovjek zove i da joj se učinio drag. Njegoš je spustio kašiku. "I šta si rekla?" "Hvala. Je li to bilo pogrešno?" Dugo je gledao u tanjir. Zatim je rekao da je bilo pogrešno, da su mladići s koncem opasniji nego što izgledaju i da će on to sutra riješiti.
Sutradan joj je dao zadatak. Kad se Nuhan ponovo pojavi, Melika će mu reći da je ne zanima, vratiti crtež na istom koncu i više ga ne pozdravljati. "Tako se postupa s ljudima koji nam smetaju", rekao je i otišao na posao zadovoljan, kao čovjek koji je zaključao vrata.
Melika je uradila tačno kako je rečeno. Vratila je crtež. Samo je unutra, jer je Njegoš tražio da ništa ne krije, napisala: "Moj čuvar kaže da vas ne smijem pozdravljati. Ne znam zašto. Subotom u deset sam na Kastelu, na klupi pored zida." Uveče je, naravno, sve ispričala Njegošu, a on je prvi put čuo svoju vlastitu rečenicu kao nešto što se može okrenuti protiv njega.
U subotu je Njegoš došao na Kastel u devet, s buketom i prstenom u džepu, i sjeo iza zida. U deset je stigla Melika, a minut kasnije Nuhan s dvije papirne čaše kafe. Nisu se ni dodirivali. Razgovarali su o Vrbasu koji se vidio dolje i o gradu u kojem je Melika, kako je sada priznala, u petnaest godina bila na tri mjesta. Njegoš je izašao iz zaklona prije nego što je shvatio da je to uradio.
"Ja sam te odgojio", rekao je. "Petnaest godina sam te hranio. Imam pravo." Melika je ustala i nije povisila glas. "Znam. Zahvalna sam ti. I zato ću ti reći sve, kao što si me učio. Neću se udati za tebe. Nuhan dobija stipendiju u Gracu i u septembru idem s njim. Ključ od stana sam ostavila na stolu, a tvoj kišobran je u hodniku." Njegoš je otvorio usta da kaže da je to uvreda. Iz džepa mu je ispala kutijica s prstenom i otkotrljala se do Nuhanovih tenisica. Nuhan ju je podigao, pogledao i pružio mu je oprezno. "Gospodine, mislim da je ovo vaše."
Njih dvoje su otišli niz stepenice. Njegoš je ostao sam na zidu s buketom i gledao kako Vrbas ide ispod njega kao da se ništa nije desilo. U ponedjeljak je prvi put za petnaest godina otvorio apoteku sa zakašnjenjem od sat vremena. U džepu kaputa našao je Melikinu cedulju, napisanu pažljivim rukopisom kojem ju je učio on sam. Pisalo je samo: "Ništa nisam krila."