Zgrada s plavim balkonima

Dva sata prije nego što je umro, u bolnici u Brčkom, otac mi je dao adresu u Tuzli. Sestra je upravo bila izašla, aparat iznad kreveta pištao je ravnomjerno, a on mi je rukom pokazao da priđem bliže, kao da će mi reći gdje je zakopao zlato. Traktor se s njim prevrnuo na strmoj međi iza šljivika, rano ujutro, dok je magla još ležala nad Bijelom. Ljekari su mi rekli da se nema čemu nadati. On je to znao bolje od njih, pa nije gubio vrijeme.

"U ladici stola, ispod knjige s računima, ima koverat", rekao je. "Pet hiljada maraka. Odnesi ga u Tuzlu, u zgradu s plavim balkonima iza Panonskih jezera, treći sprat. Na zvonu piše Kovač. Ženi koja se zove Mirjana." Pitao sam ko je ona. Otac je zatvorio oči, ne od slabosti, nego onako kako ih je zatvarao kad se na pijaci cjenkao za junicu. "Deset godina", rekao je. "Svaki četvrtak. Budi pristojan s njom, Josipe. Ona nije ništa kriva." Htio sam pitati još nešto, ali je ušla sestra, a poslije toga otac više nije govorio.

Na sahrani je bilo pola Bijele i dobar dio Brčkog. Ljudi su govorili da je Mato Perić bio pošten i vrijedan čovjek, da se poslije majčine smrti nije htio ženiti, da je sve dao za sina i za šljive. Klimao sam glavom i rukovao se. Kod kuće sam iz ladice izvadio koverat. U ladicu sam, na njegovo mjesto, stavio očev telefon, koji su mi iz bolnice vratili u najlonskoj kesi zajedno s njegovim satom. Na ekranu je stajalo jedanaest poruka od kontakta upisanog kao "Zadruga Tuzla". Posljednja je glasila: "Jesi dobro? Mali te pita." Ostale nisam čitao.

Otac je četvrtkom uvijek išao u Tuzlu. Zbog banke, govorio je, zbog zadruge, zbog dijelova za traktor. Vraćao se kasno, mirniji nego što je otišao, i nikad nije donio nijedan dio. Deset godina nisam se zapitao zašto. Sljedećeg četvrtka obukao sam bijelu košulju, kao za razgovor za posao, i vozio sat i po. Zgrada s plavim balkonima bila je tamo gdje je rekao. Na zvonu je pisalo Kovač.

Vrata su se otvorila prije nego što sam skinuo prst sa zvona. "Kasniš", rekla je žena, smijući se, a onda me vidjela. Imala je možda trideset pet godina, kecelju preko trenerke i brašno do laktova. Iz stana je mirisalo na pitu sa sirom. Gledala me dugo i bez riječi, i shvatio sam da me poznaje, iako se nikad nismo sreli. "Josip", rekla je. Nije bilo pitanje. Rekao sam joj u hodniku, jer nisam znao kako ući u tuđi stan s takvom viješću. Naslonila se na dovratak i ostala tako, s rukama punim brašna, dok se iz sobe nije začuo dječji glas.

Dječak je imao možda šest godina i u ruci je nosio zeleni traktor od plastike. "Je l' to čika Mato?" pitao je. Mirjana je rekla da nije, da je to gost, i poslala ga da opere ruke. Prije nego što je otišao, dječak me pogledao ozbiljno, ispod obrva, i počešao se iza lijevog uha. Moj otac se tako češao kad je razmišljao o cijeni šljive. Ja se, kažu, češem isto.

Mirjana me pustila unutra i stavila kafu, jer je to bilo jedino što su joj ruke u tom trenutku znale. Sjeo sam na kauč i tek tada vidio stan. Pored vrata stajale su očeve papuče, smeđe, s izgaženom petom. Na televizoru su ležale njegove naočale za čitanje, one za koje sam mislio da ih je izgubio prije tri godine. Na kuhinjskoj polici stajale su četiri teglice pekmeza od šljiva, s naljepnicama koje sam ja štampao u Brčkom za pijacu. Moj otac je ovdje imao svoju šoljicu, svoju stranu kauča i svoj sat dolaska. Imao je cijeli četvrtak koji ja nikad nisam vidio.

Pričala je tiho, da je mali ne čuje. Upoznali su se u banci, gdje je radila na šalteru, kad je on došao po kredit za novi šljivik i nije znao popuniti obrazac. Bila je sama, imala je dvadeset pet godina i stan koji nije mogla otplatiti. Nikad se nisu vjenčali. "Rekao je da tebi ne treba maćeha", rekla je. "Da ti je dosta što si ostao bez majke, i da selo ne mora znati sve." Pitao sam je li Tomo njegov. Pogledala me kao da sam pitao je li nebo plavo. "Tomo zna da ga čika Mato voli", rekla je. "Više od toga nismo stigli objasniti."

Izvadio sam koverat i stavio ga na sto. Odgurnula ga je prema meni. Ne treba joj njegov novac, rekla je, radi i ima platu, i nije bila s njim zbog para. Rekao sam joj da je to bila njegova posljednja želja, i posljednja stvar koju mi je otac naredio, a ja njega nikad nisam znao odbiti. Dugo je gledala koverat. Onda ga je uzela i stavila na frižider, iza teglica pekmeza, onako kako se stvari sklanjaju od djeteta. "Za njega", rekla je. "Za školu."

Ostao sam na večeri jer nisam znao kako otići. Pita je bila pravljena za troje, jer je bio četvrtak. Mirjana mi je bez razmišljanja stavila tanjir na mjesto pored prozora, i tek kad sam sjeo, oboje smo shvatili čije je to mjesto. Nije rekla ništa. Tomo je jeo i pričao mi o traktorima, koji je najjači i koji ima najveće točkove, i kako mu je čika Mato obećao da će ga u septembru povesti u voćnjak da bere šljive i vozi se u prikolici. "Ti imaš traktor?" pitao je. Rekao sam da imam. Nisam mu rekao da leži prevrnut na međi i da ga više neću popravljati.

Na vratima mi je Mirjana pružila očeve naočale. Rekao sam joj da ih zadrži. Tomo se provukao ispod njene ruke i pitao hoću li doći u četvrtak, jer čika Mato uvijek dolazi u četvrtak. Mirjana ga je povukla nazad, i na njenom licu sam vidio da ne zna šta bi voljela da kažem. Ni ja nisam znao. "Doći ću", rekao sam. "U septembru su šljive."

U Bijelu sam se vratio iza ponoći. Sljedećeg četvrtka, dok sam ispred kuće palio auto, komšinica Ruža me preko ograde pitala kuda tako rano, pa još u bijeloj košulji. "U Tuzlu", rekao sam. "Zbog banke." Kimnula je i vratila se svojim paprikama, jer je tu rečenicu deset godina slušala od mog oca.