Dvije apoteke u Gradačcu stoje jedna naspram druge u istoj ulici ispod sahat-kule, toliko blizu da farmaceut iz jedne može pročitati cijenu u izlogu druge bez naočala. U lijevoj, koja se zove Kamilica, dvadeset godina radi Ratko Ćirić. U desnoj, Žalfiji, isto toliko radi Nenad Spirić. Dvadeset godina su njih dvojica četvrtkom igrali šah u bašti kafane Kod Lipe, njihove žene Gordana i Smiljka mijenjale su recepte za kolače i krojeve za zavjese, a kćerke Tamara i Kristina išle su u isti razred i dijelile istu klupu. Ljudi su govorili da su Ćirići i Spirići jedna porodica s dvije kase. Tako je bilo sve do juna, kad je u grad stigao inženjer.
Zvao se Saša Mirković, imao je dvadeset devet godina, bio je iz Bijeljine i došao je s firmom koja je gradila novi vodovod prema Pelagićevu. Iznajmio je potkrovlje iznad pekare, tačno između dvije apoteke, što je kasnije cijela čaršija smatrala Božjom šalom. Prvog jutra ušao je u Kamilicu crvenih očiju i kihnuo tri puta zaredom, jer je bio alergičan na lipu, a ulica je mirisala na rascvjetane lipe. Za kasom je stajala Gordana, koja nije bila farmaceut, ali je znala sve što se u gradu moglo znati. Dok mu je pakovala tablete, saznala je da nije oženjen, da nema djevojku, da mu majka živi sama u Bijeljini i da ima stalni ugovor. Prije nego što je izašao, dala mu je i besplatan sprej za nos. Pola sata kasnije Smiljka je preko puta znala sve isto, osim cijene spreja.
Sutradan je Tamara, po majčinom naređenju, odnijela u potkrovlje teglu meda i bočicu propolisa. Tamara je imala dvadeset šest godina, diplomu farmacije iz Tuzle i nikakvu želju da nosi med nepoznatim muškarcima, ali s Gordanom se nije raspravljalo. Dan poslije pokucala je Kristina, dvadeset četiri godine, studentica stomatologije na raspustu, s tepsijom krompiruše i kutijom tableta protiv alergije, jačih, kako je poručila njena majka, od onih preko puta. Saša je zahvalio objema, pocrvenio pred objema i nije shvatio ništa. Mislio je da su ljudi u Gradačcu jednostavno gostoljubivi.
Do kraja juna dvije porodice prestale su se pozdravljati. Gordana je u izlog Kamilice stavila natpis da je vitamin C kod njih jeftiniji nego igdje u Posavini. Sutradan je u izlogu Žalfije osvanuo natpis da je kod njih jeftiniji nego igdje u Bosni i Hercegovini. Ratko i Nenad su još jedan četvrtak sjeli za šah, ali je partija završila prije desetog poteza, kad je Nenad rekao da Ratko vuče figure kao što njegova žena vuče tuđe mušterije. "Ta njihova Kristina se smije kao da je na rasprodaji", govorila je Gordana mužu za večerom. "A njihova Tamara gleda čovjeka kao da mu izdaje recept", govorila je Smiljka svom mužu, preko puta, u isto vrijeme.
Saša je počeo kući dolaziti zaobilaznim putem, kroz park iza zgrade općine, i penjati se uz stepenice bez svjetla. Nije pomoglo. Za istu nedjelju dobio je dva poziva na ručak i, ne znajući kako odbiti, prihvatio je oba. U jedan sat jeo je kod Ćirića punjene paprike, pitu i tri kolača, dok je Gordana pričala kako Tamara sama vodi pola apoteke. U pet je jeo kod Spirića teletinu ispod sača, pitu i četiri kolača, dok je Smiljka pričala kako Kristina ima najmirniju ruku na fakultetu. U ponedjeljak ujutro nije mogao zakopčati pantalone. Kupio je nešto za probavu, ali ne u Kamilici i ne u Žalfiji, nego u novoj apoteci u tržnom centru kod autobuske stanice, gdje ga niko nije pitao za majku.
Tamara i Kristina su se u to vrijeme viđale krišom, kasno uveče, na klupi uz Haznu, kao dvije zavjerenice. Nijedna nije htjela inženjera. "Fin je", rekla je Tamara, "ali kiše čim vidi drvo." "I jede kao da je to njegov posao", rekla je Kristina. Smijale su se dok im nisu potekle suze, a onda su se dogovorile da šute. Mislile su da će se majke prije ili kasnije umoriti. Nisu poznavale svoje majke onoliko koliko su mislile.
U julu je stari Milorad Tešić, kum i Ćirićima i Spirićima, slavio krštenje prvog unuka. Ručak je bio u restoranu Labud na obali jezera, za šezdeset zvanica, s tortom na tri sprata. Na spisku je bio i Saša, jer je Tešićev sin radio s njim na vodovodu. Gordana je stigla pola sata ranije, prošla između stolova i karticu s Tamarinim imenom premjestila na mjesto pored inženjera. Smiljka je stigla dvadeset minuta ranije i zatekla Tamaru pored inženjera. Karticu je vratila gdje je bila i na njeno mjesto stavila Kristininu. Konobar koji je postavljao čaše gledao je kako kartice putuju preko stola i nije rekao ništa, jer mu niko nije plaćao da govori.
Kartice su putovale sve do dolaska gostiju. Kad su svi sjeli, pokazalo se da pored Saše ostaje jedna prazna stolica i da obje majke stoje iza nje, svaka s rukama na naslonu. "Ovdje sjedi Tamara", rekla je Gordana. "Ovdje sjedi Kristina", rekla je Smiljka. Tamara i Kristina su u tom trenutku sjedile na drugom kraju stola, jedna pored druge, i pravile se da gledaju u telefon. Saša je ustao, promrmljao da mora nazvati gradilište i izašao na terasu. Majke to nisu primijetile. Gordana je povukla stolicu prema sebi. Smiljka ju je povukla prema sebi.
Ratko je ustao da smiri svoju ženu, Nenad da smiri svoju, i već nakon tri koraka njih dvojica su se svađali o vitaminu C. Stolica je putovala lijevo i desno, kao kartice prije nje, sve dok Smiljkina ruka nije skliznula s naslona. Gordana je, sa stolicom u naručju, odletjela unazad, pravo u sto s tortom. Torta na tri sprata nakrivila se polako, dostojanstveno, kao da i sama razmišlja, a onda pala. Smiljka ju je pokušala uhvatiti i završila na podu pored Gordane, obje do lakata u bijeloj kremi, sa šećernim golubom koji je ostao Gordani u kosi. Beba je zaplakala. Stari Tešić je spustio čašu. Najmanje deset zvanica snimalo je telefonom.
Snimak je do večeri obišao sve Viber grupe u Gradačcu. Neko ga je nazvao Bitka kod Labuda i ime je ostalo. U ponedjeljak su obje apoteke bile zatvorene, sa istim papirom na vratima: zatvoreno zbog inventure. Gordana nije izlazila iz kuće, Smiljka nije prilazila prozoru. Jedino su Tamara i Kristina izašle, zajedno, i otišle na kafu u čaršiju, gdje su ih ljudi gledali s poštovanjem kakvo se obično ukazuje preživjelima.
Krajem augusta grad je saznao da se inženjer ženi. Gordana je bila sigurna da je to Kristinino maslo, Smiljka da je Tamarino, i obje su prvi put za dva mjeseca u isto vrijeme nazvale kćerke. Kćerke su, svaka u svojoj sobi, rekle isto: nije ona. Zaručnica se zvala Amra Mujkić i radila je u novoj apoteci u tržnom centru kod autobuske stanice. Kod nje je Saša od prvog dana kupovao tablete za alergiju, jer je to bila jedina apoteka u Gradačcu u kojoj mu niko nije nudio ručak. Kad joj je ispričao za onu nedjelju s dva ručka, nasmijala se i rekla mu da to ne liječi nijedan lijek.
Vjenčanje je bilo u septembru. Kolona automobila prošla je ulicom ispod sahat-kule i usporila baš između Kamilice i Žalfije, jer je ispred pekare stajao kamion s brašnom. Gordana je stajala na vratima svoje apoteke, Smiljka na vratima svoje. Gledale su bijeli auto u kojem je sjedila farmaceutkinja iz tržnog centra, u haljini koju su obje, svaka za sebe, ocijenile skromnom. Kad je kolona prošla, Gordana je prva progovorila preko ulice. "Treća apoteka", rekla je. "Uvijek sam ti govorila da je ta žena opasna", odgovorila je Smiljka, iako to nikad nije rekla.
Te večeri su, prvi put od juna, zajedno popile kafu u bašti Kod Lipe. Ratko i Nenad su za susjednim stolom raširili šahovsku tablu i odigrali partiju do kraja, bez riječi, a onda još jednu. Tamara i Kristina poslale su mladencima zajednički poklon, kutiju tableta protiv alergije umotanu u celofan, s karticom na kojoj su se potpisale obje apoteke. A u oktobru su Gordana i Smiljka, ruku pod ruku, otišle u tržni centar kod autobuske stanice, da vide, kako su rekle, kakve cijene drži ta žena.