Na Uni, između Bihaća i Kostele, dva rafting kampa stoje jedan preko puta drugog dvadeset godina, i dvadeset godina se njihovi vlasnici ne pozdravljaju. Ferid Mulalić drži "Zeleni vir" na lijevoj obali, Šefko Begić "Kamenu kosu" na desnoj. Niko više ne zna od čega je počelo: jedni kažu od parking mjesta kod mosta, drugi od loše recenzije koju je navodno napisao Feridov šurak. Ko ruča kod Ferida, ne smije pomenuti Šefkov roštilj, a ko spava u Šefkovim bungalovima, svako veče čuje kako bi Ferid i rijeku naplatio kad bi mogao.
Feridova kći Azra imala je dvadeset tri godine, diplomu iz engleskog i ljeto koje joj se činilo predugim. Prala je kacige i vodila knjigu rezervacija. Onda je u julu kuhar Rasim, koji je kuhao na obje obale jer ga zbog godina niko ništa nije pitao, donio vijest: Šefkov sin Nermin vratio se iz Ljubljane, gdje je pet godina radio kao inženjer. Sad je sjedio na terasi "Kamene kose" obučen u crno, čitao debele knjige i govorio da ga ljudi ne zanimaju. "Kakav je?" pitala je Azra. "Visok", rekao je Rasim. "I tužan onako kako je mlad čovjek tužan kad želi da ga svi gledaju."
Dva dana kasnije Azra je od rođake Mevlide, sezonske vodičkinje u malom kampu u Lohovu, posudila crvenu jaknu s izblijedjelim natpisom. Kosu je isplela u dvije pletenice i uvježbala govor svoje nane iz Kulen Vakufa, s riječima koje su joj četiri godine Sarajeva izbile iz glave. "Ja sam Mina", rekla je ogledalu. "Iz Vakufa. Vodim ture za Lohovo." Rasim, kad ju je vidio na stazi, samo je odmahnuo glavom i nastavio guliti krompir.
Nermin je svako jutro u šest sam spuštao kajak kod starog mlina ispod Kostele, i to je znala cijela obala. Azra ga je čekala na kamenu s termosom, kao da se odmara prije ture. Nermin je imao mišljenje o svemu: o Uni, koja je ljepša od svih slovenskih rijeka, ali je ljudi ne zaslužuju, o turistima, koji se slikaju umjesto da gledaju, i o ljubavi, koja je utjeha za neobrazovane. Mina ga je slušala širom otvorenih očiju i na kraju rekla da lijepo priča za čovjeka koji ne voli ljude. Nermin se tada prvi put nasmijao, sasvim običnim smijehom, nimalo tužnim.
Viđali su se svako jutro tri sedmice. Mina mu je pričala o Holanđanima koji na buk dolaze u sandalama i o tome kako bi htjela raditi na kruzerima, ali ne zna napisati ni molbu na engleskom. Nermin je ponudio da je nauči. Azra, koja je četiri godine studirala englesku književnost, morala je paziti da pravi dovoljno grešaka. Pisala je "I am verry happy" i "the river is beutiful", a on je crvenom olovkom zaokruživao slova i govorio da ima talenta. Zadatke su jedno drugom ostavljali u žutoj vodootpornoj vreći koju je Nermin objesio o vrbu iznad mlina. Uskoro u vreći više nije bilo zadataka, nego pisama.
Za to vrijeme Ferid je govorio da je Šefkov sin propali Ljubljančanin koji se vratio trošiti očevu penziju, a Šefko da je Feridova kći sigurno ista kao otac, samo s diplomom. Onda je krajem jula Ferid sam poveo grupu Nijemaca niz dionicu ispod Štrbačkog buka, jer mu se vodič razbolio, i na prvom većem slapu ispao iz čamca. Struja ga je ponijela ravno pred Šefkov čamac. Šefko ga je izvukao za kaiš prsluka, bez ijedne riječi, i odveslao do obale. Ferid je imao uganut zglob i u sebi pola Une.
Šefko ga je odvezao kući. Prvih deset kilometara šutjeli su, a onda je Ferid rekao da je to bio dobar zahvat, za čovjeka Šefkovih godina. Šefko je rekao da je i pad bio dobar, za čovjeka Feridovih godina. Kod kuće su popili dvije kafe, Feridova sestra Zehra iznijela je pitu od jabuka, i do mraka su utvrdili da je onaj parking ionako bio premalen za obojicu. Na rastanku je Ferid pozvao Šefka i sina na ručak u subotu. "Da se djeca upoznaju", rekao je, a Šefko je kimnuo kao čovjek kojem je upravo sinula ideja koju je i sam već imao.
Kad je čula za ručak, Azra cijelu noć nije spavala. Ako je Nermin prepozna, gotovo je: i Mina, i pisma, i jutra kod mlina. Ujutro je otišla u Bihać, u salon kod drugarice, i vratila se s umjetnim trepavicama, plavom perikom do ramena, puderom dva tona svjetlijim od svoje kože i u haljini s mature. Ferid ju je pogledao s vrata i pitao je li neko umro. Azra je rekla da je to moda. "Čija moda?" "Gradska", rekla je, i otac je ušutio, jer nikad nije bio u gradu dovoljno dugo da bi se raspravljao.
U subotu je za stolom sjedila gospođica koju niko nije poznavao. Govorila je pola na engleskom, pitala Nermina ima li u Ljubljani pravi brunch, smijala se tri sekunde poslije svake šale i gledala u telefon. Za rijeku je rekla da je, kao, mokra, za knjige da ih ne čita jer joj kvare oči, a o vremenu nije rekla ništa, jer je fotografisala pitu. Šefko je ispod stola gurao sina koljenom. Ferid je gledao kćer kao da je ne poznaje, što je i bio cilj. Kad su gosti otišli, Azra je u kupatilu skinula trepavice i plakala od smijeha, a malo i od nečeg drugog.
U ponedjeljak je kod mlina, umjesto pisma, čekao Nermin lično. Rekao je Mini da njegov otac i Ferid žele spojiti kampove, čamce, kombije i djecu, sve odjednom, i da su to nazvali poslovnom prilikom stoljeća. "A ti?" pitala je Mina. Nermin je rekao da je tu djevojku vidio jednom i da mu je bilo dosta. Onda je zastao, jer je ono što je slijedilo bilo teže reći bez knjige u ruci. "Ja bih se oženio tobom", rekao je. "Ako ti ne smeta što ne znam skuhati ni kafu na kamenu." Mina je skočila s kamena i otrčala bez odgovora.
Kad je Šefko čuo odbijanje, prvo se nasmijao, a onda je prestao. Rekao je da u njegovoj porodici sinovi ne biraju vodičkinju iz Lohova umjesto pola Une. Nermin je rekao da će se onda vratiti u Ljubljanu, ali ne sam. Zatim je, jer je bio inženjer i volio je jasne stvari, napisao Azri Mulalić kratko i pristojno pismo: žao mu je, ali voli drugu, i moli je da to sama kaže svom ocu. Preko mosta ga je odnio lično, da ne bi bilo zabune.
Zehra mu je otvorila i rekla da je Azra na terasi. Nermin je prošao kroz kuhinju, gdje je Rasim gulio krompir, i izašao na terasu iznad rijeke. Za stolom je sjedila djevojka u crvenoj jakni, s kosom u dvije pletenice. Pred njom je ležala žuta vodootporna vreća, a u rukama je držala njegovo pismo od petka, ono o razlici između "beautiful" i "beutiful". Kad je podigla glavu, Nermin je u ruci još držao pismo za gospođicu Mulalić.
"Mina", rekao je. "Azra", rekla je ona, svojim glasom, bez trunke Vakufa. "Perika je bila od drugarice. Greške su bile namjerne." Iz kuhinje su se čuli koraci: Ferid je šepao na zavijenu nogu, a za njim je išao Šefko, koji je došao da se izvini u sinovo ime. Azra mu je uzela pismo iz ruke i pročitala ga, polako, do kraja. "Ima jedna greška", rekla je. "Napisao si da voliš drugu." "Šta tu nije tačno?" "Nije druga", rekla je. "Ista je."
Ferid i Šefko izašli su na terasu taman kad ju je poljubio, i prvi put za dvadeset godina obojica su zanijemila u isto vrijeme, na istoj obali. U kuhinji je Rasim nastavio guliti krompir. Znao je od prvog jutra, ali njega niko nikad ništa nije pitao.